Čak i svijet oguglao na potresne slike masovnih migracija, sa stotinama hiljada očajnika koji rizikuju živote bježeći iz zona sukoba – u Siriji, Iraku, Afganistanu – i u stotinama se utapaju na nemirnim morima, trpe poniženja na granicama ujedinjene Evrope, nemajući gdje da se vrate ni kuda da idu, danas je zastao i zanijemio pred slikom sa plaže u turskom ljetovalištu Bodrum: more je izbacilo beživotno tijelo trogodišnjeg sirijskog dječaka i slike te tragedije posredstvom Interneta smjesta su obišle i zapanjile svijet.
Porodica oplakuje Aylana, njegovog brata Ghaliba i majku Rehan koji su se utopili pokušavajući preplivati do grčke obale.
Kemal Kurspahić
04.09.2015
Francuski pemijer Manuel Valls je, putem tweetera, ispod fotografije napisao:
"On je imao ime: Aylan Kurdi. Hitno je da se djeluje. Hitno je potrebna evropska mobilizacija".
Za Aylana, njegovu majku Rehan i petogodišnjeg brata Ghaliba, koji su se utopili pokušavajući da dosegnu grčku obalu, biće prekasno, ali u svijetu u kojem simbolika jedne porodične tragedije često više govori nego i slike masovnih pokreta iz bijede u nesigurnost, Aylanova tragedija sa slikom na naslovnim stranama najtiražnijih evropskih listova ima moć da posrami – ako ne i pokrene na akciju – one koji bi da od njega "čuvaju evropsku civliizaciju".
Vjeruje se da bi pod utiskom te nesreće i ovonedjeljni i budući planirani evropski razgovori o izbjegličkoj krizi mogli dobiti dodatnu notu urgentnosti i ozbiljnosti.
Na dan kad su hiljade majki iz cijelog svijeta na društvenim mrežama u četvrtak dijelile suzu za Aylanom, jedna od njih nakon što je vlastitu nasmijanu djevojčicu ispratila u školu, u Briselu su se mogli čuti predstavnici dva oprečna pogleda na svjetsku izbjegličku krizu i njen značaj za hrišćansku Evropu: mađarskog premijera Viktora Orbana i predsjednika Savjeta Evrope, Poljaka Donalda Tuska. Orban je tog jutra u njemačkom dnevniku Franfurter Allgemeine Zeitung objavio autorski tekst u kojem je – pored ostalog – napisao:
"U isto vrijeme, nemojmo zaboraviti da su ti koji dolaze ovamo odrastali u drugačijoj religiji i predstavljaju drastično različitu kulturu. Većina njih nisu krišćani nego muslimani. To je važno pitanje jer Evropa i evropski identitet su ukorijenjeni u hrišćanstvu. Ne daje li nam to samo po sebi razlog za brigu što je evropska hrišćanska kultura jedva u stanju da održi Evropu u vlastitom hrišćanskom sistemu vrijednosti. Ako to izgubimo iz vida, evropska ideja mogla bi biti svedena na poziciju manjine na svom vlastitom kontinentu".
Aylan Kurdi (lijevo) i njegov stariji brat Ghalib
Tusk je – pojavljujući se pred novinarima zajedno s Orbanom nakon njihovog razgovora o izbjegličkoj krizi – imao potrebu da reaguje na njegov članak u njemačkom dnevniku:
"Hoću da podvučem da za mene hrišćanstvo u javnom i društvenom životu nosi i obavezu prema našoj braći u nuždi. Pozivanje na hrišćanstvo u javnoj debati o migraciji mora značiti u prvom redu spremnost da se pokaže solidarnost i žrtva. Za hrišćanina ne bi trebalo da je važno koju rasu, vjeru ili nacionalnost osoba u nuždi predstavlja".
Iako obojica dolaze iz zemalja iza nekadašnje sovjetske "željezne zavjese" njih dvojica predstavljaju dva oprečna pristupa u evropskom traženju odgovora na izbjegličku tragediju našeg vremena: Orban ugađa nacionalističkom instinktu podizanja novih zidova – konkretno bodljikave žice na granici prema Srbiji koja će Mađarsku i Evropsku Uniju zaštiti od izbjegličkog talasa – a Tusk zastupa ideju zbrinjavanja najugroženijih (po njemu, 100.000) i srazmjerne raspodjele tog tereta među članicama Unije; Orban predstavlja populističko poigravanje strahovima i odbojnošću prema imigrantima – videći u njima samo "tragače za boljim životom", a ne i izbjegle od rata, nasilja i smrti, a Tusk preuzima odgovornost liderstva u suočavanju s krizom monumentalnih razmjera.
Novi zidovi tu nisu odgovor.
To najbolje zna njemačka kancelarka Angela Merkel, koja se – za razliku od Orbana – sjeća šta je značilo odrastati na nesrećnijoj, Istočnoj strani podijeljene Evrope i berlinskog zida. Njena zemlja, pozivajući na odgovornost u solidarnosti, sprema se da udomi čak i do 800.000 izbjeglica i zagovara da se na nivou Evropske Unije utvrde kvote, koja će zemlja primiti koliko izbjeglica, kako bi se njihovo kretanje usmjerilo i organizovalo.
U evropskim razgovorima o nošenju s tom krizom govori se i o uspostavljanju prolaznih prihvatnih centara u zemljama najbližim žarištima krize (Turskoj, Jordanu, Libanu, Maroku i drugim zemljama regiona) kojima bi se pomoglo u preliminarnom zbrinjavanju izbjeglih, njihovom registrovanju i usmjeravanju prema evropskim zemljama u skladu s usaglašenim kvotama a na taj način osigurao bi im se i bezbjedan prevoz i isključili bi se trgovci ljudskom nesrećom koji uzimaju ogroman novac za nesiguran transport u ponižavajućim uslovima i po cijenu stotina utopljenih ili umrlih u potrazi za evropskom sigurnošću.
Ima li mjesta za nadu da će – iz poštovanja pred slikom dječaka kojeg je izbacilo more – svijet poslije Aylana biti makar malo bolji?
slobodnaevropa.org
