Sjećam se Emira Kusturice još iz vremena kada sam bila klinka.
Piše: Mirjana Tešanović
Sarajevsko naselje Gorica nalazilo se tačno iznad moje zgrade. Igrali smo se tu svaki dan mog djetinjstva. On je tada već bio mladić i ponekada bih ga vidjela kada je odlazio u grad.
Često sam ga viđala i kasnije, u legendarnoj kafani Šetalište. Jednom je neko na II sarajevskoj gimnaziji napisao "Hvala neimarima što su gimnaziju izgradili kraj Šetališta" (tako nekako, koliko se sjećam, op. autora). U toj kafani polipi smo svoje prvo alkoholno piće i zapalili prvu Drinu. Kusturica je tamo dolazio, kao i neki drugi poznati i priznati gradski umjetnici.
Kada je snimio film "Sjećaš li se Dolly Bell?" moja mama je tvrdila da je se sjeća. Dok sam bila mala, mama i ja čekale smo oko osam navečer na prozoru tatu da se vrati sa posla. Mama je pričala da je ta Dolly Bell upravo tada išla na posao. Navodno je pjevala u Hotelu Zagreb. Bila je Romkinja, ofarbana u plavo i veoma lijepa. Tada sam u tu priču vjerovala, sada mislim da je "urbana legenda" koju je smislila moja majka, ali mi je i dalje jednako draga.
Pričala mi je i kako je Emirov otac bio u partizanima, što već nije legenda nego činjenica i tvrdila da bi njegov talent teško ovdje došao do izražaja na takav način da nije imao "nečiju podršku". U to nisam sumnjala. Moja porodica je često bila izložena raznim neugodnim stvarima jer se negdje krajem pedesetih tata suprotstavio režimu.
Kada sam završila gimnaziju, Kusturicu više nisam viđala ali sam se, kao i mnogi drugi, radovala uspjehu svih njegovih filmova. A onda je počeo rat.
Emir je postao Nemanja i podržavao Miloševićev režim. O tome su već mnogi pisali pa ne bih dalje, a ni ova priča nije samo o Emiru već i jednom Nerminu.
Nermina Nikšića, sadašnjeg Predsjednika SDP BiH i Premijera Vlade F BiH u prošlom mandatu upoznala sam poslije rata. Njega nisam sretala kao dijete jer je rođen u Konjicu gdje je od 1988. bio je zaposlen u Opštini Konjic na poslovima referenta za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove, potom i na mjestu tržišno-ugostiteljskog inspektora. Od referenta je dogurao do premijera, od Konjica da Sarajeva. On ne dolazi u Šetalište, već u neku drugu kafanu kojoj ne znam ime, ali znam da se tamo okupljaju "poznati i priznati" gradski političari.
Zadnji put sam ga vidjela na sudu prije par godina. Kao nekoć moj otac i ja sam se 2008. godine suprotstavila "partijskom režimu" pa smo stigli do sudnice. Sve što je Nermin Nikšić zvani Neka u toj sudnici imao za reći može se svesti na jednu rečenicu: "Ona je odbila partijsko naređenje!"
Ono što povezuje Nemanju i Neku, osim što sam ih na neki način poznavala, je činjenica da su to Režimski ljudi.
Vrhunac filmske slave Emir Kusturica dostigao je u "onom režimu". Kada je bilo jasno da je Jugoslavija nestala, priklonio se tamo gdje je mogao bolje profitirati. Sigurno je da će ga njegov filmski opus nadživjeti, ali Nemanji je trebalo i nešto više, čvršće i trajnije od toga. A šta može biti tako čvrsto i trajno kao kamen, kamengrad, Andrić grad. Tako je Kusturica, sjajno realizovao i unovčio svoju ideju i ime, koristeći državne resurse, korumpiranu Dodikovu vlast i dio pravoslavnog klera. Za svaki slučaj. Jer fimske trake znaju da izblijede, a kamen ostaje, trajno, kao na Drini ćuprija.
Jasno je da postoji velika razlika u intelektualnom kapacitetu, talentu i sposobnostima ove dvojice ljudi ali ona tu i počinje i završava. Ono što ih čvrsto povezuje je njihov izbor da se vežu uz režim, svaki prema svom dometu. Pored Nemanje političari dolaze i prolaze, Nekin domet je Lagumdžijino "partijsko naređenje."
Razni predratni referenti i referentići, danas su premijeri, direktori, političari, analitičari, ukratko "oni su društvena elita".
Mislim da kafana Šetalište još uvijek postoji ali je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine zatvoren. Građani su se sami organizovali i pokrenuli akciju "Ja sam Muzej“.
Ne znam šta o zatvorenom muzeju i ovoj akciji misle Neka i Nemanja ali sljedeći put kada se budete zgražavali i snebivali nad "onima koji vode ovu državu" i koji od nje imaju lične, milionske koristi, nemojte se praviti da ne znate ko su.
Nisu došli sa nekog drugog planeta niti ih je ovamo poslala CIA, oni su i prije bili tu, među nama.
Vjerujem da svako ima neku priču sličnu mojoj. Mali referenti i referentići ili "ugledni" umjetnici, ekonomisti, pravnici, ljekari....jednom riječju Režimski ljudi. Suština njihove filozofije svodi se na onu "Partijsko naređenje!" A partija, ko partija, može i ova i ona, samo da je zadnjica u ugodnoj i dobro plaćenoj fotelji.
Malo je onih koji su ostali dosljedni sebi, no njih ćete rijetko vidjeti i čuti. Ali dok postoje, postoji i nada...
Impulsportal
