Kad otac, majka i društvo stanu na stranu silovatelja

Foto: Lepa Mlađenović

Kako je moguće da seksualno zlostavljanje djeteta može biti tema koja ne interesuje roditelje, ali ni rođake, ni prijatelje, bilo koga, jednom kad saznaju za zločin? Kako je moguće da smo napravili društva u kojima odrasli kada saznaju za jedan od najgnusnijih zločina protiv djeteta zatvaraju oči i uši pred istim?

Piše: Olivera Simić

Alice Munro je kanadska spisateljica kratkih priča koja je osvojila Nobelovu nagradu za književnost 2013. godine. Munro je objavila 13 zbirki priča, uključujući “Dragi život” i roman “Životi djevojaka i žena”. Dobila je mnoge nagrade i priznanja, poput tri Nagrade guvernera Kanade za književnost i Nagradu Nacionalnog kruga književnih kritičara u SAD-u. Umrla je 13. maja 2024. godine ožalošćena od miliona svojih čitalaca.

Malo se znalo u javnosti o privatnom životu Munro, poput činjenice da, osim što je bila svjetski poznata književnica, ona je takođe bila i majka. Andrea Robin Skinner, njena ćerka, sada odrasla žena, nepuna dva mjeseca poslije smrti svoje majke, u eseju objavljenom u kanadskom časopisu “The Toronto Star”, napisala je “Moj očuh me je zlostavljao dok sam bila dete. Moja majka, Alice Munro, odlučila je da ostane s njim. U sjenci moje majke, književne ikone, moja porodica i ja smo decenijama skrivali tajnu. Vrijeme je da ispričam svoju priču.”

Prema drugom članku u istom časopisu, Skinner je napisala da je ona obavijestila policiju u Ontariju, i 2005. godine njen očuh, Gerald Fremlin, optužen je za “nepristojno napastvovanje”. Fremlin, koji je tada imao 80 godina, priznao je krivicu. Za napastvovanje svoje poćerke dobio je uslovnu kaznu na dvije godine. Mediji su, iz nepoznatog razloga, sve to prećutali, iako je Munro već bila veliko ime u Kanadi. Iako je znala da je Fremlin seksualno zlostavljao njenu maloljetnu kćerku, Munro je ostala sa njim sve do njegove smrti 2013. godine.

Lepa Mlađenović, feministička psihološkinja i aktivistkinja pokreta protiv nasilja nad ženama, objašnjava zašto majke i bake ostaju sa nasilnikom. Mlađenović ima preko 30 godina iskustva rada sa ženama i djecom žrtvama muškog, uključujući i seksualnog, nasilja.

“Majke ostaju sa nasilnicima muževima, vrlo često i u celom svetu, i onda kada su muževi nasilni prema njima, i onda kada seksualno zlostavljaju njihovu decu. Žene su učene da budu zavisne emotivno, seksualno i ekonomski od muškaraca, iako već imaju manje društvene moći od njih. Da bi se uopšte potvrdile da su žene, one moraju uzimati prezimena od muškaraca, rađati im decu, brinuti se za njihovo blagostanje. One su pritisnute da čuvaju interese svojih muškaraca, koji u unutrašnjem svetu žena uvek moraju biti prvi, dok svi ostali postaju manje vredni, uključujući decu, sestre, prijateljice i njih same. Žene se često bore sa ovakvim očekivanjima bez obzira kojoj klasi pripadaju”, objašnjava Mlađenović.

Zbog toga, dodaje, najčešće ženama-majkama djeca nisu na prvom mestu, kao što se to prenosi kroz porodična predanja.

“Pogotovu ženska deca ostaju simbolički ‘bez majki’, jer njih treba od prvog dana učiti da će one biti na usluzi drugima, da ne bi sebe slučajno stavile na prvo mesto. Žene su bića-za-druge govorila je Franca Ongaro. I tako, kada jednog dana ćerke dođu mamama da kažu šta im radi njihov muž – one to ne mogu poverovati, jer to je krah postavke njihovog bića, čiji temelji su popločani vladavinom muškog principa – u ovom slučaju nasilnikom. A i kada poveruju, ne mogu se pomaći iz te trihiljadugodišnje ucementiranosti u muški svet – božiji svet. Na nama feministkinjama je da razumemo – koliko god smo očajne, razočarane i užasnute ovakvim činovima – i da ne prestanemo govoriti i menjati ove temelje koje smo već nakrnjile.”

Skinner je čekala smrt svoje majke da bi ponovo izjavila, ne samo da je njen očuh seksualno zlostavljao dok je bila dijete, nego i da je njena majka znala za to. Obožavaoci Munro su izjavili da su bili “zapanjeni” otkrićem da je njena najmlađa ćerka bila zlostavljana od strane njenog očuha. Kanadski policajac Sam Lazarevich, koji je prije 20 godina učestvovao u hapšenju Munrinog drugog supruga, izjavio je da je Alice Munro “nazvala svoju ćerku lažljivicom”, kada je ista optužila očuha da ju je seksualno zlostavljao od njene devete godine do ulaska u pubertet.

Skinner je u svom tekstu objavljenom u “Toronto Staru” od 7. jula 2024. godine napisala da se prvo povjerila ocu s kojim je tada živjela, te da joj je on rekao da ne kaže majci. Dakle, iako mu se ćerka, dijete od svega devet godina, povjerilo i tražilo zaštitu od nastavka seksualnog zlostavljanja, on joj je zabranio da se povjeri majci, te je i dalje svakog ljeta nastavio slati majci i očuhu. Na ovaj način, osim majke, i otac postaje saučesnik u šutnji i nesmetanom nastavku zlostavljanja svoje ćerke.

Pored oca i majke, saučesnik u zavjeri šutnje postaje i muškarac koji je pisao biografiju poznate kanadske književnice. Biograf Alice Munro Robert Thacker rekao je za agenciju AP da je dugo znao za zlostavljanje Skinner, ali o tome je odlučio da ne piše, jer ga je prije svega zanimala “naučna analiza njezine karijere”. On je, takođe, izjavio da je smatrao da je seksualno nasilje nad djetetom, maloljetnom ćerkom Munro, njihova “porodična stvar”.

Kako je moguće da seksualno zlostavljanje djeteta može biti tema koja ne interesuje roditelje, ali ni rođake, ni prijatelje, bilo koga, jednom kada saznaju za zločin? Kako je moguće da smo napravili društva u kojima odrasli, kada saznaju za jedan od najgnusnijih zločina protiv djeteta, zatvaraju oči i uši pred istim?

Šta vi mislite da li ćutnju pred zločinima nad djecom treba kažnjavati? Na primjer, u Hong Kongu “promatrači” zločina se suočavaju s kaznom do 20 godina zatvora ako ne uspiju zaštititi djecu ili druge ranjive osobe od smrti ili ozbiljne ozljede, prema novom kaznenom djelu koje je predložilo hongkonško Povjerenstvo za reformu zakona. Da li postoji razlog koji može da opravda ćutnju i nijemo “posmatranje”?

Lepa Mlađenović pojašnjava zašto je ćerka Alice Munro čekala da joj mama umre da bi izašla u javnost sa pričom o seksualnom zlostavljanju. “Majke i devojčice žive u muškom svetu koji umrvljuje žensku moć i slobodu i kojeg moraju preživeti. Ima više razloga zašto ćerke čekaju da mame umru. Jedno je jer su probale da javno nešto kažu i bile ućutkane od svih društvenih institucija, od medija do porodice – jer oni pre svega štite muškarce zlostavljače. Ili, ako su nešto rekle, majke su to negirale, i onda se pažnja medija centrira na poznate majke, a ćerke ostaju opet u pozadini. Dakle nema efekta govoriti, ostaješ nemi film bez titlova.”

Jedan od razlog, dodaje Mlađenović, može biti da ćerke, kada odrastu, ako su imale šanse da rade na traumi seksualnog zlostavljanja, mogu početi shvatati sebe i svoje majke u kontekstu mizoginije, i u kojoj meri su one obe izdate od sistema. “To je jedan od razloga da ćerke često odluče da zaštite mame od još jedne izdaje. Ovako, kada majki više nema, svedočanstvo ćerki može postati centralna tema u javnosti. Ćerkama to treba – potvrda zajednice da su iskorišćene i seksualno zlostavljane u detinjstvu – što neke od nas zovemo ‘izdajom čovečanstva’. U ovom primeru izdaja je totalna: svi oko Andrea Robin Skinner su saučestvovali u zločinu tako što su ćutali, i akteri, i svedoci, i posmatrači. To je naša realnost, još jedan primer kako je mizoginija elementarna čestica patrijarhalnog društva. Međutim, Andrea Robin Skinner je imala odličan plan, da nakon smrti majke objavi svoje svedočanstvo i da podrži organizaciju koja pruža emotivnu podršku ljudima sa traumom seksualnog zlostavljanja u detinjstvu, jer njen motiv nije osveta nego pravda. Poslednjih par nedelja su, pored mnogih žena koje su podstaknute da govore, i njena sestra i polubrat ispričali svoj dio saučesništva i ohrabrili Andreu Robin Skinner u potpunosti.”

Priča o seksualnom nasilju, a pogotovo seksualnom nasilju u djetinjstvu, uvijek je priča o prešućivanju.

U knjizi “Familia Grande” (Akademska knjiga, 2021), Camille Kouchner piše kako je očuh seksualno iskorištavao njenog brata blizanca. Kćerka slavnog francuskog ministra Bernarda Kouchnera, osnivača “Doktora bez granica”, piše o mučnim godinama kada je i sama šutjela, jer ju je brat to molio. Izvodi iz ove knjige su objavljeni u prestižnom francuskom listu Le Monde.

“Imala sam 14 godina i pustila sam to da prolazi (…). Imala sam 14 godina, znala sam i nisam rekla ništa. Moj očuh bi ulazio u sobu mog brata. Mogla sam da čujem njegove korake u hodniku i znala sam da se pridružuje njemu. U toj tišini sam zamišljala stvari. Da možda traži od mog brata da ga pomazi, da ga sisa. Čekala sam. Čekala sam da izađe iz sobe, punoj nepoznatih i odvratnih mirisa,” napisala je autorka knjige, 45-godišnja advokatica Camille Kouchner. Ona priznaje, “Time što nisam imenovala šta se dešava, učestvovala sam u tom incestu.”

Camille i njen brat su ćutali i ćutnjom zaštitili svoju majku. A kad je majka saznala, šta je učinila? Ništa. “Familia Grande” je roman koji govori o razornim posljedicama ćutnje po obitelj i njezine članove. Više od samog zločina, bol se dodatno pojačava ignorisanjem žrtve od strane porodice i društva, javnosti i institucija, čime se zapravo omogućava da se seksualno nasilje dešava nesmetano, bez opasnosti i rizika za počinioca.

Jessica Stern, jedna od vodećih stručnjakinja na svijetu za terorizam i posttraumatski stresni poremećaj, u svom memoaru “Poricanje: memoar terora” istražila je i vlastito neriješeno seksualno napastvovanje iz adolescencije od strane serijskog silovatelja, te sopstvene traume i poricanja koja je doživjela nakon silovanja. Stern piše o silovanju koje je doživjela zajedno sa svojom godinu dana mlađom sestrom, kad je imala samo 15 godina. U svom memoaru ona pominje i dedu koji se s njom tušira nag, te baku koja ništa ne preduzima i ignoriše muževljevo zlostavljanje.

“Poricanje” je utkano u gotovo sve ljude koji se pominju u njenoj knjizi, uključujući baku i dedu profesorke Stern, kao i njenog oca. Sternin otac se, naime, nije potresao kada je saznao da su mu obje ćerke bile silovane, te iz istih stopa vratio sa putovanja iz inostranstva da bude podrška svojim ćerkama. On se vratio, ali tek kada je obavio svoje poslovne sastanke i kada je po svom planu i programu trebao da se vrati. Stern nikad nije uspjela da prodre u očevu “hladnoću” i “poricanje” i da sazna kako je moguće da otac nikad nije htio da razgovara sa ćerkama o silovanju, niti im pruži prijeko potrebnu podršku. Naime, on je prešao preko toga kao da se ništa nije desilo.

Zločin počinjen prema Stern i njenoj sestri nikad nije bio pravilno istražen. Policija joj nije verovala kada je rekla da je silovatelj bio stranac. Pošto njena priča i priče drugih djevojčica nisu bile javno objavljene ili ozbiljno shvaćene od strane policije, isti čovjek je uspio da siluje oko 44 djevojčice od 1971. do 1973. godine. “Cijela zajednica,“ kako to piše Stern, “je bila u poricanju.” Ono sto je zajedničko iskustvo i Jessica Stern i Andrea Skinner je da je biološki otac znao za silovanje i da ništa nije tim povodom poduzeo. Otac samim tim, postaje jednako odgovoran kao i majka, međutim, njegova odgovornost u svemu tome se nekako zaboravlja, zataškava, ne naglašava, ne primjećuje. Zašto se očevo ignorisanje zločina ne stavlja u isti kontekst i zašto izostaje reakcija javnosti kad je otac u pitanju?

Andrea Robin Skinner, Camille Kouchner i Jessica Stern pišu o tome kako žrtve, ne samo da su istraumirane samim činom zločina, nego i o poniženjem koje doživljavaju od najbližih: tako što nisu viđene, što njihova bol nije priznata i prepoznata, nego u potpunosti izignorisana. Žene žrtve se kasnije hrabro nose sa traumatskim posljedicama preživljenog nasilja, kao što su nesanice, panični napadi i mnogim drugim.

Silovanje i seksualna zloupotreba djeteta nije rijetki izuzetak, niti da majke, očevi i društvo negiraju iskustvo svoje djece. Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srpska i Federalne uprave policije (FUP), u 2023. godini, skoro 100 djece je na različite načine seksualno zlostavljano. Ovaj broj se odnosi samo na slučajeve koji su prijavljeni, a koliko slučajeva nikad nije, niti će biti prijavljeno?

Važno je govoriti: zahvaljujući, među ostalim, i Camille Kouchner, jer slučaj je ugledao svjetlost dana i uzdrmao francusku javnost, Francuska je 2021. donijela zakon po kojem se seksualni čin odrasle osobe s djetetom do 15 godina smatra silovanjem.

Međutim, da li je potrebno čekati da djeca budu seksualno zlostavljana i da skupe hrabrosti i progovore o zločinu kako bi se zakoni mijenjali? Da li ste vi upoznati sa slučajem seksualnog zlostavljanja djece? Ako jeste, vjerujte djetetu, jer dijete nije u stanju takve gnusne stvari izmisliti. Ako jeste, prijavite zločin. To je moralna, ali i pravna obaveza svakog od nas. Naime, u pozitivnim pravnim propisima u Bosni i Hercegovini (krivično i porodično zakonodavstvo) predviđena je dužnost građana, da bez odgađanja, prijave policiji i centru za socijalni rad svaki slučaj zlostavljanja i zanemarivanja djeteta, a naročito ako se radi o seksualnom nasilju. Na nama svima je odgovornost. Razgovarajte sa djecom, vjerujte im i zaštitite ih ako možete.

Olivera Simić je vanredna profesorka na Griffith Univerzitetu u Australiji

Izvor:Buka