Pred kraj 19. vijeka Evropa je smatrala da je novinarstvo neprikladno za žene, a o Balkanu da ne govorimo. Međutim, pojedine žene su hrabrošču i kreativnošću rušile stereotipe. Snagu da pokaže talenat i javno izrazi vlastito mišljenje imala je učiteljica Stoja Kašiković, koja je ostala zapamćena kao saradnica, urednica i aministratorka „Bosanske vile“, ali i ugledna članica srpskih dobrotvornih društava.
piše: Ilijana Božić
Za svoj nacionalni rad, kao veliki rodoljub odlikovana je ordenom Svetog Save IV stepena od Kralja Petra I Karađorđevića i zlatnom medaljom za revnost, najvišim ženskim odličjem, od kralja Nikole I Petrovića povodom dvadesetogodišnjice izlaženja „Bosanske vile“. Ova vrijedna i umna žena bila je jedina žena kojoj je na tzv. Veleizdajničkom procesu, tokom Prvog svjetskog rata, izrečena smrtna presuda, a koja je zahvaljujući intervenciji španskog kralja Alfonsa XIII zamijenjena dugogodišnjom robijom. Život ove žene koja je podržavala ženski kulturni aktivizam ostao je nepoznat i zaboravljen.
U državnom uređenju austrougarske monarhije krajem 19. vijeka Sarajevom provejavaju novi vjetrovi i struje nakon duge vladavine Turaka. Časopisi i glasila tada imaju višestruku ulogu, jer predstavljaju prikriveni otpor austrougarskoj politici i načinu gledanja vlasti na sve što je iz Bosne, a s druge strane njihova funkcija je bila moralno-obrazovna jer su bili usmjereni na kulturu, pouku ali i zabavu. Mostarska „Zora“ uspjela je čak da u svojoj sredini stvori snažno duhovno žarište. U Sarajevu tih godina dešavaju se promjene, pa ženski rad u razvoju štampe, kulture i umjetnosti postaje veoma značajan. Postepeno se žene uključuju u javni život. Međutim, tadašnje vlasti su strogo kontrolisale sadržaje udžbenika u školama i težile da izbrišu dio sadržaja koji se odnosio na istoriju i kulturu pojedinih naroda u BiH. Tu je nastupala štampa. Njome se odupiralo ovakvoj politici. Ipak, mnoge žene su u to doba pisale pod pseudonimima ili inicijalima jer je tako bilo sigurnije.
Pod sarajevskim nebom, u momentu dešavanja mnogih promjena i napredovanja, radi i stvara učiteljica Stoja Kašiković. U to doba podržavala je ženski društveni aktivizam, ne samo kroz pisanu riječ nego i kroz svoj profesionalni angažman budući da je bila učiteljica i aktivna članica „Kola srpskih sestara“.
Djelovanje
Prema podacima koji su sačuvani Stoja Kašiković se rodila u Novom Gradu 1865. godine. Rođena je u porodici Zdjelarević, ali veoma rano je ostala bez roditelja. Budući da su to bila vremena kada je Balkan često gorio i kada je zemlja bila natopljena krvlju i obilježena mnogim ustancima Stojin otac je poginuo u bosansko-hercegovačkom ustanku. Njena majka je rano preminula pa je Stoja ostala sama. Kao i mnoga djeca bez roditelja upisana je u školu u Zavodu poznate dobrotvorke gospođe Irbi. Čuvena, Mis Irbi, kako su je zvali bila je tada veoma poznata u čaršiji, jer su mnoge mlade djevojke odlazile kod nje u školu. Tamo je i Stoja Kašiković izučila učiteljski zanat. Učiteljski poziv u to doba imao je veliku kulturnu misiju. Učitelji su bili veoma važne figure a njihov značaj se ogledao u prikupljanju i tumačenju kulturne baštine koja je na taj način čuvana od zaborava. Takvu misiju sprovela je i mlada učiteljica. Postaje aktivna članica „Kola srpskih sestara“, počinje da se bori za ženska prava, a kroz učiteljski rad nastoji da vodi misiju za žensko obrazovanje i osvješćivanje.
I dok se Sarajevo silovito razvija mladi odlaze u bioskope, pozorišta i šetaju obalom Miljacke razmjenjujući zanimljive priče o dešavanjima. Budući da se kretala u društvu učitelja Stoja Kašković upoznaje, a potom se i udaje za kolegu Nikolu Kašikovića sa kojim je dobila tri sina i kćerku.
Njen muž Nikola Kašiković 1887. godine preuzima „Bosansku vilu“ i čuvaće je sve do Prvog svjetskog rata. Časopis je pokrenut dok je na snazi bila veoma složena politička situacija, pa su tekstovi često bili cenzurisani, a pokretači su imali i materijalne probleme. Sa Kašikovićem su na časopisu radila još trojica učitelja, a željeli su da zadovoljavajući svoje mladalačke ambicije počnu književni posao kao najbolje sredstvo za podizanje opšte prosvjete i razvijanje nacionalne svijesti. List je bio i neka vrsta porodičnog časopisa sa lakim štivom. Da bi se pridobila čitalačka publika pisali su i priče iz lokalnog života, a kako bi „Bosanska vila“ bila korisna i nauci u njoj su često štampani tekstovi o mjesnim predanjima, opisi starina i velika građa narodnih umotvorina. U časopisu talenat razvijaju i velikani Aleksa Šantić i Jovan Dučić. Njeni saradnici postaju Svetozar Ćorović, Osman Đikić, Avdo Karabegović Hasanbegov i Petar Kočić. Za sve što je Nikola Kašiković radio imao je snažnu podršku porodice.
Za to vrijeme Stoja Kašiković je svojim radom i zalaganjem postala veoma ugledna žena u srpskim krugovima. Bila je članica Ženskog dobrotvornog društva „Srpkinja“, Odbora društva „Kneginja Zorka“ i drugih. Učestvovala je u mnogobrojnim humanitarnim akcijama, prkupljanju pomoći, te isticala zahtjeve za boljim položajem žena u društvu. U publikaciji „Srpkinja“ i izdanju Dobrotvorne zadruge Srpkinja u Irigu, štampane u Sarajevu 1913. godine, među znamenite Srpkinje svrstana je i ona.
Uz sve promjene, političke struje i borbu za očuvanje nacionalnog identita u „Bosanskoj vili“ tekstove objavljuje i Stoja Kašiković. Mužu je svesrdno pomagala u radu na „Bosanskoj vili“, a kad se on razbolio hrabro je obavljala poslove urednice pod imenom jednog od vođa Steve Kaluđerovića. Savremenici, koji su dolazili u kuću Kašikovića, kazivali su da je Stoja uvijek bila vesela i vedra, puna snage, energije i elana. Dok je bila vrijedan saradnik i korektor „Bosanske vile“, zabiljženo je da je učiteljica Kašiković bila i konspirativni saradnik srpske vlade i jedna od onih koji su se našli u uzanom krugu Pašićevih obavještajaca. Hrabro i istrajno na svojim plećima ona je nosila brojne obaveze. Gosti koji su ih posjećivali isticali su kako je hrabro podizala djecu i ulijevala im patriotizam.
Bračni par Kašiković je slaveći dječe ličnosti iz srpske i slovenske istorije u „Bosanskoj vili“ snažio i jačao duh porobljenog naroda i pružao nadu u bolje sutra. Zahvaljujući njima oko uredništva „Bosanske vile“ okupila se sva napredna, slobodoumna i patriotska omladina pa je redakcija smatrana za jedinu slobodnu srpsku teritoriju u okupiranoj državi. Stoga je Zemaljska vlada u Sarajevu na uredništvo „Bosanske vile“ gledala kao na najvećeg neprijatelja.
Hrabrost iznad svega
Kada je Gavrilo Princip izvršio atentat na Franca Ferdinanda počinju crni dani za urednike „Bosanske vile“. Početkom Prvog svjetskog rata na njihovu adresu dolazi zabrana štampanja časopisa. Teški dani nastupili su za porodicu Kašiković. Tada počinje progon, mnoge srpske radnje su uništene, ugledni Srbi prebijani. U Srbiji su pretresane kuće uglednih Srba. Prilikom pretresa kuće Milorada Pavlovića Krpe u Beogradu zaplijenjeno je oko 10.000 rukopisa skrivenih u podrumu, a otkriven je i dio šifrovane prepiske srpskih agenata iz BiH. Najznačajniji su bili izvještaji Stoje Kašiković koje je godinama slala iz Sarajeva. Ta dokumenta bila su krunski dokaz na suđenju koje je vođeno protiv nje, njenog supruga i sina. Prema optužnici Stoja je slala u Beograd dopisnice na ime izvjesnog Mihaila Živkovića s napomenom „za Mila“. Sadržina teksta nije bila interesantna, ali su kratke obavještajne informacije bile ispisane ispod poštanske marke. Stoja Kašiković je u pismu Pavlu Mihajloviću 1900. godine pisala:
„Dušmani su vidjeli da urednika ne mogu potplatiti novcem, pa su sad i okrenuli rogove protiv njega“.
To je uticalo da Stoja i Nikola sa grupom srpskih intelektualaca budu osuđeni na smrt u Veleizdajničkom procesu. Okružni sud u Sarajevu 12. januara 1918. optužio je Stoju Kašiković na smrt vješanjem. Presuđeno je i njihovom sinu Predragu, ali tako da prvo pogube njega na majčine oči. Pod snažnim pritiskom javnosti kazna je promijenjena na deset godina zatvora. Toliko je dobio i njen suprug Nikola. Uhapšeni su i njihovi sinovi Sreten i Relja, koji si uspjeli da izađu iz zatvora. Stoja, Nikola i Predrag ugledali su lice slobode u jesen 1918. godine.
O radu i djelovanju Stoje Kašiković nakon Prvog svjetskog rata nije ostalo skoro ništa zapisano, ali njenim radom napravljen je iskorak veoma važan za dalje djelovanje žena. Budući da je bila učiteljica važno je napomenuti da učiteljice tada, iako su imale iste obaveze kao i učitelji nisu ravnopravno nagrađivane iako su podjednako investirale čitavu svoju ličnost ne samo u poziv nego u kulturni rad. Ženska misao u javnoj sferi nije bila poželjna,a njihov javni angažman često je bio ismijavan i kritikovan, pa čak i onda kada su se zalagale za tradiciju i djelovale suprotno emancipaciji.
Nakon rata
Zapisano je da su se mladi Kašikovići zajedno sa drugom omladinom uključili i u praktično ostvarenje nacionalnih ideala. Najstariji sin Predrag bio je istaknuta ličnost u srpskom omladinskom pokretu. Drugovao je sa mladobosancima, čija mu je ideologija bila prihvatljiva. Kao specijalni povjerenik Narodne odbrane u Sarajevu, obavljao je razne povjerljive zadatke za tu naprednu srpsku organizaciju. Relja i Sreten bili su angažovani u radu Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“. U vrijeme Balkanskih ratova Sreten je bio ratni izvještavač „Srpske riječi“, a Relja se kao Dobrovoljac pridružio sanitestskoj sližbi srpske armije. Poslije rata su se nadali da će obnoviti „Bosansku vilu“ međutim to nije bilo moguće. Nikola se vratio učiteljskom pozivu, sa sinom Sretenom je otvorio malu knjižaru na Marijin Dvoru, spremao je zbirku narodnih umotvorina i objavio knjigu „Narodno blago“.
Kada su se obreli u oslobođenoj zemlji Kašikovići nisu bili zadovoljni. U pismima prijateljima izražavaju veliko razočaranje stanjem u BiH. Nikolino tamnovanjem narušeno zdravlje popušta i on biva primoran da se penzioniše. Ni zahtjev za penziju ne prolazi glatko. Tek nakon nekoliko mjeseci borbe sa birokratijom uspijeva da dobije rješenje i to nekoliko mjeseci pred smrt.
Njihova ćerka Tankosava kazivala je da su njenog oca veoma često pratili austrougarski špijuni te da je on uživao pričajući kako im je umakao.
Autor: Impuls
