‘Sve to kad gledam, a prebolio sam i velike boginje i ovo što zovu kovid devetnaest, mogu ti reći da nekako bivam nostalgičan za proljećem sedamdeset i druge, kad nas je stravila variola vera. Zdravstveni sistem se protiv boginja borio i pobijedio partizanski, a protiv kovida se bori laprdanjem preko televizije i optuživanjem građana’.
Piše: Sinan Gudžević
Vidio ovako. Sve što si mi ispričao govori da si ti krajem januara i početkom februara preležao ovo od čega svi ovi ljudi iz Pazara bježe u Goliju. I ja, Safet Hodžić, imao sam to isto, ama sve kako si opisao, evo svjedok mi je ovaj kolega i gradski i planinarski Ertan Demović, samo što je to bilo prvih dana februara. Dođem iz škole, ja sam nastavnik u osnovnoj školi, predajem tehniku, tehnologiju i informatiku, to je danas ono što je nekada bio predmet Opšte tehničko obrazovanje, OTO. Čim uđem u kuću, krene da me gazi groznica. Znojim se, legnem, nema sna, cijele noći se prevrći, temperatura ne pada. Sutradan uzmem onaj prašak fervex, granule sa paracetamolom, sa feniraminom i vitaminom C, da mi skine vatru. Apetit me napustio potpuno, četiri puna dana smirka nemam, spava mi se, a samo lebdim u mučnom bunilu, i vičem aaa i aah. Svaka me kost boli i svaki mišić, i sve ono što mišić za kost spaja. Malaksao, a kašalj, i to neki potmuo, dubok, kao da dolazi sa dna pluća, pa kad prođe kroz prsa, rebra samo što ne puknu. Od kašlja nemam utoke ni u rogu kozijem. A vatra ne nestaje, šeta se između 37,5 i 38,5 stepeni. Radio šta radio, vatra pa vatra. Dođe četvrtak, odem u školu i kažem jednom kolegi da je kod mene vrag odnio šalu, da ne mogu da držim nastavu, te ga zamolim da me zamijeni. Iz škole se vraćajući, svratim u apoteku, znam apotekarku: Keka, daj, pomagaj, kašljem, sve me boli, nađi nešto, e da mi ovaj đavo ne ode na pluća. Ona mi dade jak antibiotik, a kod kuće mi žena imala isto nekakav jak, te ja ih krenem uzimati, a sve se borim da ostanem na nogama. Nakon cijelih deset dana antibiotika, kašljanja, lomljenja, odlučim da jedanaestog dana odem na Goliju. Tu mi, na Odvraćenici, živi kum Blagoje Kuč, znaš Blagoja, naše kumstvo je dugo, kumovi su bili i naši stari, još iz Crne Gore je kumstvo. Kažem mu, Blagoje, života ti, probudi me rano, da se ne uspavam. I probudi me Blagoje, rano, i ja s njime krenem kroz borovu šumu. To je bilo dvanaesti dan otkako sam se razboljeo. I počne meni da miriše ta šuma, miriše kao da nikada mirisa nisam imao. A za okus ne znam jesam li ga gubio. A kako i da znam kad nisam ni mogao da jedem? Trećeg dana na Goliji sam osjetio da mi se vraća snaga, sve u svemu trajalo je trinaest-četrnaest dana.
Eto, tako sam ja, u to sam siguran i svaki dan sve sigurniji, bio među prvim oboljelim od ovoga virusa. Dokaza medicinskog ja za to nemam, niko tada nikoga ovdje nije testirao, ali je bilo još ljudi koji su imali iste simptome.
No sam ti ja bio među onim rijetkim koji su preboljeli i velike boginje u Pazaru, marta i aprila 1972! Eh, kako? Bio sam i onda u osnovnoj školi, ali onda kao učenik drugog razreda. Dobio sam žuticu, marta mjeseca. Onda se žutica dobijala lako i često. Smjestili me na zarazno, bilo je i druge djece sa žuticom. I dan-dva prije nego što je trebalo da me otpuste, na spratu iznad moga odjeljenja, na grudnom razboli se jedan doktor i jedna medicinska sestra, ali se nisu razboljeli od žutice, nego od variole vere! Kukala nam majka: odmah su tamnim papirom bili oblijepljeni prozori, napravio se mrak usred dana. I, taman kad je počelo otpuštanje ovih što su preležali žuticu, ja dobijem temperaturu! I dobijem jednu krastu, evo ovdje na čelu, dobijem i još pokoju, ovdje pa ovdje. Ali se nisam osuo mnogo kao što se zna desiti. Međutim, temperatura me lomi, iscrpljen, ne drže me noge, padaš kao letva. To se sve dešava negdje krajem druge sedmice moga liječenja od žutice. Uvede se karantin zbog variole, i mene odvedu u Rajčinovačku banju. Tu ostanem jedan dan i jednu noć, odatle me premjeste u Novopazarsku banju. Ne dolje gdje je danas bolnički stacionar nego gore gdje je zgrada škole. Među nama je bio i jedan Mumdžić, mislim brat Latifa Mumdžića, prvog umrlog od velikih boginja. E taj se bio osuo strašno, sklopio ga cijeloga oklop od krasta! Mi smo bili po dvojica ili trojica u sobi. Gledali smo kako je umirala jedna žena od tih naših krasta, i vidjeli smo kako je umrla, pa smo vidjeli i kako su je stavili u limeni sanduk i kako su ga zavarili. Onu robu sa umrle su uzeli i stavili u jedno bure, pa je onda spalili.
Tu sam bio skoro mjesec dana, gore u školi današnjoj. Kad bi kome od nas dolazila posjeta, taj bi bio obaviješten, pa bi izišao ispred škole na onu padinu, a onaj koji ga posjećuje stajao bi dolje daleko, i pričao s njime kao što čobani pričaju, dozivajući se. Moji bi došli dolje i plakali, plačući su sa mnom razgovarali, jer se niko nije nadao da ću preteći. Kad sam otpušten, morao sam još neko vrijeme biti u izolaciji. A poslije, kad je epidemija prestala, još 3-4 godine dolazili su doktori iz Beograda, uzimali bi mi krv na kontrolu i pratili moje stanje. Mislim da sam tada stekao nešto od dobre otpornosti na infekcije. Svejedno, fasovao sam zimus koronu. I mogu ti reći da je ovo zimušnje bolovanje meni bilo i teže i gore nego variola vera. To su dva virusa, corona i variola, i obadva su zapala mene. Shvatio sam kasnije da sam preležao blaži oblik velikih boginja. Ali je razlika velika u pristupu zdravstvenog sistema tim mojim epidemijama. Ona Jugoslavija je za desetak dana vakcinisala cjelokupno svoje stanovništvo, a ova Srbija ne zna šta bi s virusom. Ono jeste da nema vakcine, ali političari i njihovi doktori stalno govore da sve znaju o virusu, pa da onda ne znaju ništa. Sve sami filozof Sokrat do Sokrata: znaju da ništa ne znaju!
Evo, juče sam sahranio dragu moju koleginicu Indiru Kožar. Od sedme godine smo zajedno, išli smo zajedno u osnovnu, pa u srednju školu, e studirali smo odvojeno, pa se opet sastavili u radnom kolektivu. Ove školske godine, ona izvela osmi razred, završne ispite, malu maturu, i koji dan kasnije razboljela se. Bila par dana u Pazaru, snemogla, te je brat Kemo odveo u Beograd. Nisu je mogli spasiti, organizam onemoćao, pluća. Bila je veliki radnik, jedna draga osoba, a odnese je virus corona. Nije imala nekih drugih bolesti, jeste da je majku sahranila jesenas, to ju je slomilo, ali kakvu drugu bolest da je imala, nije. Odmah joj je otišlo na pluća, u Beogradu je priključili na respirator, ali je spasili nisu. A direktor osnovne škole Bratstvo Dejan Kulundžić se jedva spasio, od istog virusa. Mjesec dana bio na kiseoniku, znam to dobro, Dejan mi je prijatelj. Sve više ljudi obolijeva, dosta ih umire, navikavamo se na vijesti na koje nismo mislili da ćemo se ikad navikavati. Evo i doktor Husein Bušat je prebačen u Kragujevac. Njegova kćerka živi u mojoj zgradi, i ona je doktorica, jutros mi je rekla da joj je ocu nešto bolje. Nepredvidivo taj virus lomi: Indira Kožar, nastavnica fizike, bila učinila nabolje, bila stabilno, a onda se sve okrenulo i umrla. Pa moj zet, bubrežni bolesnik, zarazio se, čusmo i da je umro, ali posle saznasmo da nije. Ne znamo hoće li se izvući. Učini nabolje, pa odjednom nagore. Da ti ne nabrajam dalje, a mogao bih: te doktori, te kolege nastavnici, te prodavci, te njihova djeca, a sad krenulo i po selima da se razbolijeva i umire. Sve to kad gledam, a prebolio sam i velike boginje i ovo što zovu kovid devetnaest, mogu ti reći da nekako bivam nostalgičan za proljećem sedamdeset i druge, kad nas je stravila variola vera. Nisam nostalgičan zato što sam bio dijete, ama ne, niti zato što je variola vera, možda neko pomisli, bila lakša epidemija, ne nikako, bila je teža, smrtnost je bila oko 30 posto, a kod ove je oko 2 posto. No se zdravstveni sistem protiv boginja borio i pobijedio partizanski, a protiv kovida se bori laprdanjem preko televizije i optuživanjem građana. Stariji su pričali da se Tito, za vrijeme epidemije velikih boginja, jedva jedanput pojavio na televiziji, pa su se ljudi bojali da se nije zarazio što šuti. A vidiš ovoga.
