Sa stranice Global Health Watch prenosimo pregled otvaranja 71. Skupštine Svjetske zdravstvene organizacije, koja se održala u Ženevi od 21. do 26. maja. Volonteri People's Health Movementa i Medicus Mundi International pratili su rasprave na Skupštini i izvještavali o glavnim temama koje su se našle na dnevnom redu.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) otvorila je svoju 71. Skupštinu u Ženevi u ponedjeljak, 21. maja 2018. Novoizabrani generalni direktor SZO, dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus, predstavnicima privatnog sektora odmah je dao do znanja kako i dalje mogu računati na suradnju na najvišoj razini oblikovanja međunarodnih politika zdravstva. Skupština je potrajala tjedan dana, a delegati su raspravljali o političkom smjeru u kojem će se SZO kretati narednih godina, kao i o novom Generalnom programu rada, dostupnosti lijekova i cjepiva te kroničnim nezaraznim bolestima.
People’s Health Movement (PHM) pratio je zasjedanje Skupštine u svojstvu promatrača iz redova organizacija za pravo na zdravlje kroz rad tima “WHO Watch”. Program “WHO Watch” pokrenut je kako bi aktivisti za zdravlje sudjelovali u radu SZO kroz rasprave s predstavnicima država, oblikovanje izjava i pregleda policy dokumenata (dostupnih ovdje) te zagovaračke aktivnosti za vrijeme samog zasjedanja.
Ključne teme
Generalni direktor Tedros i Paul Kagame, predsjednik Ruande, prvog dana Skupštine održali su prigodne govore i najavili najvažnije teme na dnevnom redu, pri čemu su dali naslutiti kako će istima SZO pristupiti u daljnjem radu.
Na primjer, eZdravstvo i uloga tehnologije u pružanju zdravstvene zaštite istaknuti su kao mjere koje su znatno pridonijele poboljšanju zdravstvenog stanja u Ruandi. Međutim, nije bilo spomena o važnosti povezivanja razvoja eZdravstva i mZdravstva s drugim mjerama za jačanje zdravstvenih sustava, koje omogućuju da nove tehnologije budu dostupne široj populaciji. U izjavi o mZdravstvu, PHM je upozorio: “Razvoj mZdravstva radi zadovoljavanja interesa privatnih korporacija, koje tehnologiju predstavljaju kao panaceju za probleme zdravstvenih sustava, nije problematičan samo zato što pristup mZdravstvu ograničava na privilegiranu manjinu, već i zato što dostupna financijska sredstava za zdravstvo preusmjerava u ruke privatnika te, posljedično, dovodi do slabljenja javnih zdravstvenih sustava.”
Predsjednik Kagame govorio je o “izuzetno važnoj” ulozi financijskih donatora, misleći posebno na drugog najvećeg donatora SZO – Zakladu Bill & Melinda Gates. U kontekstu gdje upravo donatori ponajviše određuju smjer u kojem se kreće SZO kroz praksu earmarkinga, odnosno dodjelu isključivo namjenskih sredstava, većinom za one aktivnosti koje predstavljaju osobni interes za donatore, Kagameov govor izazvao je zabrinutost među predstavnicima civilnog društva. Još veće negodovanje izazvala je izjava dr. Tedrosa, koji je naglasio da: “FENSA[1] nije prepreka”[2].
FENSA je usvojena na 69. Skupštini SZO radi uređivanja odnosa Organizacije s različitim nedržavnim akterima, uključujući akademske institucije, organizacije civilnog društva, filantropske organizacije i privatni sektor. Donošenjem smjernica i povlačenjem jasnih granica u suradnji s privatnim sektorom namjeravalo se zaštititi SZO od pritisaka transnacionalnih kompanija i izbjeći sukobe interesa. Međutim, tijekom procesa donošenja smjernica, originalni je okvir toliko razrijeđen da danas ne pruža nikakav mehanizam kontrole u slučajevima suradnje s privatnim sektorom. Suprotno originalnoj zamisli, smjernice tvrde da se tim odnosom može uspješno upravljati i tako izbjeći sukobe interesa. U praksi, FENSA je postala sredstvo za legitimaciju suradnje SZO i skupina koje djeluju u interesu privatnog sektora, primarno transnacionalnih korporacija.
Suprotno tvrdnji generalnog direktora Tedrosa, PHM i druge organizacije upozorile su SZO da su smjernice trebale služiti potpuno suprotnom cilju: trebale su predstavljati zaštitu od utjecaja privatnog sektora. Drastična reinterpretacija uloge FENSA-e u govoru novog generalnog direktora pokazuje kako je vodstvo SZO itekako spremno nastaviti razvijati suradnju s privatnim akterima i njihovim paravanima. Prema PHM-u, kontinuirano naglašavanje važnosti uloge privatnog sektora u nizu dokumenata, uključujući Generalni program rada, predstavlja otvoreni poziv na suradnju istom sektoru, pri čemu se zanemaruju negativni utjecaji rada transnacionalnih kompanija i drugih dijelova privatnog sektora na zdravlje svjetske populacije.
Važnost Deklaracije iz Alma Ate
Ironično, tijekom istog govora generalni direktor osvrnuo se na važnost Deklaracije iz Alma Ate iz 1978. godine i zažalio nad činjenicom što međunarodna zajednica do danas nije provela u djelo principe koje ona sadrži. Deklaracija iz Alma Ate, među ostalim, govori o socijalnim i ekonomskim uzrocima lošeg zdravlja te naglašava kako je promjena ekonomskih odnosa u svijetu ključna za ostvarivanje zdravlja za sve. Deklaracija također vidi sveobuhvatnu primarnu zdravstvenu zaštitu kao temelj svih državnih zdravstvenih politika i sustava. Kao što je sam Tedros napomenuo, ove godine u Kazahstanu će se održati obljetnica donošenja Deklaracije iz Alma Ate, ali to sigurno neće biti dovoljno za postizanje ciljeva koji su njome zadani. Ukoliko se to želi promijeniti, naglasili su aktivisti PHM-a, SZO mora uklopiti ideale Deklaracije iz Alma Ate u sve svoje planove i programe, počevši od onih koji se dotiču izgradnje stabilnih zdravstvenih sustava koji omogućavaju jednak pristup zdravstvenoj skrbi svima (više ovdje).
Univerzalna zdravstvena zaštita ili univerzalna zdravstvena skrb?
Predsjednik Kagame napomenuo je kako je 90% stanovništva Ruande danas pokriveno zdravstvenim osiguranjem, čime je indirektno ukazao na razlike između narativa o univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti (Universal Health Coverage) i univerzalnoj zdravstvenoj skrbi (Universal Health Care). Koncept univerzalne zdravstvene zaštite temelji se na namjeri ublažavanja financijskog rizika i ideji osnovnih zdravstvenih košarica koje pružaju osiguravajuće kuće, odnosno privatni sektor. Suprotno tome, univerzalna zdravstvena skrb jest model koji želi osnažiti, izgraditi i poboljšati javne sustave zdravstva. Činjenica da se dr. Tedros složio s izjavom predjednika Kagamea te istaknuo Keniju, Brazil, Indiju i Japan kao najbolje primjere predanosti idealima univerzalne zdravstvene zaštite, dobar je pokazatelj smjera kojeg će SZO u budućnosti zauzeti u kontekstu ove rasprave.
Ruanda je, naime, postigla značajne pomake kada su u pitanju zdravstveni pokazatelji zahvaljujući ulaganju u radnu snagu, uključujući velik broj zdravstvenih radnika u zajednici (community health workers). Nasuprot tome, Indija je svoj model zdravstvene zaštite utemeljila isključivo na uslugama osiguranja (više ovdje) i time znatno oslabila zdravstveni sustav. Brazil se pak bori s narušenom stabilnošću sustava do koje je doveo ulazak privatnog sektora na tercijarnu razinu zdravstvene zaštite.
Primjeri iz prakse Indije i Brazila pokazuju kako njihova formalna predanost idealu univerzalne zdravstvene zaštite nije dovela ove države bliže ostvarivanju zdravlja za sve. Međutim, činjenica da dr. Tedros navodi Indiju i Brazil kao pozitivne primjere je problematična sama po sebi. Na primjer, zdravstvene politike koje trenutno donosi vlada u Indiji oslanjaju se na privatno zdravstveno osiguranje i osiguravajuće kuće, koje su i više nego spremne utržiti ideal zdravlja za sve.
Nevidljiva zdravstvena radna snaga
Unatoč važnosti koju ima za očuvanje stabilnosti zdravstvenih sustava, radna snaga nije se našla na dnevnom redu ove Skupštine SZO. Kao što je pokazao primjer Ruande, zdravstveni radnici u zajednici ključni su za smanjivanje stope mortaliteta djece do 5 godina i borbe protiv visokih stopa maternalne smrtnosti. Nadalje, Ruanda je također prepoznala ključnu ulogu žena u poboljšanju oba navedena pokazatelja. Njihovo iskustvo pokazuje, među ostalim, da je važno adresirati činjenicu da su žene velikim dijelom zaposlene u neformalnom sektoru. Rad mnogih zdravstvenih radnica u zajednici unutar zdravstvenog sustava još je uvijek neplaćen ili potplaćen, dok je radno opterećenje izuzetno veliko zbog nedostatka osoblja. Kako bi se to promijenilo, sve države trebale bi prikladno vrednovati rad zdravstvenih radnica u zajednici, osigurati im stabilna radna mjesta te omogućiti stabilne i redovne plaće, upozorio je PHM.
[1] Framework for Engagement with Non-State Actor (FENSA) / Smjernice za suradnju s nedržavnim akterima
[2] Eng. «FENSA is not a fence.»
Izvor naslovne fotografije: Facebook/ Jiignesh Patel
Prijevod: Ana Vračar - Radnička prava
