Photo: Isaac Cordal
Slavne parole poput „slobode“ i „nezavisnosti“, što su se nekoć kočile na zastavama „sedme sile“, opstaju još samo kroz legende o staroj slavi i klate se kao otužne prnje na jarbolu.
Već duže vrijeme su informativni mediji – pogotovo oni za masovnu namjenu, kojima se obično tepa kao „vodećima“ – najinteresantniji po onome što je u njima cenzurirano. Otkako je cenzura prestala biti pojava ekscesne prirode i postala takoreći temeljna uređivačka tehnika, prioriteti „korisnika medijskih usluga“ također su bitno promijenjeni. Čitati novine (slušati radio, gledati televiziju, pratiti portale) s ambicijom da se podrobno informiramo o onome što u njima nije objavljeno, oblik je intelektualne relaksacije koji bih svakome preporučio. Dakako, nužno je prije toga uvid u najvažnije elemente stvarnosti steći izvan medijskoga polja, ili barem izvan njegove središnje struje.
Kada bi mi netko danas ponudio da po vlastitome nahođenju izaberem bilo koji posao u novinskome pogonu i osigurao mi minimalan radni i kreativni manevar, umjesto za funkciju kakvog odgovornog urednika, opredijelio bih se za dužnost odgovornog skarednika, lica zaduženog za sadržaje iz oblasti žurnalističke loše savjesti, koji bi čitatelju pomagao da se sa što manje ozljeda probije kroz blještavi informativni paket ispunjen ekskluzivnim, senzacionalnim i sličnim banalnostima. Dovoljna bi mi bila četvrtina naslovne stranice u čijem bi gornjem lijevom uglu stajala crvenim slovima otisnuta egida: „U današnjem izdanju ne donosimo…“
Istini za volju, rubriku takvoga naslova objavljivao sam u tjednome satiričnom prilogu još sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. No bila su to drugačija vremena: jednopartijska država niti na razini proklamacija nije imala u vidu obaviještene građane, a zauzvrat sama nije bila obaviještena o tome što građani doista misle o njoj. Kasnije, kada je na scenu stupilo mnoštvo partija i mnoštvo „slobodnih medija“, pa se ta šarolika množina, uz spasonosnu pomoć krupnog kapitala, sljubila i uhodala na rajskim poljanama „slobodnoga tržišta“, svatko iole otvorena uma mogao se upoznati s paradoksom koji je u novinarsku svakodnevnicu unijela provala demokracije: što je više formalno zajamčene slobode, to je više faktički provedene cenzure.
Prije desetak godina, u vrijeme dok sam koristio blagodati profesionalne dokolice, ispisao sam nekoliko podužih eseja koji su se na ovaj ili onaj način bavili novinarstvom (kasnije okupljenih u knjizi „Zašto ne pišem i drugi eseji“, Fabrika knjiga, 2010.). U jednome od njih, pod naslovom „Siva zona ljubičice bijele“, analizirao sam medijsku propagandu u službi Ivice Todorića, tadašnjega vlasnika kompanije Agrokor i najmoćnijeg tajkuna u Hrvatskoj. Za predložak je poslužila reportaža zamjenika glavnog urednika najutjecajnijega dnevnog lista, kojom je ovaj – obilazeći s Todorićem (u helikopteru) njegovo poslovno carstvo – vlasniku Agrokora spjevao svojevrsnu titoističku poemu. Tajkun je tu prikazan kao „čovjek koji pokreće Hrvatsku“, kao hodajuće božanstvo, kao jedini garant nacionalnog progresa koji se čitav predaje svakome detalju svoga mesijanskog pothvata, do toga da su mu, kako piše autor reportaže, „jabuke poput djevojaka“, da bi „bika ljubio među rogove“, ili da „hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao“…
Sličnim su porcijama ditiramba Ivicu Todorića u redovitim sljedovanjima častili i svi drugi „vodeći mediji“. Važnije od toga: o razbojničkoj metodi kojom je izgrađen gospodarski gigant, o problematičnim aspektima Agrokorova poslovanja, o koruptivnim vezama s državnim institucijama, o savezništvima s potkupljenim političarima preko kojih je konstituiran ekonomski monopol, o bezdušnome izrabljivanju radnica i radnika… u hrvatskome medijskom prostoru nije se mogla pročitati ni jedna kritička riječ. Čak ni dvorac s četrdeset soba (i vjerojatno isto toliko članova posluge) u kojem je tajkun s obitelji živio, nije mamio novinarske podsmijehe – makar je krasno dočaravao feudalne mokre snove naprasno obogaćena skorojevića – već je u bogato ilustriranim prikazima reklamiran s punim poštovanjem, kao dokaz elitnoga stila, kao prikladan simbol moći nacionalnog spasitelja.
Koncern Agrokor, između ostaloga, obilno je hranio oglasima hrvatsku medijsku industriju, a trudbenici u ostakljenim pogonima za proizvodnju sadašnjosti bili su dobro upoznati – što putem direktnih naloga, što uz pomoć instinkta samoodržanja – s krucijalnom devizom: ne pljuj u zdjelu iz koje jedeš! Na taj su se način suočili i s drugim paradoksom postsocijalističkog žurnalizma: što su u većoj mjeri bili socijalno zgaženi, što su im nadnice bile niže, što su temeljitije bivali izloženi prekarnim uvjetima rada, što im je egzistencija bila nesigurnija, to su s većom predanošću u svojem novinarskom poslu morali zastupati interese bogatih i moćnih.
Danas, kada nastaje ovaj zapis, Ivica Todorić više nije vlasnik Agrokora, kompanija zbog prezaduženosti proživljava agoniju raskošne propasti, protiv tajkuna je pokrenuta istraga, pa je pobjegao u Veliku Britaniju gdje se pravnim sredstvima bori protiv izručenja i vjerojatnog zatvora, nekadašnji prijatelji iz vrha političke vlasti sada su njegovi najljući neprijatelji, ukratko – dojučerašnja nacionalna svetinja postala je nacionalna lovina. „Vodeći mediji“ rutinski slijede taj trend: „čovjek koji pokreće Hrvatsku“ preko noći je postao „grobar hrvatske ekonomije“, isti autori koji su Todoriću sricali panegirike danas mu bez milosti raskopavaju crijeva, nasrtljivi fotoreporteri logoruju pred njegovim londonskim stanom, a tajkun od njih panično bježi, psuje i pokušava zakriti lice otvorenim kišobranom, novine donose stotine prljavih detalja o poslovanju korporacije i rastrošnom životu dekadentne obitelji, objavljuju policijske fotografije na kojima su dokumentirane kolekcije cipela i kožnih torbi ženskih članova familije, snimci interijera dvorca sada su krunski dokaz korumpiranosti, halapljivosti, bešćutnosti i lošeg ukusa dežurnoga zlotvora…
Tajkuna mi, priznajem, nije ni najmanje žao, ali ta novinarska sposobnost munjevitog preobražaja, spremnost da se masovno i bezbolno nastupa iz radikalno suprotstavljenih perspektiva, da se Todorićeva medijska posluga u trenu preobrazi u dželatsku službu, da glorifikatori nastupaju kao egzekutori, i to bez trunke samorefleksije ili pokušaja osvještavanja vlastite uloge, nešto je što, boraviš li duže u ovome poslu, ispunjava tjeskobom. Poznato mi je koliko može biti silovita energija osvete dojučerašnjih pokornika, ona je svakako umnožena frustracijom zbog dotadašnje prisile na šutnju, no ipak mi se čini da je to tek pirotehnički efekt temeljnijega zločina, naime – profesionalne i moralne normalizacije plaćeničke pozicije novinarstva.
Nitko se više osobito ne iznenađuje grotesknim transformacijama prioriteta i namjena informativne industrije – kada njeni poslušni kruhoborci, na primjer, udarnički podižu spomenik izabranoj nacionalnoj veličini, a zatim, u istome sastavu, postavljaju dinamit kojim će ga spektakularno raznijeti – jer se već podrazumijeva da je riječ o djelatnosti servisnog karaktera, o struci koja je odavno potrošila svoje ideale. Ako se stječe dojam da tipski novinar, kao u „slučaju Agrokor“, u svojoj težnji za „istinom i pravdom“ šizofreno juri u suprotnim pravcima poput loptice u stolnom tenisu, ne libeći se pobijati samoga sebe, to je zato jer njegova profesionalna i moralna putanja više nije podložna utjecaju vlastite volje, već joj smjer zadaje onaj koji udara drvenom palicom.
Tekstovi u publikaciji "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije" približavaju nam atmosferu „na terenu“ – tj. u novinarskim redakcijama – koja dovodi do raspleta sličnih gore opisanom, pa je riječ o nekoj vrsti forenzičkoga istraživanja, vrijednome uvidu u samu infrastrukturu medijske manipulacije. Tu se govori o političkim i ekonomskim pritiscima, o nesmiljenoj eksploataciji, o brutalnim egzistencijalnim ucjenama, o trgovanju informacijama, o gaženju zanatskih i etičkih normi, o nemogućim uvjetima u kojima novinari rade… a naposljetku su nam predočeni različiti modusi kontrole i oduzimanja slobode, koji variraju ovisno o karakteru i vlasničkoj strukturi pojedinih medija, o tome da li su oni javni, korporativni ili neprofitni. Bilo bi, dakako, pogrešno te priloge čitati kao zbir pojedinačnih socijalnih drama, jer je ulog znatno veći: izloženo nam je ono što je Pierre Bourdieu, baveći se drugom temom, svojedobno nazvao „strukturalnim mehanizmom koji proizvodi manjak morala“.
Zbog prirode tih priloga, uostalom, osjećam se slobodnim ukratko izložiti i „vlastiti slučaj“, barem da bih razjasnio one „blagodati profesionalne dokolice“ što sam ih ranije spomenuo, a usput i ukazao na to da narav egzistencijalnih ucjena može biti vrlo šarolika, do toga da uključuje i egzistencijalne privilegije.
Prije desetak godina, nakon što je ugašen Feral Tribune, tjednik u kojem sam petnaest godina radio kao novinar i urednik, zaposlio sam se u uglednome dnevnom listu, na poziv uredništva, sa statusom kolumnista. Ubrzo sam shvatio da bih plaću (inače u vrlo pristojnom iznosu) trebao primati zato da – ne pišem. Vlasnik medijske kompanije zatražio je od uredništva da ne objavljuje moje tekstove, ali da mi se redovno isplaćuje mjesečni dohodak, a uređivačko tijelo je taj nalog krotko provelo u djelo. Ne mireći se s takvom bizarnom situacijom, uspio sam poslije priličnih peripetija utanačiti sastanak s Vlasnikom – koji se primarno bavio proizvodnjom naftnih derivata, a bio je i član vladajuće stranke – pa mi je ovaj tom prilikom ljubazno objasnio da „ne može preuzimati moje neprijatelje“ i dao do znanja kako je zahtjev za cenzurom stigao od predsjednika Vlade. „Uživajte“, rekao mi je. „Pišite knjigu.“
Budući da mi se taj filantropski oblik gušenja moje autorske osobnosti nije ni najmanje dopao, odlučio sam intenzivno kršiti ugovor o radu. Počeo sam pisati za druge novine – što prema normativima matične kuće nisam smio činiti – trudeći se birati teme koje će izravno tangirati cenzorski raspoloženog Premijera, a posljedično i cenzorski raspoloženog Vlasnika. Uprava novinske kuće u više mi je navrata prijetila sankcijama zbog nepoštivanja radnog ugovora, a ja sam ih nutkao da mi daju otkaz, uz obećanje da ću na to uzvratiti tužbom, te će onda netko od nadležnih valjda biti obavezan pred sudom objasniti kakva je to forma radnog odnosa u kojoj primam dohodak uz obavezu da ne pišem. Nisu se odlučili na takav korak i moja „profesionalna dokolica“ – kada sam plaću dobivao od jednih, dok sam pisao za druge novine – potrajala je skoro godinu dana… Završilo je očekivano ljigavo: Premijer je abdicirao, Vlasnik se hibernirao, kasnije završio i kao svjedok-pokajnik na suđenju zbog korupcije, a uredništvo uglednoga dnevnog lista uljudno me zamolilo da počnem pisati, uz jamstvo da ću na „svojoj stranici“ uživati punu autorsku autonomiju. To sam, pak, s gađenjem odbio i dao otkaz. Zaposlio sam se u marginalnom tjedniku gdje me je čekala dvostruko manja plaća i stostruko veća sloboda.
Ispovijesti u publikaciji "Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije" mnogo su dramatičnije. One upozoravaju na to da u medijskim pogonima cenzura odavno nije dobroćudna bolest, već je svojim malignim širenjem zahvatila samo srce sistema i preuzela njegovu funkciju. Novinarstvo, reklo bi se, preživljava u svojim smrtonosnim varijantama. Slavne parole poput „slobode“ i „nezavisnosti“, što su se nekoć kočile na zastavama „sedme sile“, opstaju još samo kroz legende o staroj slavi i klate se kao otužne prnje na jarbolu.
Ipak, u prilozima, barem što se mene tiče, naročitom se snagom ističe jedan detalj – detalj koji bi trebao istinski zastrašivati – a to je činjenica da su mnogi od svjedoka mračnih zbivanja unutar medijskih redakcija, „zbog opravdanih razloga“, odlučili ostati anonimni. Imajući u vidu žurnalističke svete spise i nekakvo profesionalno poslanje, s „pravom javnosti da bude objektivno informirana“ u prvome planu, ra vrsta tranzicije, kroz koju novinar postaje „anonimni izvor“, djeluje kao nesporazum apokaliptičnih razmjera. Kako god okreneš, jedva da je moguće zamisliti turobniju sudbinu od one da, kao novinar, ostaneš nepoznanica u vijesti o vlastitoj nesreći.
