I obilaze tako lideri europskih zemalja postjugoslavenske zemlje, nude mrkvu i batinu, bivaju lijepo primljeni, ali efekta nema pa nema.
Otkad je krenula agresija Rusije na Ukrajinu, a zapadna diplomacija, kao i ona Europske unije u cjelini shvatila čime je rezultirala njena pasivnost u regiji koju sami nazivaju Zapadnim Balkanom, traju opsesivni pokušaji da se spasi što se spasiti da, da se smanji utjecaj Rusije i učinci njene dosadašnje politike i da se konačno otvori realna europska perspektiva za te zemlje. I obilaze tako lideri europskih zemalja postjugoslavenske zemlje, nude mrkvu i batinu, bivaju lijepo primljeni, ali efekta nema pa nema. Štoviše, ne samo da nema efekta kod, npr. Aleksandra Vučića i zahtjeva da se Srbija konkretno svrsta uz vanjsku politiku Europske unije, nego efekta nema ni u vezi Bugarske, zemlje koja je članica EU, a koja na svaki mogući način putem desničarske povijesne mitologije, koči i mobingizira Sjevernu Makedoniju, zemlju koja je odavno trebala biti primljena u EU.
I kad je sve tamo gdje je situacija puno jasnija tako, kako li je tek po pitanju Bosne i Hercegovine, mogli smo vidjeti ovog vikenda u Bruxellesu. Tamo je čelni čovjek Europskog vijeća, Charles Michel, okupio predstavnike većine parlamentarnih stranaka i članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji su nakon cijelodnevnog vijećanja potpisali nešto što se zove „Politički dogovor o načelima osiguravanja funkcionalne Bosne i Hercegovine koja napreduje na europskom putu“. Iako je već iz ovog ezopovskog jezika u naslovu dokumenta jasno da od svega toga neće biti ništa, vrijedi reći kako on u uvodu uvažava daytonsku stvarnost Bosne i Hercegovine, tj. dva entiteta, Distrikt Brčko, tri konstitutivna naroda i ostale građane, zatim garantira cjelovitost i neovisnost Bosne i Hercegovine, traži mirnu kampanju bez mržnje i brzu implementaciju rezultata izbora bez blokada, provođenje izbornih i ustavnih reformi sukladno presudama domaćih sudova i Europskog suda za ljudska prava, zahtijeva iskrenu politiku u skladu s načelima Europske unije, zajedničko donošenje odluka na državnom nivou, rad na postizanju pomirenja i saniranju posljedica rata, donošenje zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, o sprečavanju sukoba interesa i zakon o javnim nabavkama, depolitizaciju javne uprave i državnih institucija te usklađenost vanjske politike s onom Europske unije i provedbu davno utvrđenih 14 reformskih točaka.
Ukratko, riječ je o popisu dobrih želja iznesenih birokratskim rječnikom, s nekim vrlo konkretnim stvarima, od kojih neće biti ništa. Ne bi od njih bilo ništa sve i da su ovo potpisale sve parlamentarne stranke, a ne ovako gdje je kompletna Dodikova opozicija izostala i odbila da potpiše, gdje niti jedna hrvatska stranka nije sudjelovala ili je odbila da sudjeluje kao HDZ i gdje upadljivo izostaje stranka Fahrudina Radončića, Savez za bolju budućnost. Dakle, sve i da su i oni potpisali od toga ne bi bilo ništa. I to iz prostog razloga što smo ovakva privođenja bosanskohercegovačkih političara na pregovore, u ovom ili onom formatu, gledali nebrojeno puta, a zadnji put ozbiljno u Washingtonu 2006. godine kada je potpisan Aprilski paket, prvi postdaytonski dokument koji je zemlju mogao učiniti funkcionalnom, da bi ga na koncu u parlamentu minirali Stranka za Bosnu i Hercegovinu te HDZ 1990. Koliko uostalom zvuči realno da stranke koje crpe svoju moć iz privatiziranja državnih i javnih institucija prekinu s tom praksom? Zvuči li možda realnije da će stranke iz Republike Srpske jasno osuditi Rusiju i podržati Ukrajinu? Najzabavnije je čak očekivati da će se, odjednom prosvijećeni, ljudi iz ovih stranaka odlučiti na potpunu depolitizaciju pravosuđa, nezavisnu javnu nabavu i sankcioniranje sukoba interesa. A da o politici pomirenja i nadilaženja ratnih sukoba ne govorimo, u zemlji u kojoj se svaka godišnjica koristi za antagonizaciju prema drugima i natjecanje u tome tko je bio veća žrtva.
U čitavoj priči su najjasniji motivi političkih lidera: oni su potpisali nešto što ih ionako niti šta košta, niti obavezuje na bilo šta. Ali potpuno su nejasni ljudi iz Europskog vijeća, koji očito misle da će uporno ponavljanje istih stvari dati drugačiji rezultat. Da bi debakl bio još veći, nisu niti dobili sve relevantne stranke iz svih od triju antagoniziranih društava da ovaj dokument potpišu.
Daytonski sporazum je zaustavio rat i pretvorio Bosnu i Hercegovinu u zemlju po mjeri tri etnonacionalistička koncepta. Ali taj mirovni sporazum ih nije izmislio, oni su bili tu i uoči rata i za vrijeme rata, kao što su ostali na vlasti i nakon rata. I to zato jer ih je većina građana od početka birala. Stoga, nažalost, oni predstavljaju bitan dio stvarnosti Bosne i Hercegovine i ljudi građanske lijevo-liberalne orijentacije se ne bi trebali zanositi s bajkama o tome kako je takav ustroj zemlje moguće ukinuti ili prevazići koncept konstitutivnih naroda. Ono što bi stranke koje zastupaju te vrijednosti mogle i trebale napraviti je to da se i taj četvrti faktor koji doista postoji u društvu izbori za svoj pravni položaj. Samo što će svako nastojanje tog tipa biti uzaludno i lišeno vjerodostojnosti dok god se te stranke budu ozbiljno politički natjecale samo unutar jednog konteksta i blagonaklono gledale na treći nacionalizam, samo zato što je državotvoran. Pojednostavljeno govoreći, gledali smo spektakularno ništa u Bruxellesu, što će se uostalom uskoro i pokazati.
Autor: Dragan Markovina, Peščanik.net
