Iako smo svjedoci globalnih klimatskih promjena i najava stručnjaka da će se budućnost čovječanstva vrtjeti oko pitanja opskrbe vodom, čini se da su kantonalne vlasti u Sarajevu prvi put „u skladu s vremenom“ odlučile riješiti taj problem na način, da će cjelokupna regija Sarajeva ostati ubrzo bez pitke vode.
piše: Muhamed Kovačević
Dugo pripremana legalizacija nelegalne gradnje
Ovih dana u magli standardnih bombastičnih vijesti i skandala pojavila se informacija, da je na red konačno došao nacrt prijedloga, kojeg je radilo kantonalno ministarstvo privrede na čelu s Adnanom Delićem, da se krene u postupak „skraćivanja“ vodozaštitne zone u rejonu Sarajevskog polja, s 58 000 hektara, na otprilike nekih 10 000 hektara. Tim činom se privodi kraju jedan višedecenijski proces, koji za rezultat treba da ima dvije stvari: legalizaciju do sada izgrađenih nelegalnih objekata na tom prostoru, te ostavljanje Sarajeva i Istočnog Sarajeva bez vode u skorijoj budućnosti. No, krenimo iz početka.
Pitanje vodozaštitne zone nekadašnjeg grada Sarajeva, a sada uglavnom kantona, pitanje je staro najmanje 150 godina, odnosno traje od zvaničnog dolaska Austrougara na ove prostore. Praktično, prvenstveno Austrijanci, zatekli su močvarno stanje u polju ispod planine Igman i svojim uobičajenim vizionarskim planiranjem, od ogromne močvarne površine dobili jedan reprezentativan i prelijep park prirode, u kojem se nalazi izvorište rijeke Bosne. Uporedo s tim, Austrijanci su krenuli i s regulisanjem građenja čvrstih objekata žitelja – uglavnom Srba, koje su zatekli po svom dolasku na tom prostoru. Kuće su tada građene u klasičnom stilu, uglavnom od prirodnog materijala, a korištenje stoke kao i njeno uzgajanje od tada je bilo zabranjeno. Proces zaokruživanja izgradnje tog dijela Sarajevskog polja, Austrijanci su završili izgradnjom čuvene Velike aleje, te uređenjem termalnog izvorišta, uz koje su izgrađeni ekskluzivni hoteli s posebnom namjenom pružanja liječničkog tretmana i oporavka. Austrijsko nasljeđe bez dodatnih ulaganja obilno je koristila i Kraljevina Jugoslavija, također poštujući pravo na privatno vlasništvo domicilnih žitelja i uz slobodu korištenja i uzgoja stoke, da bi se sve to radikalno promijenilo u socijalističkoj Jugoslaviji. Naime, od zaživljavanja „Titine Jugoslavije“, pojam privatnog vlasništva potpuno iščezava, a u samim počecima te nove države na tu regiju Sarajevskog polja gledalo se s prezirom i gnušanjem, jer je svojim izgledom odisala ekskluzivnošću i elitizmom, što je odudaralo od tadašnjih opštepoznatih socijalističkih stavova o socijalnoj pravdi i ravnopravnosti. Ipak vremenom, posebno krajem 60-ih godina, kada kreću značajnije migracije stanovništva iz istočnih dijelova zemlje, taj „tvrdi“ stav popušta i kreće se u jednu vrstu reorganizacije tog dijela grada, posebno imajući u vidu dozvolu gradnje privatnih čvrstih objekata, na već tada utvrđenom vodozaštitnom području.
Ali ta vrsta gradnje, kako tada, tako i danas, zahtijevala je da graditelj ima posebnu vrstu „veze“ s nadređenim ljudima i u opštini i u gradu, gdje je ipak postojala neka vrsta komisije koja je davala, doduše, privremena rješenja za gradnju, ali i ostanak već izgrađenih čvrstih objekata. Ista stvar je bila i s korištenjem, odnosno uzgajanjem stoke. Međutim, situacija će se promijeniti naglavačke, krajem 70-ih godina prošlog vijeka, kada grad Sarajevo dobija organizaciju zimskih olimpijskih igara i kada tadašnja socijalistička vlast bukvalno toleriše ekspanziju građenja čvrstih objekata na tom području.
Situaciju će pokušati popraviti nakon završetka olimpijade, kada se po prvi put, planski pristupa rješavanju problema, prvenstveno očuvanju tadašnje vodozaštitne zone, a zatim i dugotrajnom rješenju vodosnadbijevanja tadašnjeg grada Sarajeva. Godine1987. sadašnji akademik Kemal Hanjalić, s tadašnjom kompanijom „Energoinvest“, predvidio je da će u narednih 30 godina tadašnji gabariti grada Sarajeva, s tadašnjim brojem stanovnika, ostati uskraćeni za eksploataciju pitke vode. Izgrađen je prvo regulacioni, a zatim i strateški plan rješavanja pitanja snadbijevanja tadašnjeg grada Sarajeva pitkom vodom, koji je uključivao provođenje crnoriječkog toka u akumulaciono jezero, odakle bi se cjelokupni grad napajao pitkom vodom. Pored toga, napravljen je i detaljan plan postepene legalizacije već izgrađenih starih objekata, te također postepena regulacija izgrađenih novijih objekata na tom području. Sve je to rezultiralo i zakonskim aktom, koji je i danas na snazi.
Propast koja nas očekuje
Ali i pored činjenice da već, evo, 35 godina postoji zakonski okvir, koji reguliše način kako se treba ponašati i šta bi se trebalo raditi, protekli ratni sukob doveo je do potpunog uništenja svih mogućih zakonskih kriterija, čime je na taj način pomenuti zakon u potpunosti obesmislen. Prvenstvena podjela nekadašnjeg grada Sarajeva na sadašnje dvije gradske cjeline, značila je i kraj bilo kakve mogućnosti planskog djelovanja i zaštite vodozaštitne zone. Masovna nelegalna gradnja, prvenstveno u federalnom (većem) dijelu Sarajeva, dramatično je počela sužavati prostor vodozaštitne zone. Ovdje je važno napomenuti, da je dozvolu za takvu vrstu očitog kriminala dao sam vrh političke vlasti, odnosno sam vrh SDA stranke, a da su lokalni izvršioci u vidu lokalnih načelnika općine, prvenstveno općine Ilidža, na čijem se teritoriju i nalazi prostor vodozaštitne zone, bili samo puki asistenti u izvršenju tog plana. Famozni proces „pretvaranja“ poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, počeo je pod dirigentskom palicom preminulog opštinskog načelnika – Amera Čenanovića, dok je njegov nasljednik Senaid Memić samo preuzeo posao, nadogradivši ga i usavršivši metodologiju klasičnog kršenja zakona, popraćenu enormnom korupcijom.
Naime, pomenuti Memić, zahvaljujući prvenstveno opštinskoj urbanističkoj službi, ali i opštinskoj inspekcijskoj službi vrlo efikasno je izbjegavao mišljenje „drugostepene komisije“, koja je bila formirana u kantonu s ciljem očuvanja vodozaštitne zone i sve vrste zahtjeva za izdavanje građevinskih dozvola, uglavnom nelegalno izgrađenih objekata, završavao je na prvostepenom, odnosno opštinskom nivou. Naravno, da biste dobili neophodnu građevinsku dozvolu, morali ste i masno da platite, što govori činjenica, da i pored takve Memićeve prakse i danas postoji oko 17 000 nelegalno izgrađenih objekata na teritoriji opštine Ilidža, od kojih su mnogi u tzv. nultoj vodozaštitnoj zoni, odnosno zoni u kojoj se nalaze bunari za eksploataciju pitke vode, kojom se napaja sadašnji kanton Sarajevo.
Dolaskom „nove“ vlasti, dolazimo na sadašnje aktuelno stanje. Novoizabrani načelnik opštine Ilidža – Nermin Muzur, obećao je da će u svom mandatu riješiti jedno od gorućih pitanja stanovnika opštine Ilidža, koji posjeduju naslijeđenu poljoprivrednu zemlju na teritoriji vodozaštitne zone. Ovdje posebno naglašavam termin poljoprivredno zemljište, jer od 1987. godine, to je pravni status, gotovo 58 000 hektara se smatra vodozaštitnom zonom. Naravno, realan problem s vlasnicima zemljišta u vodozaštitnoj zoni usitinu postoji. Ali također postoje i rješenja, kako bi se taj problem mogao riješiti, odnosno kako bi se ljudi koji imaju priznato pravo na privatno vlasništvo obeštetili zbog toga što svoje privatno vlasništvo ne mogu da koriste. Od raznih mogućih modela rješavanja problema, u koji spadaju i otkup spornog zemljišta, u svrhu konzervacije vodozaštitne zone, što je inače bio i jedan od prijedloga sada već davne 1987. godine, mi smo došli do rješenja „sužavanja“, koje direktno pogoduje svima onima koji su namjerno obesmislili i zakon i rješenja iz 1987. godine. Skraćivanje, odnosno sužavanje vodozaštitne zone, koja je istini za volju već sada i bez regulacionog plana sužena nelegalnom gradnjom, govori nam o tome da sadašnja, postratna BiH nagrađuje prvenstveno ratnu i postratnu otimačinu i omogućava bukvalno pranje novca stečenog uglavnom na sumnjiv način i u toku, a i poslije rata.
Navedenih potencijalnih 10 000 hektara „nove“ vodozaštitne zone značit će to, da će sadašnji kapaciteti bunara, prvenstveno bunara Bačevo, koji je jedan od ključnih za napajanje grada Sarajeva, biti drastično smanjeni, jer će pretpostavljena izgradnja moguće kanalizacijske mreže uništiti prirodno strujanje podvodnih voda, a o zagađenju da i ne govorim. No, sve će to biti samo posljedica jednog apsolutno haotičnog stanja, gdje smo godinama svjedoci, da se i pored sudskih presuda za uklanjanje nelegalno izgrađenih objekata koji se nalaze i na samom izvorištu rijeke Bosne, ti objekti ne uklanjaju – ne ruše; gdje se godinama krala, odnosno nelegalno eksploatisala voda za potrebe kompleksa sada privatnih hotela na Ilidži; gdje također godinama nedodirljivi načelnik opštine Trnovo – Ibro Berilo, siječe šumu na način kako on želi, da bi napravio futurističko naselje od 6 milijardi maraka, koje naravno nikada neće napraviti, ali je zato u međuvremenu na olimpijskoj planini Bjelašnici napravljeno geto naselje za probranu sadašnju sarajevsku „elitu“. E, zbog svega toga treba biti pošten i reći, da mi i ne zaslužujemo bolje, a sutra, kada oba Sarajeva ostanu bez vode, možemo se samo bespotrebno buniti, govoreći kako nam je nekad bilo bolje.
