Trebalo je tri decenije i još jedno stravično ljudsko stradanje da se pojavi čovjek koji iz temelja mijenja ove naše nesrećne prostore, budi novu svijest miliona sluđenih pojedinaca i redom slama sve nakaradnosti ovog kvazidruštva. Vrijeme je da kažemo ono o čemu sedmicama ćute hiljade političara, akademika, intelektualaca... Ćute jer nisu zavrijedili da samo pomenu ime Davora Dragičevića!
Piše: Borislav Radovanović
Već sam pisao da će David Dragičević postati simbol novog doba Bosne i Hercegovine i njenog okruženja, ali i da je stvarni nosilac promjena njegov otac Davor – čovjek koji je u najtežim mogućim okolnostima smogao snage da potakne svijest nužnu za pozitivne društvene promjene. Ratni vojni invalid, koji preživljava radeći kao konobar, za mjesec postigao je više nego vaskolika „akademska zajednica“ tokom zadnjih tri decenije. E to se naziva – DRUŠTVENI FENOMEN!
Da bi shvatili veličinu Davora Dragičevića prvo valja znati da ljudi skrhani ličnim tragedijama redom ulaze u sfere iracionalnih interpretacija, zatvaraju se za druge i „opšte dobro“ je posljenje o čemu razmišljaju. Sa te strane Davor je krajnje atipična osoba. Svjedočio mi je njegov stari prijatelj kako je on u jednom trenutku počeo plakati. Davor ga je zagrlio i rekao: „Brate, poslije ćemo zajedno plakati za mojim sinom, a sad se moramo boriti.“. Ovim dolazimo u poziciju da razjasnimo esenciju borbe ovog nesvakidašnjeg čovjeka.
Od prvog dana pronalaženja tijela njegovog sina, zajedno sa majkom Suzanom, stao je na banjalučki trg i od nadležnih institucija zatražio DA RADE SVOJ POSAO: da istraže okolnosti stradanja Davida, te da porodici i javnosti SAOPŠTE ISTINU. Ne Davorovu „istinu“, nego objektivnu i na dokazima zasnovanu istinu utvrđenu od strane profesionalaca u nadležnim institucijama.
Čak i kad su bezobzirni pojedinci pokušali već svima znane manipulacije Davor je jasno razgraničio pojedince od institucija. U svakom državnom organu imenom i prezimenom prozvao je neodgovorne pojedince, ali institucije nikad nije dovodio u pitanje. I danas stoji na istoj poziciji – da nadležne institucije provedu zakonitu istragu i saopšte istinu. Za milimetar nije odstupio od polaznog zahtjeva.
Da bi shvatili veličinu ovakvog za ove prostore krajnje atipičnog ponašanja moramo ući u sferu društvenih nauka, prava, odnosa građanina i države. Bez obzira da li govorimo o SFRJ, republikama, narodima, entitetima i ino tri decenije na sceni imamo identičnu matricu političkih manipulacija upravljenih u interesu određenih oligarhija. Tako nas već decenijama zamajavaju „odbranama“ prava država, naroda, entiteta, kantona i štokakvih sličnih imaginarnih kategorija, a sve kako bi pojedine grupacije lakše ostvarivale svoje interese.
Tako nam kažu da Bosnu i Hercegovinu čine „dva entiteta i tri naroda“. Onda jedni „čuvaju“ državu od entiteta, drugi entitete od države, a svi odreda „brane“ narode. No, u pitanju je tek suptilna prevara i ništa drugo. Svuda u razvijenom svijetu vrlo precizno su definisani odnosi građanina i države, i sve to ne čini se tek tako, nego ima vrlo jasne pozicije obe strane.
Sa jedne strane građanin kroz direktne i indirektne poreze i druge dadžbine finansira rad državnih institucija. To čini sa punom sviješću kako u stvari plaća svoju sigurnost (vojska + policija), pravnu zaštitu, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i ino, a šta mu obezbjeđuju pojedinci zaposleni u institucijama (koji isto tako finansiraju državu). Znači, državu čine institucije! Sa druge strane država kroz institucije građaninu obezbjeđuje prava i zaštitu koje plaća.
Svako zaklanjanje iza države, entiteta, naroda, kantona, lokalnih zajednica i šta već čega u biti je tek puka prevara. Zar narodi plaćaju poreze i pune budžet, ili to čine država i entiteti? Vrhunac prevare je u tome da država, narodi i entiteti su zaštićeni od krivičnog gonjenja, pa je razumljivo zašto se lopovska bratija decenijama skriva iza takvih kategorija. I to je Davor Dragičević svojim istančanim intelektom odlično prepoznao, pa je njegov stav takav kakav jeste.
U svojoj esenciji stvar je vrlo prosta. Davor Dragičević je građanin čiji sin je stradao počinjenjem krivičnog djela. On od za to nadležnih institucija traži da njihovi zaposleni odrade ono za šta su plaćeni i to uz puno poštovanje zakona i profesionalnih standarda. I ništa više, ali i NIŠTA MANJE od toga! Čak i kad se obraća Miloradu Dodiku, on jasno prezentuje da traži reagovanje Predsjednika Republike Srpske kao institucije nadležne za kontrolu rada policije. Dakle, opet od nekog koga građani plaćaju da djeluje unutar institucija države Davor traži da reaguje u domenu svojih ovlaštenja.
Iako bukvalno slomljen ličnom tragedijom Davor izvanredno utvrđuje „pravila igre“ u ovom slučaju. Cijelo vrijeme nikom od mnogih još kako zainteresovanih manipulatora nije dao ni milimetar prostora za politikantstvo na kakvo su decenijama navikli. Zato u svoj ovoj priči nema ni države, ni entiteta, ni naroda... Imamo pojedinca koji od institucija traži da rade ono šta građani (počevši od njega lično) finansiraju i šta im zakoni nalažu.
To je ta svijest kakva je nužna ovom nesrećnom prostoru za proizvođenje pozitivnih društvenih promjena. Da ne bi bilo kakvih zabuna: mnogi u ovoj zemlji na različite načine pokušavaju građane ponukati na takvo samoidentifikovanje, ali naprosto način na koji to Davor čini razlikuje ga od drugih. I to ljudi širom zemlje i regiona sve više prepoznaju. Za naše prilike bukvalno je i više nego reprezentativno da se preko 10 000 građana diljem zemlje samoorganizuje i dođe u Banjaluku na onaj veličanstveni skup. Da je BiH brojčana i imovno moćna poput Sjedinjenih država okupilo bi se milion-dva ljudi (sasvim utemeljeno možemo postaviti takvu analogiju).
MURIZ I DAVOR
Ta okvirno nazvana ideja „PRAVDA ZA DAVIDA“ u fenomenološkom smislu je iznimno zanimljiva, a svakako i važna za buđenje novih i kvalitetnih samospoznaja ovdašnjih ljudi. Davoru su se od početka protesta pridružili Darko Đurović i Muriz Memić, očevi jednako tragično nastradalih Nikole i Dženana, kao i drugi srodnici žrtava neprocesuiranih zločina. I svi redom zauzimaju istu poziciju – njihovu djecu više niko ne može vratiti, ali se može i MORA zaštititi drugu djecu od nekih budućih sličnih zločina.
Iole društveno i lično osvješteni roditelji diljem zemlje i regiona odlično prepoznaju poruke Davora, Muriza, Darka i drugih, a to se najbolje vidjelo na banjalučkom velikom okupljanju. Ono šta gotovo niko u javnom diskursu nije isticao jeste činjenica da se dogodilo jedno veliko PORODIČNO OKUPLJANJE. Autor je tome svjedočio, a snimke nepobitno potvrđuju: na skupu je bilo nekoliko stotina djece mlađe od 12 godina koje su roditelji doveli na to „terorističko poprište“ – po spinovanju režimskih medija. Istovremeno, nosioci tematskih okupljanja kontinuirano su lokalni tinejdžeri i omladinci, čiji roditelji su tu da ih podrže.
Gdje je to u ovoj zemlji zabilježeno da građani Srpske srdačno i iskreno aplaudiraju građanima Federacije, koji su se samoorganizovali i zajedno sa svojom djecom odazvali tom veličanstvenom skupu? Kako to Davor konstantno ističe: ovo nije pitanje vjera, naroda, politika i ino, nego SOLIDARISANJE LJUDI u traženju pravde. To je taj novi kvalitet samospoznaje ovdašnjih ljudi, koji budi nadu u bolje sutra svih nas.
Decenijama se ovdašnji ljudi samoidentifikuju kroz manipulativno i zlonamjerno nametnute oblike kolektiviteta: država, narod, entitet i šta već. U ideji „PRAVDA ZA DAVIDA“ prvo se promoviše kako treba biti čovjek, i to živ, zdrav i siguran čovjek (prvi prirodni nagon). Potom se sugeriše koliko je važna sigurnost naše djece i porodice (drugi prirodni nagon). Dakle, ovdašnji ljudi se (napokon!) samoidentifikuju u skladu sa elementarnim prirodnim nagonima samoočuvanja i produženja vrste.
Prije tri decenije naši ljudi prihvatali su vještački i manipulativno nametnute oblike samoidentifikovanja kroz narode, vjere, države i samo zato smo imali onakav stravičan rat. Da nije narušena naša kolektivna svijest, da smo u samospoznaji zadržali bar zrno prirodnih nagona, a ko bi nas naveo da ratujemo? Rat je uvijek produkt narušene kolektivne svijesti i stanje u kom ljudi masovno zanemaruju osnovne prirodne nagone. I dok god ovde bude tako slobodno možemo govoriti o tome da rat nije okončan.
Šta po ovom pitanju kaže Davor Dragičević: „Od Republike Srpske 'dobio' sam samo kraću nogu i sedam kredita.“ (identično govore i demobilisani borci koji protestvuju u Federaciji). Potom je doživio da se institucije iste te Republike Srpske onako bezobzirno ponašaju spram stradanja njegovog djeteta. To je bila „kap koja je prelila čašu“ i Davor je zavikao: „DOSTA JE!“. To je bio taj povik kakav ovde predugo čekaju milioni građana. Zato imamo ovako masovno solidarisanje sa „PRAVDOM ZA DAVIDA“. Ljudi naprosto hoće da žive sigurno i normalno, baš kao i svuda u svijetu!
No, to je problem na kakav nisu navikle ovdašnje davno odnarođene i samobitne „elite“: političke, ekonomske, intelektualne i ine. Unutar elitističkih krugova imamo masovan „muk“ samo iz razloga što naprosto nemaju svijesti kako objasniti ovaj fenomen, a da pritom ne ugroze sopstveni hedonizam. Da, hedonizam u kakav su se poodavno uljuljkali. Koliko naših „eminentnih akademika“ je javno istupilo i kazalo da je društvo suočeno sa jednim vrlo ozbiljnim problemom?
Problem odavno postoji, samo se o njemu dosad nije govorilo ovako masovno i glasno. Decenijama ovde moćnici i njima bliske osobe provode stravičan zulum, pa sve do brutalnih ubistava nevinih građana. I kako reaguju nadležne institucije? Sve suprotno onome šta im zakoni nalažu i za šta građani plaćaju njihove zaposlene. To je problem!
Davor Dragičević je ovaj veliki društveni problem objasnio u tri riječi: „Može im se!“. Da, to je sama esencija problema: moćnici i njihovi bližnji ovde mogu nekažnjeno ubijati djecu samo zato što su institucije države pod njihovom punom kontrolom. Šta je najgore u svemu ovdašnji građani decenijama sve to trpe bez adekvatnih reakcija. Zato je Davorovo ponašanje atipično, iako zdravorazumski duboko zasnovano. On spram stradanja svog djeteta jednostavno traži da institucije djeluju u skladu sa propisanim ovlaštenjima. Kako prednje rekoh, on ne traži ništa preko toga, ali ne pristaje ni na manje od toga. To je svijest kakva treba svima nama ukoliko želimo da živimo i približno onome kako žive ljudi u iole normalnim zemljama.
Znači, da ovo polako rezimiramo: suština ideje „PRAVDA ZA DAVIDA“ jeste da se građani jasno i glasno suprotstavljaju onome šta čine krajnje nakaradne novouspostavljene „društvene elite“. No, ovde građani neće da sami „provode pravdu“, nego od institucija i zaposlenih u institucijama traže da sprovode zakone! Da ama baš niko u ovoj zemlji ne može biti moćniji od zakona i institucija. Ovo je u stvari toliko jednostavan zahtjev građana da prosto boli zašto nije ovako grasno i masovno postavljen godinama ranije. Valjda je trebao da se „dogodi“ jedan Davor Dragičević, pa da svojom borbom potakne sve duge da se vrate u sferu zdravorazumskog promišljanja.
Nadam se da je iz prednjeg jasno zašto je „PRAVDA ZA DAVIDA“ ideja koja ovde može donijeti brojne pozitivne društvene promjene, da je to u stvari borba za našu budućnost!
