Borba za pravdu i istinu za Davida Dragičevića je posljednja šansa da se ovo društvo promijeni. Svakodnevna okupljanja na trgu su dokaz da se ovaj inertni grad počeo buditi.
Autor: Jelena Jevđenić, Impuls
Prošlo je mjesec dana od početka dostojanstvenog svakodnevnog okupljanja porodice Dragičević i građana Banjaluke za istinu i pravdu za ubijenog Davida Dragičevića. Dvadesetjednogodišnjeg studenta i umjetnika iz Banjaluke za koga je u ovih mjesec dana saznala cijela BiH, pa i šire, čak i preko okeana. Da je pravde i zakona u ovom gradu i državi, za Davida bi ti isti ljudi saznali preko Davidovih vještina, umjetnosti, inovacija. Nažalost, svijet je ostao siromašniji za jedno mlado biće koje bi svojim djelovanjem na neki način promijenilo svijet.
Možemo li mi promijeniti svijet bar u svojoj avliji? Kako? Tako što ćemo podržati okupljanja Pravda za Davida, vršiti pritisak na institucije da rade to što im je posao, poslati poruku svim kriminalcima da se više ne mogu ubijati djeca i ljudi ove države bez da iko odgovara. Možemo li promijeniti svijet bar u ovoj našoj državi? A promijeniti svijet, neko pametan je već rekao, možemo tako što ćemo promijeniti sebe.
Pošto smo svojom apatijom, nedjelovanjem i okretanjem glave od svega što nas direktno ne dira, doveli do tog da David, a i mnoga druga djeca i ljudi ove države budu ubijeni, red je da sada djelujemo i iskupimo se za kukavičluk koji je doveo do ovih teških zločina. Jer mi smo im dozvolili da to rade i da se njihova zlodjela šire i rastu. Nismo se zanimali za afere i skandale na raznim državnim nivoima, nismo se osvrtali na javna istupanja ljudi koji su ukazivali na pronevjere, pljačke, kriminalno djelovanje, zatim se nismo zanimali za ubistva i likvidaciju tih ljudi koji su radili svoj posao časno, konkretan slučaj ubistvo Milana Vukelića. Ubistvo u saobraćajanoj nesreći Nikole Đurovića i ukazivanje Nikolinog oca na stvarne počinioce nesreće. Ubistvo Jovana Arbutine i sramnog rada sudstva u tom slučaju. Sramno maltretiranje Željka Vulića i njegove porodice. Na izmišljena samoubistva ljudi na položajima koji su bili nepodobni za kriminalne radnje pojedinaca. Samo smo o tom čitali uz neku psovku i naglas izrečenu misao „šta rade, stići će ih kazna kad tad“. E, pa neće. Ako niste primjetili nema te uzvišene sile koja dijeli pravdu, nema je bez borbe. Ona izreka „svakom po zasluzi“ vrijedi samo ako se potrudimo da svako dobije to što ga sljeduje.
Borba za pravdu i istinu za Davida Dragičevića je posljednja šansa da se ovo društvo promijeni. Svakodnevna okupljanja na trgu su dokaz da se ovaj inertni grad počeo buditi. Ali, Banja Luka to može bolje i više. „Obični“ građani su podrška od prvog dana okupljanja, međutim, šta je sa poznatim Banjalučanima? Nisu valjda poznati samo zarad obožavanja. Njihova podrška svakako ima više uticaja na ljude od npr moje podrške. Gdje je podrška boraca i invalida rata? Otac Davida Dragičevića, Davor Dragičević je borac prve kategorije i ratni vojni invalid. Gdje je podrška ostalih udruženja grada Banjaluke, prosvjetnih radnika, Unije studenata, intelektualca, akademske zajednice, vjernika.... Mislite da se to vas ne tiče? Ovo se tiče svih nas. Živimo u gradu u kojem se moramo zaštiti od ljudi koji su plaćeni da nas štite. Jer, svi smo mi David, samo još nismo došli na red. A, da se nekim čudom desi da sutra više niko nikada ne bude ubijen, opet se trebamo boriti da se Davidove ubice privedu i kazne. Kako se drugačije iko od nas može nazvati čovjekom?
Pravda za Davida!
