Danima su iz europske vrhuške curile informacije da će novi i poboljšani klimatski ciljevi Europske unije za godinu 2030. sadržavati još veći i još ambiciozniji plan redukcije stakleničkih plinova u iznosu od 55 posto.
Piše: Andrea Milat
EU je ovoga tjedna službeno predstavila svoj plan smanjenja emisije stakleničkih plinova u EU za najmanje 55 posto do 2030. u odnosu na razinu iz 1990. Trenutni cilj zahtijeva smanjenje emisija od 40 posto (s obzirom na emisije iz 1990.). Povećanjem na 55 posto redukcije emisija EU bi se uskladila sa svojim obvezama iz Pariškog sporazuma i širim ciljem zajednice da postane prvi “klimatski neutralni” kontinent na svijetu do 2050. godine.
Od upozorenja ekonomista da bi provedba plana u tako kratkom roku imala efekt zatvaranja cijele njemačke ekonomije, do rapidnog ubrzavanja zelene tranzicije u Poljskoj, preko traženja sredstava za nove “financijske injekcije” u Fond za pravednu tranziciju, Europa se definitivno cijela uskomešala. Zeleni plan počinje polako živjeti i promjene će se svaki čas početi osjećati.
Europska komisija objavila je u četvrtak (17. septembra) svoj plan za uklanjanje ugljičnih plinova iz poljoprivrede i šumarstva – tako da je u ovih 55 posto uključila prirodnu sposobnost šuma i tla da skladište ugljik. Računanje rezervoara ugljika u postotak smanjenih emisija stakleničkih plinova je, ponovno, na kraju ljeta, baš kao i na njegovom početku tek još jedna računovodstvena zamka. Nešto što poravna eksel tablicu na nulu, ali u stvarnosti ne rezultira manjim ispuštanjem stakleničkih plinova u atmosferu. I to je čini se i strategija i taktika Europske komisije. Zeleni raznih oblika i grupacija pobunili su se protiv još jedne računovodstvene varke, upozorivši na činjenicu da ova taktika neće proći jer su prirodni rezervoari ugljika već siti, te i šume i oceani i tla i dna polako gube sposobnost spremanja plinova. Dakle, umjesto pragmatične birokratske cake, opet nam prijeti friziranje brojeva. Planiranih 55 posto redukcije nikako onda neće iznositi toliko već će prema raznim procjenama činiti pad veći od 30, manji od 50 posto CO2 u atmosferi s obzirom na 90-e godine.
No, i bez te birokratske cake, odnosno, da bi se ostvario, sad već konsenzualni, cilj od 30 posto redukcije stakleničkih plinova, narednih deset godina Europa, a ne samo EU, morala bi biti potpuno zatrpana javnim subvencijama za suvremenu tehnologiju u svim oblicima i svim područjima: od niza subvencija za nove automobile kako za građane tako i za industriju, za građanstvo, za sve. Budući da bi iskorjenjivanje motora na fosilna goriva ubilo auto-industriju u Europi, potrebno je provesti potpunu zamjenu starog transporta novim, izolirati sve zgrade i kupiti cijelu flotu novih aviona, itd. To sve bilo bi moguće da za veću dostupnost električnih motora nije tako nužan litij kojega ima u ograničenim količinama, ili da solarni paneli traju trostruko duže od vremena povrata investicija, ili jave subvencije budu toliko obilate da si ih i radnička klasa može priuštiti. Ili da nismo toliko privatizirali obrazovanje i komercijalizirali znanost da zapravo imamo još veći broj patenata za čistu tehnologiju. Sve to bilo bi moguće da živimo u Europi koja ne postoji čak ni na papiru.
Ovako, budući da su ovi planovi većim dijelom očajničke želje, Vijeće ministara i Europski parlament suprotstavili su se Komisiji te su izglasali da “zeleni” plinski projekti mogu biti financirani iz Fonda za pravednu tranziciju. Pravednost ovoga svodila bi se na to da se takvo nešto omogući samo zemljama periferije poput Poljske, ali ne i na primjer Njemačkoj koja i dalje koketira sa nepotrebnim i generalno štetnim plinovodom Sjeverni tok 2, za kojeg Angela Merkel kaže da još nije odlučila što će s tim – jer njegovo ukidanje sada izlaže Njemačku investitorovim (Gazprom) međunarodnim tužbama. Kad se sagleda ukupni učinak tog plinovoda – manja je šteta cijena koju bi Njemačka morala platiti, nego što bi taj plinovod imao po cjelovitost EU. Ipak, budući da je takve fenomene javnosti obično teže plastično predočiti, čini se da bi Sjevernom toku 2 na kraju mogao presuditi otrovani ruski oporbenjak Alexei Navalni koji se trenutno liječi baš u Njemačkoj. Još jednom lažni moral i strah od toga “što će ljudi reći” čini se nosi političku prevagu nad zdravim i društveno odgovornim političkim procesom. Ako Sjeverni tok 2 padne, alibi za otkazivanje projekta bit će netransparentnost i manjak demokracije u Rusiji, a ne činjenica da se taj projekt protivi europskim klimatskim i energetskim zakonima i strategijama.
Taj nam primjer u konačnici svjedoči cjelokupnoj nezrelosti europske vrhuške da se nosi s kolosalnom odgovornosti koju za sobom povlače klimatske promjene. Naši političari i dalje veću odgovornost osjećaju prema svojim investitorima nego prema kolektivnoj budućnosti.
