Statistike govore kako je najmanje slučajeva otmice, pljački i ubojstava s predumišljajem u BiH vezano uz Rome, i kako na listama haškog suda nema nijednog Roma – ako se i neki od Roma bave kriminalom, radi se o sitnom kriminalu da bi se prehranili, krupni kriminal ionako je rezerviran za elite konstitutivnih naroda
Ako kao tro- ili četverogodišnjak zaviruješ u bunar ili u mračnu šupu punu zahrđalog alata, tamo će te zgrabiti babaroga i odvući sa sobom, a ako izletiš na put, otet će te cigani. Tako su nas svojedobno plašili naši roditelji koji nam nisu mogli objasniti posljedice pada u bunar, udara auta ili ozljede alatom, pa su izmišljali fiktivne prijetnje da nas uplaše. Za tamne zatvorene prostore nadležne su bile vještice i babaroge, a za otvorene prostore cigani, kriminalci i otimači djece. Važno je međutim istaknuti kako vještice i babaroge nikad nisu otrpjele posljedice ovih fiktivnih priča, dok je drugačiji slučaj s „ciganima“, tj. narodom čiji je točan naziv „Romi“ (u prijevodu s romskog: „čovjek“). Romi su u kolektivnoj podsvijesti ovdašnjih (ali i drugih) naroda usko povezani s asocijacijama na nerad i lopovluk („ciganska posla“), prljavost i ružnoću („ciganluk“), pa se rasizam spram Roma smatra normalnom svakodnevnom stvari. Istina, ti stereotipi jesu vezani uz loš životni standard mnogih pripadnika romske populacije, te uz pojave prosjačenja i džeparenja kojemu zbog siromaštva pribjegavaju pripadnici ove populacije; međutim, statistike govore kako je najmanje slučajeva otmice, pljački i ubojstava s predumišljajem u BiH vezano uz Rome, i kako na listama Haškog suda nema nijednog Roma – ako se i neki od Roma bave kriminalom, radi se o sitnom kriminalu da bi se prehranili, krupni kriminal ionako je rezerviran za elite konstitutivnih naroda. Unatoč tome, danas ne postoji nijedna društvena grupa koja se tako često, svakodnevno spominje u negativnom kontekstu.
Povijest Roma nije bila ružičasta. Potječu iz Beludžistana, suhe i za život surove oblasti u sjeverozapadnoj Indiji, iz koje počinju emigrirati u 10. stoljeću. U Europu pristižu preko Male Azije, u 14. stoljeću naseljavaju oblast Karpata, odakle sele u svim pravcima na ostatak kontinenta, pa danas nema države u Europi u kojoj ne žive Romi. Tada se u mnogim zemljama smatralo kako Romi potječu iz Egipta, o čemu svjedoče nazivi za Rome u zapadnoeuropskim zemljama (španj. Gitanos, engl. Gypsies, franc. Gitans). Na Balkanu su Romi označeni pojmom koji je prvotno označavao neku staru bizantsku sektu (grč. Athiganoi-Atsiganos) i iz tog pojma se s vremenom oformio naziv „Cigani“ (rum. Ţigani, tal. Zingaro, njem. Zigeuner, češ. Cikáni). Pravo podrijetlo Roma iz Indije otkriveno je pukim slučajem nakon što je izvjesni mađarski student teologije u Utrechtu Stefan Valyi, zaintrigiran činjenicom da njegovi kolege studenti iz Šri Lanke poznaju Rome kao staru etničku grupu, pokrenuo daljnje istraživanje podrijetla Roma od strane lingvista, povjesničara, etnologa, što je dovelo do potvrde njihovog indijskog podrijetla.
Zanimljivo kako je lingvistika bila ključna disciplina za rekonstrukciju romskih seoba iz Indije. Točno vrijeme iseljavanja Roma iz Indije utvrđeno je podatkom da u romskom jeziku nema razvoja i promjena koje su se desile u indijskim jezicima poslije 11. st. Putanja seobe Roma od Indije za Europu rekonstruirana je razvojem romskog jezika. Broj posuđenica u romskom jeziku odgovara dužini njihovog boravka u različitim zemljama. Inače, službeni jezik romskog naroda je Romani Chib, pripada hindustanskoj grupi jezika, nema srednjeg roda, pismo je latinično i ima 36 slova. Lingvist Rade Uhlik je učinio mnogo na planu istraživanja povijesti, jezika i kulture Roma („Srpskohrvatsko-romsko-engleski rječnik“, Sarajevo 1983; „Jezik i kultura Roma“, Sarajevo 1989.). Tumač za romski jezik Veljko Kajtazi 2009. je objavio romsko-hrvatski rječnik.
U BiH Romi dolaze s prodorom Osmanlija. Pred kraj osmanske vladavine 1867. u BiH ih živi oko 11.500, a 1911. oko 18.000. Romi u Europi nisu dočekani raširenih ruku: u srednjem vijeku trpe brojna poniženja i progone, a neki su gradovi i zemlje čak donosili zakone protiv Roma (npr. Odredba protiv Roma 1492. u Barceloni). Za svako zlo u naseljima domaće stanovništvo optuživalo je ove ljude drugačije rase, drugačijeg govora i načina života. Optuživalo ih se da donose bolesti, podmeću požare, truju bunare, kradu i sakate djecu. Najveći organizirani progoni Roma bili su u II. svjetskom ratu, kada su nacisti pobili više od 500.000 Roma. Dok su Židovi bili prisiljeni nositi žute oznake, Romi su nosili smeđe trokute. Na području bivše Jugoslavije u II. je svjetskom radu ubijeno 27.000 Roma (31,4% njihove predratne populacije). Period Druge Jugoslavije Romi opisuju kao dobro razdoblje u kojem su se bolje integrirali u društvo. Rat 1990-ih ih je ponovno gurnuo na marginu društvenog interesa. Prije rata, bh. Romi bili su uglavnom muslimani po vjeroispovijesti i živjeli u predgrađima Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bijeljine, Zvornika i Brčkog, dok je manji dio njih bio pravoslavne vjeroispovijesti. Romi inače pored čestog preuzimanja religije većinskog stanovništva u krajevima gdje dođu njeguju i Romanipe, romski sustav pravila i vrijednosti, tradicionalni zakon i vjerovanje koje obuhvaća mnoga praznovjerja.
Romi, za razliku od ovdašnjih naroda, ne razumiju i u svojoj povijesnoj praksi nemaju iskustva s konceptom nacionalizma, vlastitog teritorija, vođenja osvajačkog rata za teritorij, obilježavanja međa i granica, njihov svijet je svijet vječitih nomada čija domovina je tamo gdje su trenutno, nomada koji žive na marginama društava, nomada koji ne shvaćaju preozbiljno par metara zemlje oivičenih ogradom i koji se čude onima što potežu pištolje u obranu kulture i religije
Na popisu stanovništva u BiH 1991. Roma je bilo oko 9.000, a prema podacima romskih udruženja 80.000. Uzroci ovakvih velikih razlika u statistikama leže u činjenici da su se mnogi Romi 1991. izjasnili kao Jugoslaveni, Muslimani ili ostali, te u činjenici da mnogi Romi nisu upisani u matičnim knjigama. U ratu su se Romi uglavnom priklonili vojskama većinskog lokalnog stanovništva. Većina ih je ratovala u sklopu Armije BiH, a postojala je i specijalna romska brigada pod imenom „Garava brigada“. Manji broj Roma ratovao je i u VRSu i u HVOu. U ratu je stradao velik broj Roma, posebno u Prijedoru, Vlasenici, Rogatici, Srebrenici, Doboju, Bijeljini. Danas Romi žive na području 71 općine u BiH, a najveće njihove zajednice su u Sarajevu, Brčkom, Bijeljini, Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Kaknju, Prijedoru, Zenici, Tesliću.
Romi su danas najbrojnija i najugroženija nacionalna manjina u BiH. (Ali i općenito u svijetu gdje ih ima između 8 i 15 milijuna, od čega 6-8 milijuna u Europi, najviše u Rumunjskoj, Bugarskoj, Mađarskoj i zemljama ex-Jugoslavije; najveći udio Roma u ukupnom broju stanovnika ima Slovačka). Točan broj Roma u BiH je teško utvrditi zato što često u matičnim knjigama nisu upisane i po tri generacije iz jedne romske obitelji.Procjenjuje se kako ih u BiH ima između 60 i 100 tisuća. Problemi Roma najizraženiji su na polju zapošljavanja, stanovanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja. Romi praktično žive u getima na rubovima lokalnih zajednica. Veoma mali broj Roma ima posao ili stalni izvor prihoda, pa se bave prosjačenjem i skupljanjem sekundarnih sirovina, sezonskim radovima, nošenjem tereta, popravkom raznih predmeta i sl. Pored slabe konkurentnosti na tržištu rada, dodatan problem su i predrasude poslodavaca prema zapošljavanju Roma. Iako se sve veći broj romske djece danas upisuje u školu, većina ih se brzo ispiše. Najsvjetliji je primjer Visoko, gdje sva romska djeca idu na nastavu (direktor osnovne škole je Rom). Samo jedno od četvero romske djece ima priliku pohađati srednju školu, no s velikom vjerojatnošću napuštanja obrazovanja (posebno kod djevojčica, od kojih svaka treća postaje majka prije 18. godine). Broj Roma studenata je obično jedva dvocifren (pri čemu ima i dosta slučajeva odricanja od romske narodnosti kod studenata). Vjerojatnost da romsko novorođenče neće doživjeti prvi rođendan je tri puta veća nego kod druge djece, a tri puta je veća šansa da će dijete živjeti u siromaštvu. Pored svega toga romska su djeca svakodnevno šikanirana od vršnjaka, a kući nemaju ni minimum uvjeta za učenje. Čak 60% Roma u BiH je nepismeno. Sve više Roma odlazi u inozemstvo, po čemu se bitno ne razlikuju od ostalih stanovnika BiH.
S ciljem poboljšanja stanja Roma BiH je 2008. pristupila Dekadi Roma (program zemalja Srednje i Istočne Europe 2005-2015 za poboljšanje ekonomskog i socijalnog položaja Roma), no malo je bilo vajde od toga, ponajprije zbog nenamjenskog trošenja, pa i zloupotreba sredstava. Neke manje razvikane inicijative NVO sektora su učinile više u poboljšavanju životnih uvjeta Roma. Najvažnija organizacija Roma u BiH je Vijeće Roma, koje okuplja 45 romskih udruga iz BiH i koje za cilj ima podizanje razine obrazovanosti, zaposlenosti, stambene zbrinutosti i zdravstvene sigurnosti Roma.
Jedan od najpoznatijih Roma u BiH je Dervo Sejdić, potpredsjednik NVO Kali Sara Roma, koji je tužio Ustav BiH pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu i 2009. presuđeno je u njegovu korist, tj. da onemogućavanjem političkog angažmana manjinama Ustav BiH krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima. No, u BiH nema sluha za provođenje te presude, iako se radi o jednom od glavnih uvjeta na njenom putu u EU. Danas nema nijednog Roma zaposlenog u bh. državnoj upravi, javnim institucijama, lokalnim ili kantonalnim vlastima. Od poznatih Roma u povijesti BiH Wikipedia izdvaja legendarnog Čika Mišu, posljednjeg čistača cipela u BiH koji je taj posao radio 70 godina bez prekida u Titovoj ulici, pri čemu ga nije omeo ni rat. Treba spomenuti i Fadila Ferhatovića, predsjednika Udruženja „Romska braća“ koji je osnovao prvu agenciju u BiH za zapošljavanje Roma „Tri leptira“, te tvornicu za preradu plastičnog i metalnog otpada u kojoj rade Romi; književnicu Hedinu Tahirović-Sijerčić, profesoricu romskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; Nazifa Mujkića koji je dobio nagradu Srebrni medvjed za ulogu samoga sebe u filmu Danisa Tanovića „Epizoda u životu berača željeza“ (2013). Zadnjih godina bilo je nekoliko izložbi koje predstavljaju velikane iz prošlosti koji imaju romske korijene. Među njima su npr. jedan od najvećih svjetskih slikara Pablo Picasso, čuveni violinist Niccolo Paganini, glumci Charlie Chaplin, Ava Gardner i Michael Caine. Onima koji su pratili nedavno završeno EP u nogometu možda je zanimljiv i popis poznatih nogometaša s romskim korijenima, među kojima su Andrea Pirlo, Portugalac Quaresma, ŠpanjolciReyes i Navas, Francuz Gignac, te umirovljene legende Hristo Stoichkov, Gheorghe Hagi i „vatreni lakat“Aljoša Asanović.
8. travnja svake godine obilježava se Svjetski dan Roma, počevši od 1971, kada je u Londonu održan prvi svjetski kongres Roma. Tada je usvojena zastava Roma (kombinacija zelene boje, simbola prirodnog prostranstva, i plave, simbola nebeskog prostranstva i slobode, s kotačem kao simbolom vječnog putovanja i napretka u sredini) te himna Đelem-đelem. Svakako je važna i romska glazbena tradicija koja je obogatila kulturni prostor Balkana i dala mnoge glazbenike. Romi su sačuvali osnovne elemente svoje glazbene tradicije, ali su ih podešavali prema ukusu okoline. Nažalost, s poratnim srozavanjem glazbenih standarda na ovim prostorima i novokomponirana glazba Roma sve više poprima karakter kiča i šunda.
Glazba nije jedino polje na kojem ovdašnji narodi mogu naučiti nešto od Roma. Ponajprije treba spomenuti kako Romi, za razliku od ovdašnjih naroda, ne razumiju i u svojoj povijesnoj praksi nemaju iskustva s konceptom nacionalizma, vlastitog teritorija, vođenja osvajačkog rata za teritorij, obilježavanja međa i granica, njihov svijet je svijet vječitih nomada čija domovina je tamo gdje su trenutno, nomada koji žive na marginama društava, nomada koji ne shvaćaju preozbiljno par metara zemlje oivičenih ogradom i koji se čude onima što potežu pištolje u obranu kulture i religije. No, od romske nomadske tradicije osim onih opsjednutih drogom nacionalne države nešto mogu naučiti i oni koji pretendiraju biti pojedinci s višom sviješću, oslobođeni iluzije bilo kakvog kolektiva, zajedništva, koji lutaju tradicijama i kulturama i neprekidno pabirče i nadograđuju identitet. Nasuprot takvima, romski nomadski način života ne sadrži usamljenost elita ili napuštanje zajednice, Romima je kolektiv iznimno važan. U dvojbi između onih koji pripadaju i putuju Romi su oni koji biraju oboje, i pripadanje i putovanje. Odnos Roma prema identitetu time se iznenađujuće ukazuje kao savršena paradigma premošćavanja kulturno-ideološke polarizacije ovdašnjih društava.
Marijan Oršolić, Prometej.ba
