Foto: AFP
Generacijski obojen pristup razumijevanju društvenih odnosa i navika već je neko vrijeme nezaobilazna interpretacijska okosnica u javnim raspravama. A ne bi bilo pretjerano ni ustvrditi da se razvila svojevrsna društveno-politička astrologija. Pripadnost boomerima donosi određene stavove i sudbinu, a pripadnost zoomerima neke sasvim drukčije. Prilično je lako raskrinkati takav pristup i pokazati da unutar generacije postoje značajne socijalne razlike i da specifične kulturne razlike, ponajviše zasnovane na (ne)prihvaćanju i oblikovanju novih komunikacijskih tehnologija, nisu toliko značajne da bi pridonijele dubljim političkim razlikama među generacijama.
Autor: Marko Kostanić
Međutim, kao što smo već ovdje opširnije pisali, prosto zanemarivanje generacija u analizi znači i odbacivanje povijesti kao takve. Generacije nisu samo oblikovane kulturnim i tehnološkim promjenama već i važnim političkim događajima te ekonomskim odnosima snaga. Ti događaji, mijene i odnosi snaga stvaraju dojam “prirodnog” i mogućeg ili nemogućeg u društvu i politici. Naravno, i unutar samih generacija nisu svi zbog različitih statusa izloženi tim trendovima i tendencijama jednako. Kao što se i ti dojmovi mogu mijenjati unutar iste generacije. Ali svejedno nemamo taj luksuz da sasvim zaobiđemo generacijska iskustva i da ih potpuno prepustimo PR službama i marketinškim agencijama.
Dodatni prilog takvom stavu predstavljaju i rezultati istraživanja objavljeni krajem prošle godine. Prema tim saznanjima, svjedočimo prilično znakovitim političkim promjenama u američkom i britanskom društvu. Naime, kad su posrijedi političke sklonosti u tim je društvima donedavno vladao “željezni zakon” kojeg je još davno u popularnom citatu navodno definirao Winston Churchill. Nevažno je zapravo tko je stvarni autor tog aforizma, a on glasi: “Ako nisi liberal s 25 godina nemaš srca, a ako nisi konzervativac s 35 nemaš mozga.” Tu su životnu mudrost potvrđivali i trendovi. U svim je generacijama dosad, uključujući “tihu generaciju” (1928-1945), boomere (1946-1965) i generaciju X (1966-1980), vrijedilo isto pravilo. Svaka je generacija do 35. godine za između 5 i 10 postotnih poena više od nacionalnog prosjeka glasala za laburiste ili demokrate, da bi, nakon dostizanja nacionalnog prosjeka u kasnim tridesetima, starenjem u svim generacijama rasla podrška torijevcima i republikancima i sve više nadmašivala nacionalni prosjek.
No, s pojavom milenijalaca, onih rođenih između 1981. i 1996. godine, pravilo je izgubilo na snazi, a samim tim očito i onaj popularni aforizam. Naime, obrasci glasanja kad su oni u pitanju sugeriraju da nije došlo do “prirodnog” skretanja u desno s godinama. Naprotiv, sve izraženije je pomicanje u lijevo. Kao objašnjenje se u dosadašnjim reakcijama navode dva razloga, ekonomski i kulturno-politički. Ta je generacija u presudnom momentu osjetila učinke krize iz 2008. godine što ju je učinilo dodatno sklonijom lijevim stavovima kad je u pitanju ekonomija. Guardianov kolumnist Owen Jones je u svom čitanju istraživanja dodao i da se radi o generaciji s višom razinom svijesti o manjinskim pravima i da to treba uzeti u obzir kad su u pitanju politički izbori.
Ako približavanje konzervativnim opcijama s godinama tumačimo kao svojevrsno pomirenje sa svijetom onda trebamo vidjeti na čemu se to pomirenje materijalno zasniva. U situaciji u kojoj rješavanje stambenog pitanja postaje sve veći izazov, mirovine sve neizvjesnije, a zdravstvena zaštita sve nedostupnija nije neobično da i “željezni zakoni” omekšavaju. Naravno, to ne znači da smo na pragu nekakvih tektonskih političkih promjena već samo da period od nekih tridesetak godina (selektivne) države blagostanja nakon Drugog svjetskog rata na Zapadu treba promatrati kao povijesnu anomaliju. I kad je riječ o odnosu kapitalizma i demokracije i kad govorimo o redistribucijskim kapacitetima kapitalizma.
