Jedna kanadska putnička agencija reklamira Sarajevo kao najbolje mjesto na svijetu za boravak ne duži od tri dana. Mora da je to smislio neko ko prokleto dobro poznaje ovaj grad
Opisujući staro Sarajevo, Ivo Andrić je uočio da je to: “grad koji dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava”. Bio je impresioniran njegovim građevinama “svih vremena i stilova”, njegovim crkvama, starim i novim, sinagogama i mnogobrojnim džamijama, “pored kojih rastu jablanovi, vitki i visoki kao minareta”, a naročito starim muslimanskim grobljima. “Uz padine Sarajeva penju se strmi i u pesmama opevani sarajevski voćnjaci a između njih se ruše, kao tanke lavine snega, bela mnogobrojna i tako karakteristična stara muslimanska groblja.” Današnje Sarajevo ne liči baš mnogo na ono iz Andrićevih priča i romana. Harmonija njegovih građevina uveliko je narušena novim zdanjima i stambenim betonskim džunglama. Stare padinske hareme zamijenila su nova velika muslimanska groblja na periferiji grada, ali se najveća promjena desila u njegovoj demografskoj strukturi – Sarajevo je praktično postalo jednonacionalno. Ono po čemu je stoljećima bilo prepoznatljivo, nestalo je kao posljedica rata i pripada prošlosti. Međutim, multietnička prošlost i dalje se reklamira, kao kristalni proizvod istorije koja se događala na ovim prostorima, mjestu i dodira i sudara različitih kultura i religija.
Ali, ima i dobrih stvari. Sarajevo na plus 30 postalo je fascinantno. Turisti iz svih krajeva svijeta, zajedno sa hiljadama nekadašnjih stanovnika Sarajeva i drugih mjesta Bosne i Hercegovine, velikom specifičnom zajednicom poznatom kao dijaspora daju gradu danonoćnu živost kakva se prije desetak godina nije mogla ni zamisliti. Među stranim turistima dominiraju mladi ljudi koji putuju svijetom sa kontinenta na kontinent, od zemlje do zemlje, od grada do grada, i ne zadržavaju se na istom mjestu duže od dva ili tri dana. Zaposleni u turističkim agencijama kažu da je u ovim avgustovskim danima u hotelima, hostelima i privatnom smještaju nemoguće naći slobodno mjesto. Sarajevo je počelo da na najbolji način, na turističkoj berzi, unovčuje svoje ime i svoju istoriju. Da je znanja i pameti, ono bi i ljeti i zimi moglo da ubire plodove turističkog biznisa. Lijepa je to para! Za razliku, recimo, od one rudarske ili građevinske. Međutim, i turizam je tek jedna od slika neuređene države. Privatnici su i u ovom poslu bili brži i snalažljiviji od državne birokratije, oni uzimaju više nego što im pripada, a država ne uzima ni ono što je njeno. Vlasnici hostela izjavljuju pred TV kamerama kako bi mogli prodati i dvostruko više mjesta nego što ih imaju, a istovremeno prijavljuju tek dio svojih gostiju. Ali, uz dozu ironije, to je ipak sitna krađa u odnosu na enormni lopovluk nekih hotelijera u Međugorju, koji posluju pod “kontrolom” Čovićevog HDZ-a i koji za sedam ili deset godina, kako su pisali mediji, nisu prijavili nijednog jedinog gosta!?
Iako je u evropskim razmjerama mali grad, Sarajevo je po svemu jedini veliki grad u BiH. Banja Luka je prostrana i uređena, ali je njen duh mrtav. U Mostaru je situacija još tragičnija, njegova duša je ubijena s predumišljajem. I u Sarajevu su provincijalizam i primitivizam postali vladajuća “ideologija”, ali za razliku od Banje Luke i Mostara, u Sarajevu ipak postoji nezanemarljiva ljudska energija koja se toj “ideologiji” suprotstavlja – barem hiljadu kreativnih ljudi raznih zanimanja nalazi način da se bori protiv nazadnjaštva i zapuštenosti. Važno mjesto u tom frontu otpora pripada Filmskom festivalu. U sociološkom smislu to je priča o trijumfu kreativnog i prodornog pojedinca nad tromom i nesposobnom državnom birokratijom. Koje bi to ministarstvo kulture bilo u stanju organizovati i pune 24 godine održavati vitalnom jednu ovakvu filmsku smotru u siromašnoj i zapuštenoj zemlji kakva je BiH? Naravno, Misrad Purivatra nije kriv što sarajevski mediji, umjesto stručne filmske kritike, u fokusu svog interesovanja imaju “dešavanja” na famoznom crvenom tepihu. Jedino je Oslobođenje donijelo osvrt na inauguracioni film “Hladni rat” oskarovca Pawela Pawlikowskog.
Ali, kako se moglo desiti da nesnosna grmljavina muzičkih decibela odjekuje iz velikog šatora razapetog na Trgu Alije Izetbegovića, u isto vrijeme dok je svega stotinjak metara dalje, u Ljetnom kinu 4.000 posjetilaca gledalo uvodnu festivalsku projekciju pomenutog filma? Ova šatorska grmljavina je bila antipod Filmskog festivala, njegovo sarajevsko naličje koje odražava mentalitet i ukus goleme većine. Ona traje iz noći u noć u sklopu novopromoviranog Street food festivala. Dan u ovom dijelu grada počinje tutnjavom frustrirajuće tehno muzike, a kasno uveče na scenu stupa za ovu priliku angažovan bend koji proizvodi nepodnošljivu buku. U neko doba noći gosti, kojih ionako nema baš previše, počinju da se razilaze. Trebalo bi dakle da grmljavina postane slabija. Ali, jok! Što je manje gostiju, buka postaje sve veća. Čovječe, gdje se gasiš? I tako sve do duboko iza ponoći. Nemoćni da išta učine protiv te napasti, stanari okolnih zgrada u mislima dozivaju policiju. Ali, tu se ništa ne može učiniti. Sa policijom i drugim nadležnim faktorima stvar je sređena na vrijeme. Sarajevo na plus 30 počelo je od svog imena praviti pare. A kad su pare u pitanju, sve je dozvoljeno. Što se tiče onih koji od grmljavine ne mogu da spavaju, čeka ih slijedeći odgovor: Ne možete imati i mir i grad pun turista!
Jedna kanadska putnička agencija reklamira Sarajevo kao najbolje mjesto na svijetu za boravak ne duži od tri dana. Mora da je to smislio neko ko prokleto dobro poznaje ovaj grad. Ako bi ostali duže, turisti bi u Sarajevu mogli vidjeti i ono što možda ne bi valjalo da vide i čuti ono što možda ne bi valjalo da čuju.
