Od 1991. Drugi svjetski rat naglo mijenja tok, situacija na frontu razvija se u korist hrvatskih nacionalnih interesa, snage NOV-a su potisnute i potučene do nogu, ustaše osvajaju sve više antifašističkih obilježja, a četnici ostaju jedina konstanta zla na koju se čovjek može osloniti.
Piše: Viktor Ivančić
Više od četvrt stoljeća po formalnom oslobađanju zemlje, hrvatski nacionalisti ne pomišljaju na odlaganje naoružanja, jer nakon Domovinskoga treba dobiti i Drugi svjetski rat.
Specijalne jedinice s borcima koji su prošli posebnu obuku i nakupili golemo iskustvo zalaze duboko u historijske šume, pretražuju stopu po stopu nepristupačna terena, i nemilosrdno se obračunavaju sa simboličkim inventarom koji ne zadovoljava današnje kriterije. Vođene su najplemenitijom idejom – da hrvatski narod, nakon što je stjecanjem vlastite nacionalne države osigurao svoju budućnost, dobije i prošlost kakvu zaslužuje.
Konačni cilj: preobraziti Drugi svjetski rat na ovim prostorima, radikalno mu promijeniti karakter, izvrnuti njegovu bit, odlučno ukloniti sve faktografske, mitske ili memorijalne elemente koji takvu transformaciju koče, e kako bi se Domovinski rat uklopio kao logičan epilog Drugog svjetskog rata, takoreći kao njegova zadnja, oslobodilačka ofenziva.
Jedan krak te borbe uključuje zadaću od posebne važnosti: temeljito, bez skrupula i kenjkavih moraliziranja, očistiti golemi fond žrtava fašističkog terora, tako da među njima ostanu samo one koje su stradale od četnika.
Tisuće i tisuće lica koje su u Drugom svjetskom ratu ubili nacisti i ustaše, čija se imena i danas skrivaju po raznim spomeničkim budžacima, imaju biti pronađena i izbrisana iz korpusa žrtava fašističkog terora, a na duži rok i iz kolektivne memorije. Validne ostaju jedino žrtve pale od krvave četničke ruke – ostalima je mjesto u kontejneru za neupotrebljive povijesne otpatke, s natpisom “Zaboraviti!” – jer samo na taj način Domovinski rat može postati ono što je zamišljeno da bude: konačno ispunjenje antifašističke borbe započete 1941.
Kolega Vinko Vuković iz Slobodne Dalmacije objavio je zanimljivu priču o Spomeniku palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Dragljanima, u Vrgorskoj krajini, pa ćemo se ovdje – jer je riječ ne samo o posljednjoj, nego i o jednoj od taktički složenijih operacija u sklopu spomenute dugoročne bitke – koristiti podacima koje je prikupio, najviše uz pomoć povjesničara Branka Radonića.
Elem, spomenik u Dragljanima podignut je 1969. godine na inicijativu tadašnje boračke organizacije, a na njemu je uklesano 56 imena: 26 poginulih partizana iz toga kraja, te 30 civilnih žrtava fašističkog terora. Najviše ovih drugih ubijeno je potkraj kolovoza 1942. u operaciji kodnog naziva Albia koju su, pod pokroviteljstvom talijanskih okupatora, proveli hercegovački četnici. U zločinačkom pohodu četnici su tada u cijeloj Vrgorskoj krajini likvidirali oko 150 civila.
Spomenik je 1977. rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu dobio status kulturnoga dobra i bio upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske sve do – lani. U srpnju prošle godine, naime, Ministarstvo kulture pod komandom Nine Obuljen Koržinek naprasno je, bez ikakva suvisla obrazloženja, bez konzultiranja mještana Dragljana i članova obitelji žrtava, donijelo odluku da se taj status poništi.
Navedeno je tek da “temeljem valorizacije koju je provelo Povjerenstvo za vrednovanje Hrvatskog instituta za povijest, a koja je donesena u izvješću Stručnog povjerenstva za izradu kriterija za vrednovanje povijesnih događaja i osoba 20. stoljeća”, rečeni spomenik “nije potrebno štititi kao kulturno dobro”, te je on izbrisan iz Registra kulturnih dobara RH.
U Dragljanima su to primili s ogorčenjem. Potomci žrtava i članovi Mjesnog odbora uputili su otvoreno pismo predsjedniku Zoranu Milanoviću, premijeru Andreju Plenkoviću, predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću i ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek, izražavajući “tugu i nevjericu”, tražeći hitno povlačenje sramotne odluke i “trenutačnu ispriku ministrice kulture obiteljima stradalih i mještanima Dragljana”. O slučaju je tada pisao Vladimir Matijanić na portalu Index, a jedan od potomaka poginulih Dragljanaca, Jure Radalj iz Makarske, uložio je i službenu žalbu Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture.
A onda, 13. travnja ove godine, slijedi obrat. I to kakav! Uprava za zaštitu kulturne baštine, pozivajući se na studiju istoga Hrvatskog instituta za povijest, kao i zaključke istoga “Stručnog povjerenstva za izradu kriterija za vrednovanje povijesnih događaja i osoba 20. stoljeća”, mijenja raniju odluku, k tome i usvaja Radaljevu žalbu, te utvrđuje da – sada je dobro pomnije čitati – “memorijalna mjesta stradanja civilnog stanovništva u naseljima Dragljane, Kozica i Rašćane tijekom operacije ‘Albia’ 29. kolovoza 1942. imaju svojstva kulturnog dobra”. U obrazloženju je, da ne bi bilo zabune, ukratko opisan masovni zločin nad civilima što su ga četnici počinili tog kolovoza.
No što je s onih 26 palih boraca čija su imena upisana na Spomeniku palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Dragljanima? Što je sa žrtvama fašističkog terora koje nisu pogubili četnici? Oni su u novom aktu Ministarstva kulture upadljivo izostavljeni, što znači da nisu prošli oštar test državnoga tijela koje izrađuje i nadzire primjenu “kriterija za vrednovanje povijesnih događaja i osoba 20. stoljeća”.
Dvadeset i šestero poginulih partizana iz dragljanskoga kraja, po ocjeni tog sudišta, nemaju odgovarajuću “povijesnu vrijednost” da bi spomenik koji im je svojedobno podignut država stavila pod zaštitu, nego će se ovaj provući u kategoriju kulturnoga dobra zahvaljujući civilima koje su ubili četnici, a čije je stradanje obilježeno istim memorijalom. Da nije njih, odoše pali borci u onaj kontejner s natpisom “Zaboraviti!”, gdje su već skončale brigade njihovih ratnih drugova.
Shvatili ste: čak i kada, nakon što se podigla javna buka, ispravlja jednu sumanutu odluku, Ministarstvo kulture pod komandom Nine Obuljen Koržinek vodi najstrožeg računa da se iz simboličkog skladišta “vjekovne borbe” Hrvata protiv fašizma istrijebe partizani, a s njima i žrtve fašizma koje nisu stradale od četničke ruke, već su ih, recimo, usmrtile ustaše.
Ideološka policija gospođe ministrice brine da onaj popularni politički napjev kompozitora Franje Tuđmana koji kaže da je “hrvatski narod i ’41. i ’91. ustao protiv fašizma” zadrži težinu, to jest da se historiografska i memorijalna konzumacija Drugoga svjetskog rata prilagodi parametrima iz Domovinskog rata, a prema tim parametrima, zna se, fašisti su bili četnici i nitko drugi.
“Ovakvom odlukom žrtve se dijele na one prvog i na one drugog reda, što je nerazuman i sramotan udar na njih”, kaže Branko Radonić Vinku Vukoviću. “Zbog čega se uopće diralo u spomenike žrtava mještana Vrgorske krajine?”
Eh, zbog čega… Zbog toga što od 1991. Drugi svjetski rat naglo mijenja tok, situacija na frontu razvija se u korist hrvatskih nacionalnih interesa. Nakon početnoga udara, kada je u teškim borbama uništeno tri tisuće partizanskih spomenika, snage NOV-a su potisnute i potučene do nogu, ustaše osvajaju sve više antifašističkih obilježja, a četnici ostaju jedina konstanta zla na koju se čovjek može osloniti.
U Splitu je, recimo, nekadašnja Ulica žrtava fašizma preimenovana u Ulicu Domovinskog rata, što na prvi pogled nije imalo smisla, jer su i u Domovinskom ratu Hrvati ratovali protiv fašista, no kako je Split u četrdesetima tragično oskudijevao s četnicima, žrtve fašizma automatski su postale sumnjive i nepoželjne.
U toku su, dakle, završne revizionističke operacije. Specijalci češljaju historijske šume u potrazi za ostacima saboterski nastrojene spomeničke građe. Konačna pobjeda je sve bliža. Nina Obuljen Koržinek zateže cvjetnu uniformu i diktira depešu: Žrtve Dragljana su priznate od Glavnog stana!
