Sezona kiselih krastavaca u vremenu interneta
Novi medijski biznis model zasnovan je na komercijaliziranju trivijalnosti te stalnom traganju za što čudnijim pojavama, fenomenima i likovima.
Piše: Lejla Turčilo
Osamnaestog aprila 1930. godine BBC-jev spiker nije imao šta saopštiti. „Nema vijesti“, bio je tekst pročitan u 20:45, prije nego što je svirana klavirska muzika u ostatku 15-minutnog segmenta. Bilo je to vrijeme kada je bilo ne samo moguće nego i poželjno da medij koji vjesnovrijednost događaja, pojava i osoba o kojima izvještava mjeri testom javnog interesa, naprosto zaključi da vijesti – nema. Ovaj, pomalo ekstreman i, naravno, rijedak primjer, pokazuje kako je prije nešto manje od stotinu godina funkcionisalo ozbiljno novinarstvo: Imamo li vam nešto bitno izdvojiti iz stvarnosti koja vas okružuje? Nemamo, slušajte muziku.
Prođemo li kroz žurnalistički timeline u fast forward modeu i dođemo do 2024. naći ćemo se na web portalima (umjesto ispred radijskih prijemnika koji prenose BBC), a onda će nas, po vrućem ljetnom danu, „zapljusnuti“ naslovi poput:
„Nećete vjerovati, ali ovo su prava imena naših muzičkih zvijezda“
„Nećete vjerovati, ali ovo je najbolji način da očistite kuću“
„Nećete vjerovati, ali ove su škole završile reality zvijezde“.
Čitatelju opskrbljenom elementarnom logikom samo će se od sebe nametnuti pitanje: zašto vam, dragi mediji, ne bismo vjerovali?, ali i pitanje zašto bismo uopće htjeli znati ovakve informacije?! Pa, ljeto je, odgovorit će urednici portala koji dijele ovakve tekstove, a u ljetnom periodu na odmoru su ne samo the usual suspects, odnosno akteri ozbiljnih priča, nego i čitatelji koji bi, eto na ovaj način, čitajući trivijalnosti naslovljene clickbaitom, trebalo da odmore od teških vijesti i tema u medijima.
„Nema vijesti,“ internetskim prostorom odjekuje eho spikera iz 1930-e. Umjesto ozbiljne muzike, klikajte na neozbiljne sadržaje. Sezona je kiselih krastavaca.
Vrijeme kada se ništa važno ne događa
Sezona kiselih krastavaca pojam je kojim se nekada ranije u novinarstvu označavao period (uglavnom ljetni) u kojem se smanjivao obim ili su se u potpunosti prekidale političke, ekonomske, kulturne i druge aktivnosti o kojima mediji inače izvještavaju. Ovaj pojam (koji u francuskom jeziku ima ekvivalent u pojmu sezona kestena) obično se smatrao pežorativnim i označavao je medijsku praksu i uređivačku politiku u kojoj je fokus bio na zadržavanju čitanosti, slušanosti i gledanosti senzacionalističkim bavljenjem trivijalnim temama, manje važnim događajima i osobama koje tokom ostatka godine ne bi zavređivale medijsku pažnju. Sezona kiselih krastavaca, kao pojam, odnosila se, naravno, na inače ozbiljne medije (ne na tabloide koji se općenito bave trivijalnošću i senzacionalizmom), odnosno na njihovu praksu zamjenjivanja takozvanih hard news (ozbiljnih vijesti) soft newsom (laganim vijestima) i infotainmentom (kombinacijom informacija i zabave) u vrijeme zatišja na političkoj i, generalno, javnoj sceni o kojoj se inače izvještavalo na ozbiljan način. Glavni razlog za ovakvu praksu ogledao se u precizno definisanom medijskom prostoru kojeg je trebalo popuniti sadržajem (određeni broj stranica u novinama, određena minutaža na radiju ili televiziji, koji su bili konstanta), kao i u činjenici da je bilo neophodno održati tiraže i rejtinge medija u periodu u kojem je bio smanjen interes za medijske sadržaje kod publike. Istraživanja korisničkih navika i tada su pokazivala da povećana količina slobodnog vremena ne znači nužno i povećan intenzitet korištenja medija (jer je publika, u kontekstu odmora od svakodnevnice, nerijetko prakticirala i medijsku dijetu, odnosno odmak i odmor i od medija), te se pribjegavalo privlačenju pažnje publike zanimljivostima i light temama.
Pojam sezone kiselih krastavaca označavao je zapravo vrijeme kada su se odmarali i akteri medijskih priča i medijska publika, te su i novinari (koji ne odmaraju ni u ljetnom periodu, jer show must go on, odnosno mediji moraju izlaziti i/ili producirati sadržaje) pribjegavali izvještavanju o neobičnim događajima i fenomenima, zabavnim pričama i čudnim ili neobičnim sagovornicima.
Onda je stigao internet…
Seoba medijskih organizacija i kreiranja medijskih proizvoda u online sferu označila je i promjenu i u kontekstu prostora koji je na raspolaganju i koji je potrebno ispuniti sadržajem, ali i u kontekstu pažnje koju su korisnici (ljudi koje smo nekad zvali publikom) spremni (i u mogućnosti) pokloniti konzumaciji sadržaja online. Budući da se pokazalo da je raspon pažnje korisnika u okeanima internetskih informacija manji od raspona pažnje zlatne ribice, internetske čovjekolike ribice je trebalo nečim upecati, te se clickbait, ili udica-naslovi, etablirao kao metod privlačenja rasute pažnje u online medijima. Kada se tome doda i takozvano hibridno novinarstvo, kojem je dominantni metod copy-paste statusa s društvenih mreža raznih osoba (nerijetko poznatih ne po svome postignuću, već naprosto po svojoj izloženosti javnosti), dobije se novi biznis model zasnovan na komercijaliziranju trivijalnosti te stalnom traganju za što čudnijim pojavama, fenomenima i likovima kojima će se dati barem pet minuta slave.
Ponovit ćemo još jednom da bi bilo pogrešno tvrditi da ovakav model nije postojao u predinternetskom dobu, ali se on zadržavao uglavnom u domenu tabloidnih (i ponekad revijalnih) medija, koji nisu bili mainstream, uz povremene „izlete“ ozbiljnih medija u ove forme u sezoni kiselih krastavaca. U online medijskoj sferi, „nećete vjerovati, ali…“ sezona kiselih krastavaca gotovo da nema početka ni kraja, a svakako nije „rezervisana“ samo za ljetni period.
Kad sezona kiselih krastavaca postane kontinuum, etički je imperativ kreirati drugačiji medijski narativ
Drugim riječima kazano, trajanje sezone kiselih krastavaca i njeno ograničavanje na ljetni period obesmišljeno je utemeljenjem manira stalnog online medijskog izvještavanja u kojem se pod novinarstvom nerijetko podrazumijeva traganje za što neobičnijim i što čudnijim pričama i njihovim akterima, „pakovanje“ tih priča u forme koje traže vrlo malo intelektualnog angažmana za njihovu interpretaciju i razumijevanje, te „ukrašavanje“ takvih sadržaja clickbaitom.
U takvom medijskom ozračju postaje imperativ očuvati etičke norme i drugačiji pristup novinarstvu kao praksi misaonog ovladavanja svijetom, odnosno praksi prevođenja stvarnosti u percepciju javnosti. Nije stvarnost (ni u sezoni kiselih krastavaca, a pogoto ne uvijek i stalno) skup čudaka, devijantnih pojava i ponašanja kojima je cilj privlačenje pažnje i pet minuta slave. Stvarnost je, uvijek i svuda, mnogo kompleksnija od njenog reduciranog medijskog prikaza, pogotovo kada se taj medijski prikaz zasniva na biznis logici, a ne na javnom interesu. U tom kontekstu, kao što je i ranije sezona kiselih krastavaca mogla biti prilika za istraživanje manje poznatih tema i davanje prostora pričama iz manje zastupljenih oblasti, tako je i danas, u vremenu dominacije besmislenosti i trivijalnosti, moguće (i gotovo postaje etički imperativ) privući publiku na drugačiji način: temama iz oblasti nauke, kulture, umjetnosti, ličnostima koje u svojim poljima djelovanja ostvaruju izuzetne uspjehe i postignuća, ali su nerijetko medijski nevidljivi, jer im prostor zauzimaju politički i drugi akteri prisutni uvijek i svuda u medijskom prostoru.
Nećete vjerovati, ali ima čitatelja/slušatelja/gledatelja koji žele i traže takve sadržaje, teme i aktere medijskih priča. Uvijek ih je bilo, i uvijek će ih biti. Ako im ne možemo, kao mediji, ponuditi više od trivijalnosti, copy-pastea i clickbaita, možda je naprosto najbolje, poput nekadašnjeg BBC-ja, priznati da vijesti nema i pustiti kvalitetnu muziku.
