I Hrvati i Česi najviše vjeruju vojsci i policiji. Kad je u pitanju Katolička crkva dijeli ih nepremostivi ponor. Hrvati joj vjeruju koliko vojsci i policiji, dok je Česima crkva na posljednjem mjestu ljestvice povjerenja. Posljednje istraživanje javnog mišljenja češke agencije CVVM pokazuje da samo četvrtina građana vjeruje crkvi.
SOFIJA KORDIĆ
U Češkoj institucionalizirana religija nije popularna. Češka se smatra jednom od najatestičkijih zemalja u Europi, a Katolička crkva ni izdaleka nema ulogu ni utjecaj kakvu ta crkva ima u Hrvatskoj, ili u susjednima Slovačkoj i Poljskoj, također članicama Europske unije. Za razliku od Hrvatske koja ima četiri potpisana ugovora s Vatikanom, Češka nema nijedan, što je čini jedinom zemljom s katoličkom tradicijom bez potpisanog ugovora sa Svetom stolicom. Doduše, jedan je ugovor potpisan 2002.godine, ali nikad nije ratificiran u parlamentu. Koliko je položaj češke Katoličke crkve specifičan pokazuje i podatak da je praška katedrala Sv. Vida tek 2006. godine vraćena Katoličkoj crkvi i to nakon 13 godina dugog sudskog spora između Crkve i države koja je tvrdila da je katedrala iz 14. stoljeća simbol državnosti i da je bila sagrađena sredstvima svih, a ne samo katolika.
Vjernici u padu
Na posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj se 86 posto stanovništva izjasnilo kao katolici. U Češkoj se samo 21 posto građana izjasnilo kao vjernici, od toga katolicima 10,3 posto. Slijede pripadnici Husitske čehoslovačke crkve i Evangelističke češkobratske crkve, dok se 45 posto građana uopće nije htjelo izjasniti o vjeri. Njih 34 posto popunilo je rubriku - nevjernici. U razdoblju od 1991. do 2011. godine Katolička crkva u Češkoj zabilježila je veći gubitak vjernika nego u doba komunizma. Godine 2001. u Češkoj je bilo preko 2,7 milijuna katolika, a deset godina kasnije 1,1 milijun.
Zanimljivo je da u formularima pri narednom popisu stanovništva 2021. godine više neće postojati rubrika gdje će se ispunjavati vjera. Česi nerado na takva pitanja odgovaraju, smatraju to intimnom stvari. Mnogi se s tim pitanjem izruguju pa je tako pri posljednjem popisu više od 15.000 građana pored rubrike gdje je stajalo vjera napisalo da su Džedaji.
Godine 2001. u Češkoj je bilo preko 2,7 milijuna katolika, a deset godina kasnije 1,1 milijun (FOTO: Pixabay)
Novi udarac češkoj Katoličkoj crkvi je parlamentarna odluka iz siječnja ove godine o oporezivanju isplata koje su češke vjerske zajednice, dobile kao nadoknadu za zaplijenjenu imovinu tokom komunističke vladavine. Obeštećenje Katoličkoj crkvi počelo se isplaćivati 2013. godine i iznosi oko 75 milijuna eura godišnje, a odnosi se na razdoblje od 30 godina. Radi se o crkvenoj imovini koju su komunisti vjerskim zajednicama zaplijenili nakon Drugog svjetskog rata, a nove vlasti je nisu mogle vratiti prema propisima Zakona o restituciji zbog promjene vlasnika i sličnih komplikacija.
Kako oporezovati Crkvu?
Na ovu odluku treba gledati i u svjetlu trenutnih odnosa snaga na češkoj političkoj sceni. Prema ocjenama političkih analitičara u pitanju je populistički trik, politička trgovina zbog specifičnosti češke koalicijske vlade i političke scene. Naime, oporezivanje ovih nadoknada bio je ključan zahtjev Češke komunističke stranke za podržavanje manjinske vlade tajkuna Babiša, odnosno njegove populističke stranke ANO i manjinskog partnera, Češke socijaldemokratske stranke, nekad najjače stranke u zemlji danas takoreći devastirane. Pored nereformiranih komunista oporezivanje je podržala još jedna problematična stranka, krajnja desnica SPD, Sloboda i izravna demokracija. Prijedlog zakona je prošao sa 106 glasova od ukupno 200 zastupnika.
Poslije baršunaste revolucije raznim zakonima je u zemlji provedena restitucija imovine osim crkvene. Nije bilo dovoljno političke volje da se riješi to pitanje u zemlji u kojoj Katolička crkva ne uživa veliki ugled, i tako je bilo sve do 2009. godine kada je to prvi put pokušala konzervativna vlada Mireka Topolaneka, a tri godine kasnije uspjela koalicijska vlada Petra Nečasa, koja se zamalo nije raspala zbog pitanja povratka crkvene imovine. Parlament je, na koncu, izglasao zakon koji je stupio na snagu 2013. godine kojim se kršćanskim crkvama - 16 vjerskih zajednica predvođenih Katoličkom crkvom - vraća imovina koju je oduzeo komunistički režim od 1948. do 1989. godine, u vrijednosti od gotovo tri milijarde eura. Zakon je predvidio i isplatu financijske odštete crkvama od 2,3 milijarde eura kroz sljedećih 30 godina s uračunatom naknadom za inflaciju, a to je ona spomenuta suma od 75 milijuna eura godišnje koju sad žele oporezovati.
Tim dogovorom se zapravo mijenja odredba o subvenciji crkava s postupnim smanjenjem financiranja od pet posto godišnje do samofinanciranja crkava nakon prijelaznog razdoblja od 17 godina, što znači da će tada Vlada prestati isplaćivati plaće svećenicima i financirati ostale crkvene troškove. Time se crkva potpuno odvaja od države.
Zastupnici koji su glasali „za“ žele oporezovati financijsko obeštećenje crkvama jer je to po njima klasična dobit koja podliježe oporezivanju. Protivnici pak tvrde da je to protiv zakona i Ustava i da je još 2013. godine Katolička crkva cjelokupnu nadoknadu prijavila u poreznoj prijavi za tu godinu.
„Ne može se oporezovati nešto što je već bilo oporezovano premda je porezna stopa bila nulta“, izjavili su predstavnici Biskupske konferencije.
Dogovorom se mijenja odredba o subvenciji crkava s postupnim smanjenjem financiranja (FOTO: Pixabay)
Neki govore i o farsi jer smatraju da je premijer Andrej Babiš bio svjestan da prijedlog neće proći u gornjem domu parlamenta - Senatu koji ga je koncem veljače uvjerljivom većinom glasova odbio. Prijedlog se vraća u donji dom. Premijer - milijarder i pragmatični populist na čelu je pokreta ANO koji nije ideološki profiliran i usisava birače i s lijeva i s desna - prema mnogim ocjenama izveo je ovim prijedlogom zakona o oporezivanju crkvenih nadoknada predstavu za narod koji tradicionalno ne voli Katoličku crkvu. Vjeruje se da će Ustavni sud odluku srušiti, ako je Zastupnički dom opet izglasa (na rasporedu je sljedeći utorak), jer je protiv zakona. Babiš će, pak, reći - eto pokušao sam, ali nisu mi dali.
Predstavnici crkava i neki oporbeni zastupnici najavili su obraćanje Ustavnom sudu i vjeruju da će uspjeti. Oni koji se protive oporezivanju argumentiraju da je država sklopila s crkvama ugovor u kojem se obavezala da neće financijske nadoknade oporezivati te da država ne može oporezivati nešto što je oduzela crkvi, sad joj to vraća, a hoće dio od oduzetog.
Građani protiv bogate crkve, političari to koriste u izbornim kampanjama
Vjerske zajednice od češke države dobivaju godišnje skoro 3,5 milijarde kruna, oko 137 milijuna eura. Kako gospodare s tim novcem, slično kao i u Hrvatskoj, crkve javnosti ne moraju otkriti. Krajem 2016. godine Katolička crkva je prvi put u povijesti objavila kako raspolaže državnim novcem. Najveća vjerska zajednica u Češkoj od države dobiva godišnje oko 2,6 milijarde čeških kruna, (oko 102 milijuna eura), a od toga 951,4 milijuna kruna (37 milijuna eura) je potpora države za crkvene aktivnosti a 1,6 milijardi kruna (62 milijuna eura) je nadoknada za nevraćenu imovinu. U velikom višemjesečnom istraživanju koje je Lupiga obavila 2014. godine stoji da je Katolička crkva od Republike Hrvatske od 1996. godine do kraja 2013. godine primila najmanje 8,67 milijardi kuna (oko 1,16 milijardi eura) iz državnog proračuna. To je novac koji je transparentno naveden, procjenjuje se da je suma daleko veća.
Ivan Štampach, češki teolog, sociolog religije, bivši dominikanac svojedobno je izjavio kako predstavnici Katoličke crkve u Slovačkoj, Poljskoj, Hrvatskoj, Sloveniji i na Malti ne djeluju vjerodostojno jer „žive svojim ugodnim, a nekad i vrlo bogatim životom, a nisu posvećeni onom čemu bi trebali, brizi za potrebite.“ Štampach smatra da je ono što je češkoj crkvi ukradeno vraćeno još devedesetih godina, a kad se govori o financijskim nadoknadama, upozorava na poljski slučaj.
„Na jednog katolika u Češkoj republici pripada 140 puta veća suma nego u Poljskoj gdje se također vraćala crkvena imovina. Kada se Topolanekova vlada 2009. godine obratila dvadeset i jednoj vjerskoj zajednici s prijedlogom o povratku imovine, četiri crkve su to odmah odbile jer nisu htjele izgubiti obraz“, tvrdi Štampach.
Neki liberalni analitičari komentirali su izglasavanje oporezivanja naknada crkvi za oduzetu imovinu kao najveću moralnu havariju od 1989 godine., krađu već ukradenog. Upitali smo teologa Štampacha kako on vidi oporezivanje financijskih isplata crkvi.
„Bilo je ispravno da su nakon pada komunističkog režima crkve dobile svoje nekretnine i zemljište oko njih. Restitucija crkvene imovine dogodila se još 1991. godine, a petnaestak godina kasnije su vlade Topolaneka i Nečasa odlučile od crkava napraviti poduzetničke subjekte, 21 registrirane vjerske zajednice su trebale dobiti nekretnine od kojih bi zarađivale i primiti politički motivirana financijska sredstva“, ističe naš sugovornik i podsjeća kako je biskup Apostolske crkve Rudolf Bubik smatrao da je nečasno primiti ta sredstva jer Apostolska crkva nije ni postojala za vrijeme komunističke vladavine. Vladina komisija koja je zakon pripremala udvostručila je sumu za Apostolsku crkvu, biskup Bubik je smijenjen a pod vodstvom novog biskupa Apostolska crkva je rekla „da“.
Štampach podsjeća da je visoki predstavnik evangelista Miloš Rejchrt označio te novce problematičnim, a pravoslavni vladika Simeon je sukobe oko položaja praškog nadbiskupa opisao kao bitku za gospodarenje s milijardama kruna koje će dobiti od Vlade.
„Zakon je usvojen i odnosi se na 16 od 40 vjerskih zajednica i udruga registriranih u Češkoj. O povratu imovine i isplati novca potpisani su ugovori. Ogroman dio javnosti, prema nekim istraživanjima gotovo 80 posto građana protivi se isplati novaca crkvama. Zato je ova tema postala atraktivna u izbornim kampanjama. Vladajuće stranke su sad usvojile zakon kojim će oporezovati naknade jer su to obećali biračima. S pravne točke gledišta je besmisleno da država isplaćuje naknade za svoje protupravne poteze, a onda to odluči oporezivati. Zato je vrlo vjerojatno da će Ustavi sud proglasiti zakon oporezivanju naknada protuustavnim“, naglašava Štampach.
"Vrlo je vjerojatno da će Ustavi sud proglasiti zakon oporezivanju naknada protuustavnim" - Štampach (FOTO: Wikimedia/Michael Reiter)
Tajnik Zajednice židovskih općina Tomaš Kraus je podsjetio je da većina Židova nije preživjela holokaust, da je židovska imovina bila konfiscirana dva puta, nakon 1938. godine od strane nacista, a nakon 1948. godine od strane komunista, te da iz njihove perspektive ovo izgleda kao da netko želi ukrasti kaput ubijenom.
Kako će u budućnosti ostati bez državnog novca češka Katolička crkva odlučila je investirati u poljoprivredu i šumarstvo, nekretnine i u financijske poslove. U pojedinim biskupijama ulažu u pivare, ugostiteljske objekte, škole. Veliki dio novca odlazi na zaštitu kulturne baštine.
Kratka povijest nepovjerenja prema Crkvi
Tradicionalno negativni odnos Čeha prema Katoličkoj crkvi ojačao je nakon donošenja Zakona o povratu crkvene imovine. Nakon Nečasove vlade koja je usvojila zakon koalicijska vlada na čijem čelu je bila Socijaldemokratska stranka s premijerom Bohuslavom Sobotkom, pokušala je svim sredstvima promijeniti odluku o restituciji i pregovarati s pripadnicima crkava. Tome su se oštro suprotstavili demokršćani, da bi se na koncu usprotivio i treći koalicijski partner, a zanimljivo je da je to bio trenutno vladajući populistički pokret ANO čiji su članovi sada listom glasali za oporezivanje.
Prilikom razgovora s tada vladajućim socijaldemokratima predstavnici crkve nisu pristali da se odreknu ni inflatorne sume. Tadašnji premijer, socijaldemokrat Sobotka, inače deklarirani vjernik, objašnjavajući zašto želi reviziju odluke o povratu imovine pozivao se na papu Franju i njegove izjave o siromašnoj, skromnoj i solidarnoj crkvi. Dugogodišnje sporove države i Katoličke crkve oko povrata imovine Česi su doživjeli kao negativnu reklamu, odnosno crkvu kao instituciju kojoj je stalo samo do imovine i novca.
Zašto Česi tradicionalno ne ljube Katoličku crkvu je posebna tema, ali vrijedi podsjetiti kako su je kroz povijest doživljavali kao nenarodnu koja se uvijek borila za svoje interese ili interese stranih subjekata, Rima, Habsburške Monarhije i poslije Austro-Ugarske. Negativan odnos Čeha prema Katoličkoj crkvi vuče korijene još iz doba husitskih ratova. Jedan od najvažnijih uzroka današnjeg odnosa Čeha prema institucionaliziranoj religiji može se tražiti u drugoj polovici 19. stoljeća kada se stvarao moderni češki politički narod. Prvi predsjednik Čehoslovačke, filozof, političar i pedagog Tomaš Garigue Masaryk 1918. godinu vidio je kao pobjedu češke reformacije nad austrijskom katoličkom monarhijom s čime se identificirala i većina češkog naroda koji se odlučili pasivizirati u Katoličkoj crkvi.
Za Masaryka češki katolicizam nikad nije bio izvor narodnog identiteta kao što je to kod većine hrvatskih, slovačkih ili poljskih političara. Na vjeru je gledao kao na individualnu stvar i stvar savjesti. Građani su formalno pripadali crkvi, ali bez prakticiranja aktivnog vjerskog života.
„Redovni sudionici u životu Rimokatoličke crkve čine tri-četiri posto građana Češke. U pitanju je beznačajna vjerska zajednica, ali njezina prisutnost u javnim medijima je disproporcionalna. Kardinal Duka je često prisutan pored predsjednika na službenim državnim akcijama i time se pretvara da je to narodna ili državna crkva. Privilegirana pozicija crkvi se opravdava time što je patila za vrijeme komunističkog režima. U tome ima logike isto toliko koliko ima u tvrdnji da su privatne tvrtke u bivšem režimu bile ograničene ili likvidirane pa stoga danas mogu funkcionirati bez ikakve kontrole, po svojoj slobodnoj volji. U demokratskim državama je na snazi sloboda vjeroispovijesti za pojedince, ali su vjerske zajednice pod kontrolom države. U nekim državama najveće predstavnike crkve imenuje država (Ujedinjeno kraljevstvo) ili uvjetuje imenovanje svojom suglasnosti (Njemačka), u nekim je crkva djelomično vođena državnim institucijama (Norveška). Uvjeren sam da popustljiv stav prema crkvama u postkomunističkim državama treba revidirati“, zaključuje češki teolog Ivan Štampach.
