Izvor fotografije: slovenskenovice.si
Formula bi, kako predlaže Sloterdijk, bila: „oni vrlo dobro znaju što čine, ali to ipak čine i dalje“.
Najelementarnija definicija ideologije vjerojatno je poznata fraza iz Marxova Kapitala: „Sie wissen das nich, aber sie tun es“ – „Oni to ne znaju, ali to čine“. Sam pojam ideologije podrazumijeva neku vrstu osnovne, konstitutivne naivete: pogrešne spoznaje vlastitih pretpostavki, vlastitih stvarnih uvjeta, neku distancu, razliku između takozvane društvene realnosti i naše iskrivljene reprezentacije, naše patvorene svijesti o toj zbilji. Zato se takva „naivna svijest“ može podvrgnuti kritičko-ideološkom postupku. Cilj tog postupka je dovesti naivnu ideološku svijest do točke na kojoj može spoznati vlastito stanje, društvenu realnost koju iskrivljuje i tim činom samu sebe razgraditi. U sofisticiranijim verzijama kritike ideologije – primjerice, u Frankfurtskoj školi – ne radi se samo o tome da se stvari (to jest, društvenu realnost) vide kakve „uistinu jesu“, da se odbace iskrivljujuće naočale ideologije; glavni je cilj vidjeti kako se sama realnost ne može reproducirati bez te takozvane ideološke mistifikacije. Nije stvar u tome da krinka naprosto skriva stvarno stanje stvari; ideološko iskrivljenje upisano je u samu njegovu bit.
Otkrivamo tako proturječje bitka koji sebe može reproducirati samo ukoliko je pogrešno spoznat ili previđen: onog trenutka kad ga vidimo „kakav uistinu jest“, taj se bitak rasplinjava u ništavilo ili, točnije, pretvara se u drugu vrstu zbilje. Zato moramo izbjegavati jednostavne metafore raskrinkavanja, odbacivanja velova za koje se pretpostavlja da skrivaju golu stvarnost. Možemo shvatiti zašto se Lacan u svojem seminaru Etika psihoanalize distancira od oslobađajuće geste konačne obznane: „car je gol“. Poanta je u tome kako kaže Lacan, da je car gol samo ispod svojeg ruha, pa dakle ako i postoji raskrinkavajuća gesta psihoanalize, ona je bliža poznatoj doskočici Alphonsea Allaisa koju navodi Lacan: netko pokazuje prstom na ženu i zgroženo poviče, „Pogledajte je, kakva sramota, ispod odjeće je posve gola“ (Lacan, 1986, str. 231).
Ali sve je to već poznato: to je klasično shvaćanje ideologije kao „lažne svijesti“, pogrešne spoznaje društvene realnosti, koja je i sama dio te zbilje. Naše pitanje glasi: vrijedi li to poimanje ideologije kao naivne svijesti i za današnji svijet? Je li i danas na djelu? U Kritici ciničkog uma, velikom bestseleru u Njemačkoj (Sloterdijk, 1983), Peter Sloterdijk iznosi tezu da je cinizam danas dominantan način djelovanja ideologije, što uzrokuje nemogućnost – ili, točnije, uzaludnost – klasičnog postupka kritike ideologije. Cinički subjekt posve je svjestan distance između ideološke krinke i društvene realnosti, ali ipak ustrajava na toj krinci. Formula bi, kako predlaže Sloterdijk, bila: „oni vrlo dobro znaju što čine, ali to ipak čine i dalje“. Cinički um nije više naivan, već predstavlja paradoks prosvijetljene lažne svijesti: čovjek vrlo dobro prepoznaje laž, sasvim je svjestan određenog partikularnog interesa skrivenog iza ideološke univerzalnosti, ali je se ipak ne odriče.
Moramo jasno razlikovati to ciničko mišljenje od onoga što Sloterdijk naziva kinizmom. Kinizam predstavlja popularno, plebejsko odbijanje službene kulture pomoću ironije i sarkazma: klasičan kinički postupak je suprotstaviti se patetičnim frazama vladajuće službene ideologije – njezinom uzvišenom, mrtvački ozbiljnom tonu – svakodnevnom banalnošću i izložiti ih podsmijehu, te tako iza uzvišene noblesse ideoloških fraza razotkriti sebične interese, nasilnost i okrutne težnje za moći. Taj postupak je, dakle, više pragmatičan nego uvjerljiv, on potkopava službenu tvrdnju sučeljavajući je sa situacijom njezina iskazivanja; on postupa ad hominem (primjerice, kad političar propovijeda dužnost domoljubne žrtve, kinizam razotkriva osobni dobitak koji izvlači iz žrtve drugih).
Cinizam je odgovor vladajuće kulture na tu kiničku subverziju: on prepoznaje, uzima u obzir određen interes iza ideološke univerzalnosti, distancu između ideološke krinke i realnosti, ali i nadalje nalazi razloge da krinku zadrži. Taj cinizam nije izravno stajalište nemoralnosti; prije kao da se sama moralnost stavila u službu nemoralnosti – model ciničke mudrosti je shvatiti poštenje, čestitost kao najviši oblik nepoštenja, moral kao najviši oblik pokvarenosti, istinu kao najefikasniji oblik laži. Taj cinizam je stoga svojevrsna pervertirana „negacija negacije“ službene ideologije: cinička reakcija sastoji se u tome da suočeni s nezakonitim bogaćenjem ili krađom ustvrdimo kako je zakonito bogaćenje mnogo učinkovitije i, štoviše, zaštićeno zakonom. Kao što Bertolt Brecht kaže u svojoj Operi za tri groša: „Što je pljačka banke u usporedbi s osnivanjem nove banke?“
Jasno je, dakle, da suočena s takvim ciničkim umom tradicionalna kritika ideologije više nije uspješna. Više ne možemo podrediti ideološki tekst „simptomatičkom čitanju“, suprotstavljati ga njegovim praznim mjestima, onome što on treba potisnuti da bi se ustrojio, da bi očuvao svoju konzistentnost – cinički um tu distancu uzima unaprijed u obzir. Je li nam onda jedino preostalo ustvrditi da se, s vlašću ciničkog uma, nalazimo u takozvanom postideološkom svijetu? Čak je i Adorno došao do tog zaključka počevši s premisom da je ideologija, strogo govoreći, samo sistem koji pretendira na istinu – to jest, koji nije puka laž, nego doživljena kao istina, laž koja zahtijeva da se shvati ozbiljno. Totalitarna ideologija nema više tu pretenziju. Čak je ni njezini autori više ne shvaćaju ozbiljno – ona ima status manipulacijskog sredstva, čisto izvanjskog i instrumentalnog; njezina vlast nije osigurana njezinom istinitom vrijednošću, nego jednostavno izvanideološkim nasiljem i obećanjem dobitka.
Upravo tu, na toj točki, moramo uvesti razliku između simptoma i fantazme, da bi se pokazalo kako zamisao da živimo u postideološkom društvu napreduje malo odveć brzo: cinički um, sa svim svojim ironičnim distanciranjem, stavlja nedirnutim onaj temeljni nivo ideološke fantazme, razinu na kojoj ideologija strukturira samu društvenu stvarnost.
Iz knjige: Slavoj Žižek, Sublimni objekt ideologije. Arkzin – Zagreb i Društvo za teorijsku psihoanalizu – Sarajevo, 2002. Str. 49-52.
