Češka novinarka pod lažnim identitetom u samo pola godine promijenila je pet teških, mizerno plaćenih poslova. Njezina svjedočanstva o uvjetima nekvalificiranog rada uzdrmala su javnost i privukla medijsku i društvenu pozornost na zaboravljene moderne robove.
“Nakon sat i pol imala sam osjećaj da sam u praonici cijelu vječnost i da neprestano slažem i vješam rublje… Mislila sam da neću izdržati, došlo mi je da plačem. Bila sam užasno žedna i gladna, pušilo mi se, boljela su me leđa i ruke, htjela sam se ispružiti… Nakon dva sata mi je Elenka rekla da na brzinu otrčim do dvorišta i popušim cigaretu. Dala mi je malo vode i bombon. Bilo mi je puno lakše. Pitala me jesam li tamo zbog novca ili zbog kazne. A to znači je li me poslao Ured za zapošljavanje ili odrađujem društveno koristan rad. Nije mogla vjerovati da sam taj posao našla sama”, jedan je od zapisa njenog iskustva.
Alexandra Saša Uhlová, novinarka i majka četvero djece odlučila se početkom ove godine na neobičan poduhvat, do sada nezabilježen u češkom novinarstvu. U pola godine promijeniti šest različitih poslova, ali ne bilo kakvih. Minimalno plaćenih, teških, onih za koje uglavnom ne treba nikakva kvalifikacija. Uspjela ih je naredati pet - u bolničkoj praonici rublja, u tvornici peradi, u tvornici za obradu otpada, u supermarketu na blagajni, na traci u tvornici aparata za brijanje.
Saša "undercover" odlazi na posao (FOTO: Apolena Rychlíková/Češka televizija)
Javljala se na natječaje pod lažnim imenom, promijenila izgled, odradila oko mjesec dana svaki posao i napisala seriju reportaža pod nazivom “Heroji kapitalističkog rada” za nezavisni portal a2larm.cz. Dio s početka teksta je iz prve reportaže objavljene ovog mjeseca o iskustvu iz praonice rublja najveće praške bolnice Motol. Taj joj je posao fizički najteže pao zbog težine mokrog rublja i neprestanog vješanja i slaganja.
Psihički joj je najteže bilo u tvornici peradi gdje je bilo prehladno, smrdljivo i gdje satima ne možeš napustiti traku, ni otići na zahod. Jednomjesečni pogled na komade sirove peradi na traci i razvrstavanje krilaca i bataka rezultiralo je Sašinim prelaskom na vegetarijansku ishranu. Tokom rada na svim poslovima sa sobom je nosila i skrivenu kameru. Od snimljenog materijala Sašina kolegica Apolena Rychlíková pravi dokumentarac “Granice rada” za Češku televiziju.
Kineska ekonomija u srcu Europe
Svugdje je, osim na jednom poslu, zabilježila kršenje Zakona o radu. Indikativno je da je većina radnika takoreći totalno neobaviještena o svojim pravima, ne znaju mogu li se učlaniti u sindikat, odnosno postoji li uopće sindikati u tvrtki. Osmosatno radno vrijeme vrijedi uglavnom samo na papiru. Većina radnika koji su radili sa Sašom pomireni su sa situacijom i bez ikakvog interesa i volje da nešto promijene.
Posla ima, Češka bilježi najmanju stopu nezaposlenosti u Europskoj uniji, za mjesec kolovoz iznosila je tek 4%. Prag i okolica spadaju u jednu od najbogatijih regija EU. Postoji, međutim, velika razlika u životnom standardu među regijama, a najlošije stoji industrijski, sjeverni dio zemlje. Tvornički pogoni gdje su najslabije plaćeni poslovi trpe nedostatkom radne snage i ljudi rade bukvalno do granice izdržljivosti. Vrlo često se zapošljavaju preko raznih agencija, i u tom slučaju dobivaju zakonom zajamčenu minimalnu plaću, što u Češkoj od siječnja ove godine iznosi oko 340 eura neto. Oni stalno zaposleni imaju oko stotinjak eura više. Nekvalificirane poslove sve više rade strani radnici ili Česi koji se u tranzicijskom razdoblju iz raznih razloga nisu snašli.
Češka je uspjela privući strani kapital raznim investicijskim pogodnostima, međutim analitičari nisku nezaposlenost ne ocjenjuju jednoznačno pozitivno jer je Češka postala jedna od najranjivijih zemalja u slučaju robotizacije i automatizacije zbog zapošljavanja velikog broja jeftine radne snage.
Glavni ekonomist konzultacijske tvrke Deloitte David Marek u izjavi za portal e15.cz kaže da je cijena niske nezaposlenosti “ekonomija s najnižom relativnom dodanom vrijednosti u cijeloj Evropi.” Češka po njegovim riječima mora preći s kineskog modela na njemački, jer je postala “montažna tvornica s niskom nezaposlenošću - kineskom ekonomijom u Europi.”
Nevidljivi ljudi
Sašin poduhvat naišao je na ogroman medijski odjek, za nju se interesiraju i domaći i strani mediji. Upravo joj je to i bio cilj, da se govori o lošim uvjetima rada i o ljudima koji uz maksimalne fizičke i psihičke napore rade poslove od kojih jedva preživljavaju. Ponašanje poslodavaca je bilo različito, negdje ljudsko drugdje šikanirajuće. Posebno je teško strancima koji ne razumiju jezik. Na starije žene iz Ukrajine koje nisu razumjele što konkretno trebaju raditi voditeljice smjene su vikale, a Sašu je u tvornici peradi jedna od njih psovala i gađala mesom. Mnogi rade pod stresom zbog straha od novčanih kazni za loše odrađen posao.
U tvornici za obradu otpada, snimljeno skrivenom kamerom koju je Saša stalno nosila sa sobom (FOTO: Apolena Rychlíková/Češka televizija)
“Svjesna sam toga da iscrpljujuće i vrlo često mizerno plaćene poslove rade i ljudi koji su završili fakultete i koji su kvalificirani, primjerice, medicinske sestre, učitelji ili liječnici u bolnicama koji rade u nevjerojatno dugim smjenama do granica izdržljivosti, ali njihove poslove nisam mogla raditi jer nisam za to kvalificirana. S druge strane, ljudi koji imaju takva zanimanja imaju bolje preduvjete da o svojoj situaciji informiraju društvo ili da krenu u štrajk”, kaže Saša za Lupigu i pojašnjava kako češka ljevica i nezavisni, lijevo orijentirani mediji temu minimalno plaćenih i teških poslova uglavnom ne dotiču i više se fokusiraju na probleme manjina. To je bio jedan od primarnih razloga za ovaj nesvakidašnji projekt. Kad je pitaju zar nije bilo jednostavnije kao novinar razgovarati s ljudima o uvjetima na njihovom radnom mjestu, objašnjava da većina njih ne želi pred mikrofon i kameru jer se boje da ne izgube posao. A reportaža s anonimnim ljudima nema vjerodostojnost.
“Kad sam radila na blagajni u supermarketu iznenadilo me koliko ljudi suosjeća sa mnom, osjećala sam solidarnost s njihove strane. Možda je to zato što blagajnicu vidimo i možemo s njom porazgovarati. Ima, međutim, puno onih koji su zatvoreni u halama bez prozora, u prostorima u kojima je ili jako hladno ili jako vruće, i nitko ih ne vidi. Želim svojim reportažama doprinijeti da ti ljudi postanu vidljivi. Posao na blagajni me strašno iscrpljivao, mjesec dana nisam vidjela svoju djecu jer sam radila do kasno u noć, ali s druge strane kad sam odlazila bila sam tužna jer su prema meni svi bili ljubazni, kolektiv je bio sjajan za razliku od onog u tvornici mesa odakle sam ranije otišla”, priča Saša.
Kako je biti “malo previše ljevičar”
Sašu često prozivaju zbog njezine neskrivene lijeve orijentacije. Kad se o njoj i njezinim stavovima, tekstovima, reportažama - a najviše je zanimaju manjine i sudbine ljudi na marginama društva - piše i govori, najčešće se kaže “ma ona je previše lijevo”. Saša nosi hipoteku poznatog prezimena. Kćer je Petra Uhla, novinara i intelektualca, nekoliko puta zatvaranog disidenta za vrijeme komunističkog režima i Anne Šabatove, također zatvarane disidentice, sadašnje ombudsmanke, potpisnice i glasnogovornice Povelje 77, javno objavljenog dokumenta čehoslovačkih intelektualaca u siječnju 1977. godine u kojem se poziva na poštivanje građanskih i ljudskih prava i oštro kritizira tadašnji komunistički režim.
Pitamo Sašu što to znači biti u sadašnjem češkom društvu malo previše lijevo.
“Moj problem je moje prezime. Češka desna elita, neki su ipak sada drugačiji nego u razdoblju nakon revolucije, ne voli moje roditelje jer su bili protiv režima, a ipak su ljevičari. Oni, naime, razbijaju uvriježeni obrazac - ljevica=komunizam=gulag. To je jednostavna, primitivna shema, ti ljudi to naravno bukvalno tako ne izgovaraju, ali to je način razmišljanja posljednjih 25 godina. Neki se ipak sustežu vrijeđati moje roditelje, mene da. Ja sam, ako tako mogu reći, umjerena ljevičarka, ali vrlo rado provociram. Ono što mi je ostalo kao obiteljska trauma su devedesete godine, u vrijeme snažnog antikomunizma, kada su ljevičari općenito bili na tapetu. Za stvari koje se danas pišu u srednjostrujaškim medijima, ja sam onda dobivala naljepnicu staljinistice, primjerice i za to da ljudi ne bi smjeli dobivati toliko nisku plaću da od nje ne mogu živjeti. Mene taj pomak u svijesti desne elite izuzetno veseli. Kad sam davala razgovore po redakcijama ovih dana prilazili su mi ljudi koje uopće ne poznajem i zahvaljivali mi što se ova tema konačno otvorila”, objašnjava nam.
Radnička klasa na pauzi (FOTO: Apolena Rychlíková/Češka televizija)
Jedna od stvari koje će joj ostati u sjećanju je kolegijalnost i solidarnost među radnicima, i psihički joj je najteže padao odlazak i rastanak s njima. U svoj dnevnik od kojih sada nastaju reportaže, a uskoro i knjiga, zapisivala je da čovjek i najgnusnije doživljaje na poslu s dobrim kolegama lakše podnese.
Jednom je u tvornici za obradu otpada dobila zadatak da u hali počisti s poda sve mrtve štakore, drugi put im je na traci gdje su odvajali plastiku ležala crkotina.
“Kad su kolege ok, sve je ljepše i lakše”, prisjeća se češka novinarka. Najgore joj je bilo vidjeti kolegice koje umjesto zadanih osam rade po deset ili 12 sati i to ne po prethodnom dogovoru s poslodavcem ili vođama smjene, već zbog nedostatka radne snage, a nerijetko i dok su bolesne, jer si bolovanje ne mogu priuštiti.
Priča ušla u mainstream
Koliki je odjek imao Sašin projekt svjedoči i činjenica da su neki ugledni novinari iz liberalnih medija oduševljeni njezinom idejom i odvažnošću. A na društvenim mrežama ne prestaje se diskutirati o “herojima kapitalističkog rada” i problemu mizerno plaćenih teških poslova. Saša može biti zadovoljna, postigla je cilj, učinila je protagoniste modernog ropstva vidljivim. Ono što se prije nekoliko godina etiketiralo kao lijevi ekstremizam sada po društvenim mrežama dijeli mainstream. Kada je prije sedam godinama pisala o teškim uvjetima u kojima žive ljudi na marginama društva na njezinu adresu su stizale etikete poput “trockistica koja želi gulage.”
Saša skuplja mrtve štakore u tvorničkoj hali (FOTO: Apolena Rychlíková/Češka televizija)
“O projektu Saše Uhlove nisam imao pojma, niti sam imao pojma da ću jednog dana dijeliti uratke portala a2larm.cz. Sve me to podsjetilo na nešto što želim reći već duže vrijeme, i reći ću to sada ovdje. Jedan zgodni citat koji se pripisuje Churchillu glasi otprilike ovako: Tko nije ljevičar u dvadesetoj nema srce, a tko je ljevičar u četrdesetoj nema razum. Smatram da puno ljudi moje generacije koji su odrasli na bijedi i marazmu realnog socijalizma to imaju skoro obrnuto: Tko u dvadesetoj nije bio desno orijentiran nije imao razum, a tko sada nakon četrdesete nije barem malo lijevo nema srce. Ja to tako sada osjećam, jer kad vidim u kakvim uvjetima puno ljudi radi (a ne sumnjam da će Sašine reportaže pokazati da je situacija još gora nego što pretpostavljam), to se onda stvarno ne može prenebregnuti nekom liberalnom poukom. Naše društvo je dovoljno bogato da se takve stvari ne bi smjele događati. Razumno je pokušati to promijeniti, a solidarnost društva bi morala biti polazna točka svake politike. Tako da je u stvari na lijevoj strani ne samo srce već i razum“, napisao je Petr Honzejk, jedan od najutjecajnih čeških novinara liberalne orijentacije.
Razgovori, reportaže, film, knjiga, sve ovo će, nadaju se Saša Uhlová i Apolena Rychlíková, dovesti temu teških uvjeta rada i mizerno plaćenih poslova u žižu interesa češke javnosti. Obavijestile su i sindikate o svojim aktivnostima nadajući se da bi oni po prirodi stvari trebali prvi reagirati u obranu radničkih prava i poboljšanja uvjeta rada.
U Češkoj je lani minimalnu plaću od 340 eura primalo 132.000 radnika. Od siječnja naredne godine povisit će se za 1.200 kruna, odnosno 45 eura. Prosječna plaća je inače oko 1.100 eura, a u Pragu oko 1.400.
“Kad god sam išla po narednu hrpu rublja vukla sam se jer me boljelo cijelo tijelo, a Michal koji raspoređuje rublje bi me svaki put upitao kako mi ide i jesam li dobro. A onda mi je rekao: Danas radimo prekovremeno, bit će para. Bit će ih toliko da ih nećemo moći nositi”, piše Saša u svojoj prvoj reportaži iz bolničke praonice kojom se masnim slovima upisala u povijest ne samo češkog, nego i europskog novinarstva.
Lupiga.Com
