Govorila je četiri strana jezika, voljela muziku i cvijeće, a jedan slučajni natječaj za posao promijenio joj je život i utro put prema tome da nam svima postane poznata kao “teta Vegeta”.
Ona je naučnica Zlata Bartl, rodom iz Sarajeva.
Odrasla je u građanskoj porodici, uz jedan od prvih radioprijemnika u Sarajevu, bakelitne gramofonske ploče, u četverosobnom stanu na Čengić-Vili.
Rođena u Sarajevu
Zlata je rođena u Sarajevu 1920. gdje je završila pučku školu i gimnaziju. Iako joj je otac bio muzički potkovan, te svirao violinu i pjevao, a svoj radni vijek provodio u sarajevskom gradskom poglavarstvu, njegova će najstarija kći za sebe odabrati jedan sasvim drugačiji put, piše Zadovoljna.hr.
Nakon što je završila gimnaziju, Zlata je imala samo jednu želju – uputiti se na fakultet u Zagreb. Upisala je tadašnji Mudroslovni (Filozofski) fakultet, te je stekla zvanje profesorice hemije, fizike, matematike i metalurgije.
Kako to biva s velikim brojem svježe diplomiranih studenata, vratila se u rodni kraj i potom zaposlila kao profesorica u sarajevskoj školi, iako je željela nešto sasvim drugo za sebe. Međutim, sjajno se snašla na novom poslu, a kao mladu ženu željnu otkrivanja novih krajeva i onu koja je vrsno govorila strane jezike, privlačila su je putovanja, a isto je željela poticati i kod svojih učenica.
Osuđena na zatvorsku kaznu
I upravo ju je jedan školski izlet stajao slobode. Naime, gimnazijalke je odvela na školsko putovanje u Italiju, što je tadašnjim jugoslavenskim vlastima bio znak da je izdajica.
Dakako da Zlata nije imala na umu ništa od toga, nego je samo svojim učenicima željela približiti svijet, ni ne sluteći da će zbog toga biti osuđena na osam godina zatvora u Zenici, te da će joj biti oduzeta sva građanska prava.
Srećom, bila je uvjetno puštena nakon 15 mjeseci, no i taj je period uzeo svoj danak – oboljela je od tuberkuloze kostiju i deformacije kralježnice, koja joj je već i u djetinjstvu zadavala probleme, a posljedice toga pratit će je čitav život.
No, kada je jednom bila na slobodi, željela je otići iz Sarajeva. Iako je to bio njen rodni grad u kojem je tada ponovo radila, svoju je mogućnost za sreću i novi početak vidjela u Hrvatskoj.
Pahulje i slučajni oglas za posao
Jedan snježni olujni dan tokom poslovnog puta u Zagreb promijenio joj je život. Naime, zbog snažne snježne oluje bile su zatvorene željezničke pruge prema Sarajevu i Zlata nije imala drugog izbora nego ostati u Zagrebu.
Dane je kratila iščitavanjem knjiga i časopisa, a potom je u jednom od njih naišla na oglas za posao koji će joj promijeniti karijeru – tvrtka Podravka iz Koprivnice tražila je hemijskog tehničara za rad u laboratoriju. Prijavila se na natječaj i dva dana kasnije dobila je posao.
Iako je odlazak iz Sarajeva u malu Koprivnicu, potpuno drugačiju mentalitetom, bio velika promjena za Zlatu, upravo je tu pronašla svoj dom i ostvarila karijeru vrijednu divljenja.
Napokon je ostvarila svoju dječiju želju za radom u laboratoriju, a kada joj je jednom prijateljica iz Francuske donijela instant supu u vrećici, Zlata je došla na ideju koja će tvrtku u kojoj je radila dignuti u zvijezde.
Naime, u to je vrijeme se prerađivalo samo voće i povrće, pa je na tržište i mogla plasirati samo pekmeze i sušeno povrće. A onda je Zlata sa svojim timom osmislila dehidriranu supu.
Željela je da one budu nalik supama njene majke. Tako su nastale prve supe iz instant vrećice: supa od povrća s krupicom, supa od graška, supa od gljiva s tjesteninom i supa od gljiva s krompirom. Kako tvornica nije imala primjerene strojeve za njihovu proizvodnju, vrećice su bile zatvarane peglom, no potrošači su bili oduševljeni.
Začin koji je na policama svjetskih trgovina
A potom je Zlata osmislila i Podravkin najpoznatiji proizvod – Vegetu – dodatak jelima od sušenog povrća koji se danas može kupiti širom svijeta, na više od četrdesetak tržišta.
Za svoj rad Zlata je primila brojne nagrade među kojima su Nagrada za tehničku kulturu Hrvatske, Nagrada za životno djelo za višegodišnji rad i izuzetna dostignuća Grada Koprivnice, odlikovana je visokim odličjem Predsjednika Republike Hrvatske redom Danice s likom Nikole Tesle, te je primila i Zlatnu kunu Hrvatske gospodarske komore za životno djelo.
Unatoč svim ovim i brojnim drugim nagradama, čitavog je života ostala skromna. Nikada nije dozvolila da je obilježi bolest ili nevolje iz prošlosti, nego je samo uvijek gledala prema naprijed.
Iako je danas pokojna, na neki je način dio života gotove svake balkanske porodice. Gotovo da i nema tog porodičnog okupljanja čiji dio nije ručak u koji dodajemo jednu kašiku Vegete.
(Sarajke)
