FOTO: janaf.hr
Bosna i Hercegovina je praktično ostala bez sopstvenih resursa u preradi, a većim dijelom i distribuciji nafte i naftnih derivata. Sve vrijedno preuzele su firme iz Hrvatske, Srbije te Rusije, doprinoseći da BiH ima svojevrsni staus ''zarobljene države'' u ovoj strateškoj oblasti.
Piše: Amarildo Gutić
Naselje Dretelj locirano je nekoliko kilometara sjeverno od centra Čapljine. Od ratnih dana ime mu prati zlokobno sjećanje na ratni logor HVO-a u kojem je tokom 1993. i 1994. godine zatvoreno i mučeno hiljade civila sa područja Hercegovine.
U Dretelju je do rata bilo locirano skladište goriva bivše JNA, uglavnom kerozina namijenjenog za potrebe letova sa mostarskog aerodroma. Nakon raspuštanja logora, postaje ratni plijen tadašnje HZ HB, tačnije pojedinaca iz rukovodećih struktura. Da je Terminal Dretelj u vlasništvu Federacije bio bi treći po kapacitetu, nakon Blažuja i Mostara. Pravno, ovaj terminal i pripadajuće zemljište je prema aktuelnoj dokumentaciji u vlasništvu Hercegovačke banke u likvidaciji.
izvor: katastar.ba
Uzaludna su bila svojevremena nastojanja Vlade Federacije da preuzme imovinu Hercegovačke banke. Upad SFOR-a 2001. godine, potom međunarodna privremena uprava te otvaranje likvidacionog postupka 2012. godine pratile su povremene optužnice i suđenja sudionicima osnivanja i rada Hercegovačke banke, ali vlasništvo nad terminalom je ostajalo, dajući povod sumnji da će davno projektovana namjena (i vlasništvo) biti aktuelni tek u narednim godinama.
Žurnal je u svom filmu “Sokolovi” opisao genezu nastanka kriminalne mreže za izvlačenje budžetskog novca Hrvatske i Federacije BiH preko Hercegovačke banke, za privatne firme povezane sa Draganom Čovićem i njemu bliskim osobama iz HDZ-a BiH, kao i dijelom vojnog rukovodstva HVO-a.
Žurnalov film "Sokolovi"
Kako je Hercegovačka banka dobila Dretelj u vlasništvo? Firmom “Monitor M” u čijem je sastavu bila “Hercegovina gradnja“ upravljao je Ljubo Česić Rojs. “Hercegovina gradnja” osniva firmu za trgovinu naftom “CroHerc AG”, koja gotovo besplatno koristi terminal u Dretelju uz saglasnost tadašnjeg ministra odbrane FBiH i predsjednika HDZ-a BiH Ante Jelavića. SDA i HDZ ni tada se nisu miješali u poslovanje „druge strane”.
U aprilu 1999. godine donesen je Pravilnik kojim je propisano da uvoznici nafte moraju imati veće skladišne prostore. Tako su eliminisani mali uvoznici i konkurenti, pa je CroHerc zahvaljujući „posjedovanju“ skladišta u Dretelju postao drugi po veličini uvoznik nafte u Federaciji i uglavnom je poslovao sa distributerima iz Slovenije.
Postojale su procjene da je budžet Federacije BiH prethodne 1998. godine samo od tri najveća uvoznika nafte „zakinut“ za 175 miliona maraka koje su „nestale“ u kolopletu različitih tumačenja carinskih propisa.
Tako je i CroHerc gomilao porezne dugove, a tek će 2013. godine zbog toga biti optužen direktor Marinko Planinić. Prvobitna presuda od 4 godine i 6 mjeseci zatvora i povrata 18 miliona maraka utajenog novca ukinuta je 2016. godine zbog navodne pogrešne procedure pri izuzimanju dokaza!?
U svakom slučaju, CroHerc je 2001. godine “izbačen iz igre”. Privremena upraviteljica Hercegovačke banke Toby Robinson je dug firme “Monitor M“ namirila aktiviranjem hipoteke nad terminalom Dretelj, koji je tako postao vlasništvo Hercegovačke banke.
Tih godina, u pozadini dešavanja sa akterima kriminalne mreže Hercegovačke banke i pripadajućeg im CroHerca, gdje su sive eminencije bili Ante Jelavić i Dragan Čović, svoje poslovanje razvija „INA BH“.
Nastala je preimenovanjem Inter-Ine i bila je u stopostotnom vlasništvu zagrebačke INE. Predsjednik Upravnog odbora bio je Jadranko Prlić, koji nije ostavljao tragove u brojnim finansijskim „poduhvatima“, kako privatnim tako ni onim dok je upravljao ovom firmom. Da bi preuzeli većinsko tržište, glavna smetnja bio je Energoinvest, odnosno njegova tadašnja firma-kćerka Energopetrol.
Prethodno su „na dnevnom redu“ bile pumpe Energopetrola u Hercegovini. „Energopetrol Mostar“ je posjedovao 17 pumpi, poslovni prostor u Mostaru i skladište nafte u Livnu. Upravni odbor pod predsjedavanjem Branka Kvesića, izabrao je Dubrovačku banku Mostar kao partnera za dokapitalizaciju. Fomiran je „Petrol“ u kojem je državni kapital iznosio oko 67 posto. Za predsjednika Upravnog odbora imenovan je Milan Lučić, a za direktora Branko Kvesić. Predsjednik Nadzornog odbora bio je Petar Jurčić.
1999. godine aneksom ugovora u Petrolu se jednostrano smanjuje vlasnički udio Energopetrola, dakle državni se svodi na svega 36,7 posto. Ni za jednu od ovih odluka nije postojala suglasnost federalne vlade, koja od tada gotovo svake godine najavljuje reviziju vlasništva nad pumpama. Sigurno je da će biti nemoguće vratiti više od dvadeset godina izgubljenog profita na osnovu otimačine Energopetrolovih pumpi.
Mnogo važnija dešavanja od „kokošara“ koji su nezakonito preuzimali pojedine Energopetrolove pumpe, odvijala su se u Hrvatskoj, a to je pitanje vlasništva nad jednom od kapitalnih investicija bivše države - Jugoslovenskog naftovoda. Građen od 1974. do 1979. godine Jugoslovenski naftovod (JUNAF) je snabdjevao naftom rafinerije u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH te Srbiji, a jedan krak vodi i u Mađarsku. Osnivači su državna naftna preduzeća Jugoslavije – INA iz Zagreba, Energopetrol iz Sarajeva i Naftagas iz Novog Sada.
izgradnja Jugoslovenskog naftovoda
Hrvatska ne gubi vrijeme. Još 1991. godine mijenja sudski registar, briše Energoinvest i Naftagas kao suvlasnike te ga preimenuje u “Jadranski naftovod”, sa obrazloženjem da je JANAF do te godine isplatio ulog osnivačima!? To nije istina. Žurnal je u posjedu studije Svjetske banke iz 1975. godine u kojoj je precizno naveden status i ulog osnivača i vlasništva, među kojima je i onaj jednotrećinski, bosanskohercegovački, odnosno Energoinvestov.
faksimil studije Svjetske banke u JUNAF-u (1975 g.)
Nakon rata i početka pregovora o sukcesiji imovine bivše SFRJ, o naftovodu ni pomena. Bosna i Hercegovina je i na ovoj vrijednoj imovini koja je ostala izvan njenih granica „šaptom pala“, iako je postojala relevantna dokumentacija koja dokazuje vlasništvo Energoinvesta. Pomoćnik ministra finansija BiH u Sektoru za poslove sukcesije bivše SFRJ i upravljanje imovinom BiH Zenit Kelić u razgovoru za Žurnal uvjerava da jednostavno nema o čemu pričati kada je u pitanju naftovod.
„Ta imovina nikada nije bila predmetom sukcesije niti razgovora tim povodom“, navodi Kelić.
Postoji tu jedan problem, za koji su najviše krivi „domaći izdajnici“. Naftovod, JUNAF ili JANAF nije uopće evidentiran u imovini Energoinvesta početkom privatizacije, ni u aktivnom ni u pasivnom podbilansu!?
Izvori Žurnala uvjeravaju da je sve urađeno po političkoj direktivi i to u ovom slučaju iz SDA. Dva bivša ministra u vladi Federacije i dva bivša direktora u Energoinvestu pristaju, ali samo u neformalnom razgovoru za Žurnal reći da razloge i cijenu odustajanja od potraživanja prava na suvlasništvo u naftovodu zna bivši federalni premijer Edhem Bičakčić.
„Nemam pojma o naftovodu ni zašto nije predmetom potraživanja,“ reći će za Žurnal Edhem Bičakčić. Tvrdi da je Energoinvest umnogome oštećen zbog gubitka svojih firmi koje su bile na teritoriji Republike Srpske, što je posljedica odluke bivšeg Visokog predstavnika u BiH Carlosa Westendorpa.
Nije Bičakčić jedini koji na pitanja o JANAF-u i drugim uzročnicima devastacije naftne industrije u Bosni i Hercegovini ima „amneziju“. Nekoliko njih je odbilo i nezvanično razgovarati na tu temu.
“BiH je do sada u više navrata nagovještavala pokretanje ovog pitanja, ali upravo zbog spavača u njenim institucijama i zbog interesnih grupa u energetskom naftnom sektoru ovo pitanje nikad nije dovedeno do kraja. Pravi odgovor na potraživanja Hrvatske jeste pokretanje utvrđivanja Energoinvestovih prava u JUNAF-u (JANAF-u). I ne samo to, nego i traženje izgubljene koristi od 1991. do danas, jer je BiH oštećena za enorman novac,” uporno ponavlja Muharem Cero, bivši član Komisije za državnu imovinu BiH.
U razgovoru za Žurnal Cero podsjeća na primjer bivšeg predsjedavajućeg Vijeća ministara Adnana Terzića koji je svojevremeno tvrdio da nikada nije upoznat sa otimanjem prava vlasništva nad naftovodom od strane Hrvatske!?
Sve ukazuje da je plan, prvo devastacije, a potom i preuzimanja naftnog sektora kreiran još tokom ratnih i prvih poratnih godina, a da su političke “elite” svih predznaka pristajale na sve, zarad trenutne koristi koja je minorna u odnosu na vrijednost tog biznisa. (nastaviće se)
