Google je 4. listopad 2017. godine posvetio sjećanju na Violetu Parra jer se ove godine u cijeloj Latinskoj Americi, a posebno u Čileu svečano obilježava stota godišnjica njenog rođenja i pedeseta godišnjica njene smrti. Google je to obilježio prikazom jedne od njenih poznatih tapiserija izrađenoj na juti “Árbol de la Vida” (“Drvo života”) koja se danas nalazi u Muzeju Violete Parra u Santiagu de Chileu. Google, naravno, zna tko je Violeta Parra, a znate li vi?
MARIN JURJEVIĆ
Široj javnosti Violeta Parra vjerojatno je najpoznatija po svojoj pjesmi “Gracias a la Vida” (“Hvala Životu”) koja je proglašena najboljom pjesmom španjolskog jezičnog područja 20. stoljeća. Tu je pjesmu napisala svega nekoliko tjedana uoči svog samoubojstva u veljači 1967. godine.
Misterija njenog samoubojstva nikada do kraja nije razjašnjena. Nema pravog odgovora na pitanje zašto je ova pjesnikinja, svestrana umjetnica, protestna pjevačica, politička aktivistkinja, ljevičarka, utemeljiteljica pokreta Nueva Canción, žena “naroda iz naroda”, njegovateljica folklorne tradicije Čilea, priznata i slavljena još za svog života u cijeloj Latinskoj Americi i Europi koja je, uostalom, neposredno prije svog samoubojstva napisala tu najpoznatiju odu, himnu Životu zbog svega “što joj je on dao” - na taj način “svojevoljno” napustila Život.
Stihove njene pjesme “Gracias a la Vida” koji kažu: “Gracias a la vida, que me ha dado tanto/ Me dio dos luceros que, cuando los abro/ Perfecto distingo lo negro de blanco.Y en el cielo alto cielo su fondo estrellado/ Y en las multitudes el hombre que yo amo” (“Hvala životu, što mi je pružio toliko. Dao mi je dva oka, koja kad otvorim, savršeno razlikujem crno od bijelog/ I visoko na nebu njegovu zvjezdanu pozadinu/ I čovjeka kojeg volim (uvučenog) u gomilu”) znaju gotovo doslovce svi u Latinskoj Americi. Ti su stihovi postali simbol slavljenja Života i to baš u trenucima kada ona bježi u Smrt. Mnogi su uvjereni kako je izgubljena Ljubav, taj vječni izvor radosti dok traje i očaja kad prestane - pravi uzrok njene smrti. To bi, uostalom, bilo tipično latinoamerički.
Punim imenom Violeta del Carmen Parra Sandoval rođena je 1917. godine u mjestu San Fabían de Alico Municipalidad San Carlos, na jugu Čilea, u umjetničkoj, kreativnoj obitelji. Bila je krhkog zdravlja i s devet godina naučila je svirati gitaru, a već s 12 godina napisala je svoju prvu pjesmu. Imala je jedanaest braće i sestara. Nakon što joj umire otac odlazi u Santiago de Chile na poziv starijeg brata, pjesnika Nicanora, gdje se školuje. U Santiagu počinje svirati, pjevati i komponirati. Pjesma postaje njen život. Kao djevojka upoznaje željezničara Luisa Cerecedea koji je bio žestoki komunistički aktivista za kojeg se udaje 1938. godine. On je uvodi u ljevičarske krugove pa se Violeta počinje politički angažirati podržavajući ljevicu na svojim nastupima. Uskoro se pridružuje jednoj kazališnoj skupini koja puno putuje po Čileu što dovodi do razilaska sa suprugom. Nedugo poslije toga udaje se za stolara Luisa Arcea s kojim dobiva dvoje djece. Nastupa po “narodnim cirkusima”, istražuje čileansku folklornu tradiciju. U to vrijeme upoznaje najpoznatijeg čileanskog komunistu Pabla Nerudu. Dvije godine živjela je u Parizu, a u Čile se vraća 1956. godine i izdaje svoj prvi album “El folklore de Chile”. Sve više je prisutna u javnosti i popularnost joj raste. Uskoro postaje direktorica “Museo de Arte Popular de la Universidad de Concepcion” (“Muzej Narodne Umjetnosti”).
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća ponovo je u Europi. U Parizu je zajedno s Gabrielom Garciom Márquezom, Mariom Vargasom Llosom i Ernestom Sábatom. Po povratku u Santiago upoznaje ljubav svog života, švicarskog antropologa i folkloristu Gilberta Favrea “El Gringa”, koji je 18 godina mlađi od nje. S njim će živjeti između 1960. i 1965. godine. Nastupa u mnogim zemljama i izlaže svoje slike, tapiserije i skulpture, objavljuje nekoliko knjiga o čileanskom folklore. Godine 1965. osniva Centar narodne kulture, a to je vrijeme “njenih najvećih boli”. Sudjeluje u kampanjama čileanske ljevice (“El Frente Popular”), a sve će završiti njenim pokušajem samoubojstva, rezanjem vena 1966. godine i konačno hicem kojeg je ispalila u svoju sljepoočnicu, točno prije 50 godina u svom Centru narodne kulture”.
Njezino naslijeđe ima ogroman utjecaj na cijeli latinoamerički kontinent (FOTO: Facebook)
Bila je mješavina tvrde i krhke osobe, građe Edith Piaf i tuge Billy Holliday. Njeni najbliži opisuju je kao osobu koja se nije plašila ničega, a ponajmanje smrti ili boli, ali koja je znala biti melankolična i koju je karakterizirao veliki bijes prema nepravdi i patnji nevinih. Baš kao u pjesmi José Martía “Niña de Guatemala” Vileta Parra “umrla je od ljubavi”. Nije mogla podnijeti rastanak s Gilbertom Favreom “El Gringom”, a istovremeno joj i umire kćerka. To je, izgleda, za nju bilo previše.
Njen sin Ángel Parra također je bio poznati umjetnik, a nedavno je umro u Parizu gdje je živio u izgnanstvu još od vremena kada ga je Pinochet prvo zatvorio, pa potom i prognao iz Čilea. Napisao je scenarij za vrlo zapaženi film (Sundance festival) “Violeta se fue a los cielos”(“Violeta je otišla na nebesa”). Film je režirao Andres Wood koji je kazao kako je ona “bila žena apsolutne genijalnosti”. Po njemu Violeta Parra je postala apsolutni uzor “novom studentskom pokretu zbog njene hrabrosti i njene nesposobnosti da šuti”.
Nema nikakve sumnje kako je Violeta Parro jedna od ikona Čilea i Latinske Amerike. Njezino naslijeđe ima ogroman utjecaj na cijeli latinoamerički kontinent. Datum njenog rođenja proglašen je Nacionalnim danom glazbe u Čileu, ali se njen rad nikako ne može reducirati samo na glazbu. Ona je, bez svake sumnje, bila određena vrsta čileanskog i latinoameričkog Woodyja Guthriea čija pjesma “This Land is Your Land” postaje protestna himna niza generacija diljem svijeta. Woodyjeva gitara bila je “stroj koji ubija fašiste”. Tako je barem on napisao na njoj. Isto tako i gitara Violete Parra bila je svojevrsna “naoružana gitara”. Za Guthriea je nobelovac John Steinbeck napisao kako “pjeva pjesme narodu, i na neki način, on je sam taj narod”, a španjolski El Pais 14. srpnja ove godine objavljuje na svojoj prvoj stranici tekst pod naslovom “Una Violeta llamada Chile en una País llamado Parra” (“Jedna Violeta zvana Čile u jednoj zemlji zvanoj Parra”), jer je “Violeta Parra zaista Čile, a Čile čini najveći dio njenog stvaralaštva”.
“Ne radi se o meni, radi se o Čileu”, sama je znala govoriti o svojoj umjetnosti. Formirala se u okviru lijevih latinoameričkih političkih i kulturoloških pokreta druge polovine 20. stoljeća vršeći izuzetno jak utjecaj na sve ugrožene slojeve naroda, a posebno na studentska gibanja šezdesetih godina. Nju smatraju majkom latinoameričke “protesne pjesme”. U svojoj pjesmi “La Carta” ona pjeva kako “gladni traže kruh, a policija olovo”.
“Santa Violeta, pretvorila si se u gitaru prekrivenu lišćem koje isijava mjesečevim sjajem … u narod istinski, u goluba s polja, u škrinju”, napisat će njen prijatelj, slavni Pablo Neruda, dok je peruanski književnik José Maria Arguedas ustvrdio kako je ona bila “najčileanskija od svih čileanaca i najuniverzalnija u Čileu”.
Njezin najstariji brat Nicanor, koji je inače, u svojoj 102. godini, jedan od najpoznatijih latinoameričkih živućih pjesnika (otac “antipoezije”, nositelj prestižne Cervantesove nagrade, četiri puta predlagan za Nobelovu nagradu za književnost), bio je njen nježni zaštitnik, čovjek koji je uvijek stajao iza nje nazivajući je duhovito “La Violenta” (“Nasilna”). Svojoj je sestri napisao ovo: “Optuživali su te da si i ovo i ono/Ja te poznajem i kazat ću ti što si ti/ Janje u vučjoj koži”.
Upravo te 1967. godine kada umire Violeta Parra u Boliviji vojska uz pomoć CIA-e hvata i ubija karizmatičnog latinoameričkog gerilskog vođu i najbližeg čovjeka Fidela Castra, argentinca Che Guevaru pa se ovih dana diljem Latinske Amerike, a posebno u Boliviji i na Kubi također obilježava pedeseta godišnjica njegove smrti. Godinu dana poslije Violetine i Cheove smrti buknut će “revolucionarna 1968. godina“ koju određuje studentski bunt što zahvaća cijelu Europu, ali i Sjedinjene Američke Države u kojima se već ranije razvio izuzetno značajan masovni “hippie pokret” ali i antiratni pokret, vezano za rat u Vijetnamu. Sve s nizom popratnih pojava, posebno u glazbi, na filmu, poeziji te općenito u području “kontrakulture”.
Tih godina Thunderclap Newman pjevaju “Something is in the air” (“Nešto je u zraku”) , Barry McGuire pjeva o “Predvečerju uništenja” (“Eve of Destruction”), Bob Dylan je već na sceni, tu su i Joan Baez, Leonard Cohen, Pete Seeger... Taj se studentski bunt sve brže širi Latinskom Amerikom. Uskoro će u Meksiku, 2 listopada 1968. godine, doći do strašnog pokolja studenata(“Matanza de Tlatelolco”) na trgu Tlatelolco, svega nekoliko tjedana uoči početka Olimpijskih igara koje se održavaju u Ciudad de Méxicu. Brutalno je ubijen do danas nepoznat broj studenata, a procjene variraju od 400 pa do čak 1.500 žrtava. I taj se datum ovih dana također obilježava demonstracijama u Meksiku, ali i u drugim latinoameričkim zemljama.
Kakve veze s tim događajima ima Violeta Parra? Ona je šezdesetih godina prošlog stoljeća bila utemeljiteljice glazbenog pokreta “La Nueva Canción” (“Nova Pjesma”) koji se karakterizira socijalno i politički angažiranom glazbom što posebno jako utječe na studentsku populaciju. Karakteristika te vrste glazbe, osim suvremene političke poruke, njena je protkanost starosjedilačkom tradicijom, odnosno izvornim folklorom, latinoameričkih autohtonih naroda. Pored nje javljaju se još mnogi drugi glazbenici: Victor Jarra kojeg 1973. godine ubija Pinochetova pučistička vojska na Estadio de Chile, koji se danas zove Estadio Victor Jara, potom Atahualpa Yupanqui, Amparo Ochoa, Gabino Palomeras, Oscar Chavez, Facundo Cabral, Jorge Carfune, Mercedes Sosa, Caetano Veloso, Angel Parra, Daniel Viglieti …
Na Kubi Silvio Rodriguez zajedno s Pablom Milanesom, Carlosom Pueblom i drugima utemeljuje njihovu autentičnu varijantu pokreta “La Nueva Canción” koji se na Kubi naziva “Nueva Trova”. S obzirom da su ti umjetnici bili iz različitih zemalja latinoameričkog kontinenta razvija se kontinentalni pokret “La Nueva Canción Latinoamericana”. Njihov utjecaj širi se na područje rock i pop glazbe koja postaje izuzetno angažirana u traženju demokratske preobrazbe Latinske Amerike šezdesetih godina. Pjesma postaje snažno i efikasno oružje protesta, ali i pobune. A sve je to, na neki način, započelo upravo s Violetom Parra. Javlja se “Canción Rebelde”(“Pobunjenička Pjesma”) i vlastodršci reagiraju.
Kada Beatlesi zakazuju 1965. godine concert u Ciudad de Mexicu vlasti ga zabranjuju “zbog lošeg stanja među mladima u Meksiku” i zbog “buntovničke impulzivne glazbe Beatlesa koja provocira”. Kao odgovor na tu represiju glavni grad Meksika studenti obljepljuju plakatima “Prohibido prohibir” (“Zabranjeno zabranjivati”) i “Mama idemo u akciju”. “Pobunjenička glazba” širi slične poruke. Ona slične poruke donosi na ulice, trgove, među ljude i izlazi iz koncertnih dvorana “među narod”. Iste ideje imali su i najveći meksički slikari-muralisti Diego Rivera, Siquieros i Orozco. Po njima umjetnost općenito nije nešto primjereno za zatvorene prostore, za paviljone i izložbene prostore. Ona je za trgove i ulice, za narod, a ne za “kvazielite”.
Fotografija s trga Tlatelolco (SCREENSHOT: YouTube)
U Meksiku je tada najznačajnija protestna rock grupa “Los Nakos”, a značajan utjecaj imaju i “Los Tepatles” (kao izvjesna parodija Beatlesa). Simboli studentske pobune postaju Eric Burdon, Beatlesi, Rolling Stonesi, Simon and Garfunkel, zanimljivo i Billy Holiday, zahvaljujući prije svega radio postajama “Radio Capital”i “Radio Universidad. Pojavljuju se i tzv. “Kulturne Brigade” (“Brigadas Culturales”). Nakon krvavog odgovora režima meksičkog autokrata, predsjednika Gustava Díaza Ordaza na trgu Tlatelolco tijekom mirnih prosvjeda, u Meksiku se zabranjuju svi rock koncerti. Međutim, studentski otpor neće prestati.
Sve su to bile stare ideje Violete Parra koja je cijeli svoj život pjevala po barovima, ubožnicama, crkvama, trgovima, brodovima, vlakovima, studijima, ulicama, bolnicama, pod cirkuskim šatorima, na željezničkim stanicama, čekaonicama, ali i teatrima, sindikalnim dvoranama … baš svugdje. A ujedno je bila prva latinoamerička slikarica koja je svoje slike, skulpture i tapiserije (23 tapiserije, 20 slika i 15 skulptura) izlagala u travnju 1964. godine u pariškom Louvreu.
Zanimljivo je i kako je argentinski nakladnik Sudestada pokrenuo književni projekt za mlade koji je nazvan “Antipriceza”. Tko su popularne Antiprinceze koje danas u slikovnim knjigama plijene pažnju najmlađih? To su Violeta Parra i Frida Kahlo koje su u mačističkom latinoameričkom društvu već odavno izvele kulturološku revoluciju. One su daleko od stereotipa latinskoameričke žene. Današnja kritika smatra kako su te dvije umjetnice svojim djelom i svojim životima daleko transcendirale, nadišle mjesto gdje su rođene, prostor u kojem su se kretale i epohu u kojoj su živjele. Autorica kolekcije knjiga za djecu o ove dvije Antiprinceze je Nadia Frank. Možda su upravo te “dječje knjige” najveće priznanje koje su njih dvije ikada dobile.
Lupiga.Com
