Ekonomski najmoćniju članicu zahvatio je val rasistički motiviranog nasilja. Iako su prvih mjeseci Nijemci uz dosta pompe iskazivali tzv. „Kulturu dobrodošlice“ – Willkommenskultur - prošle je godine, prema podacima Savezne kriminalističke policije (Bundeskriminalamt), zabilježeno više od tisuću napada na izbjegličke domove, što je peterostruko više nego li godinu prije toga. Samo u prva tri mjeseca ove godine registrirano je 347 napada, odnosno gotovo četiri dnevno.
Takozvana „izbjeglička kriza“ – dolazak više od milijun izbjeglica i migranata preko Sredozemlja tijekom 2015. i prvih mjeseci 2016. godine – razvila se u prvorazredno političko pitanje unutar Europske Unije. Više od svega to se odnosi na Njemačku, čija je kancelarka Angela Merkel odlukom da privremeno otvori granice izazvala sukobe i protivljenja diljem Unije, ali i u samoj zemlji.
Ekonomski najmoćniju članicu zahvatio je val rasistički motiviranog nasilja. Iako su prvih mjeseci Nijemci uz dosta pompe iskazivali tzv. „Kulturu dobrodošlice“ – Willkommenskultur - prošle je godine, prema podacima Savezne kriminalističke policije (Bundeskriminalamt), zabilježeno više od tisuću napada na izbjegličke domove, što je peterostruko više nego li godinu prije toga. Samo u prva tri mjeseca ove godine registrirano je 347 napada, odnosno gotovo četiri dnevno.
Na ožujskim izborima je desničarska i djelomično rasistička Alternativa za Njemačku (AfD) postala druga najjača partija u saveznoj pokrajini Saskoj-Anhaltu te treća najjača u dvije važne zapadne pokrajine. Podsjećamo, predsjednica AfD-a Frauke Petry izjavila je da izbjeglice po potrebi treba zaustavljati i vatrenim oružjem. Istovremeno je Socijaldemokratska Partija, nekad jedna od dvije vodeće stranke, pala na najnižu poziciju u svojoj povijesti, ponegdje jedva prebacivši deset posto glasova. Ta dinamika ostavlja otvorenom mogućnost fragmentacije i fundamentalne promjene njemačkog stranačkog sustava.
Oko izbjeglica se u jednom dijelu javnosti i medija – pa donekle i u mainstreamu - počela oblikovati histerija, pri čemu je određenu ulogu odigralo seksualno zlostavljanje žena tijekom novogodišnje noći u Kölnu. O toj temi vrijedilo bi pročitati tekst Spiegelovog kolumnista Georga Dieza pod naslovom „Istina o Kelnu“, koji je preveden na stranici Peščanika, dok za primjer katastrofične najave možemo navesti intervju Petera Sloterdijka u političkom magazinu Cicero pod naslovom „Ne postoji moralna obaveza za samouništenje".
Sama kancelarka Merkel od početka krize vodila je dvostruku politiku: emocionalnim izjavama o nužnosti pomaganja ljudima u nevolji, činjenicom da je Njemačka zaista prihvatila daleko najveći broj ljudi zadobila je simpatije te deklarativnim protivljenjem zatvaranju granica „osvojila“ solidarni dio javnosti te navukla mržnju šovinista i brojnih konzervativaca. Istovremeno su, međutim, kontinuirano pooštravani propisi za dobivanje azila, čime je Merkel pokušala zadovoljiti desno krilo svoje Kršćansko-Demokratske Unije (CDU) te Kršćansko-Socijalnu Uniju (CSU), odakle su se širile glasine i o puču protiv nje. Paralelno je u nekim dijelovima državne i pokrajinske administracije, primjerice u Berlinu, došlo do potpunog kaosa u kojem su se javne službe pokazale nesposobnima organizirati prihvat novopridošlih ljudi u nevolji.
Velik dio rasprava koje se trenutačno vode u Njemačkoj odnosi se na dva pitanja: prvo, pitanje integracije novopridošlih u socijalni sustav i na tržište rada te s tim povezani troškovi i koristi koje će društvo od toga imati. Integracija izbjeglica Njemačku će sigurno koštati, ali s obzirom na opadajuće stanovništvo i potrebe privrede, činjenica da zemlja dobiva znatnu količinu propulzivnog stanovništva, zapravo bi se s ekonomske strane mogla pokazati kao velika korist. To, međutim, nikako ne može biti glavni argument u raspravi o primanju izbjeglica; međunarodne konvencije i ljudska humanost, naime, ne diskriminiraju izbjeglice ovisno o njihovoj ekonomskoj koristi. Druga os rasprave sastoji se u kulturalnim i identitetskim pitanjima. Odnosno: kod netrpeljivosti prema izbjeglicama i sumnji u mogućnost njihove integracije veliku ulogu igra činjenica da su većinom islamske vjeroispovijesti.
Izbjegličku krizu smo na početku ovog uvoda nazvali „takozvana“, s obzirom da se ona s barem jednakim pravom može nazvati krizom Europske Unije: ekonomski najmoćniji savez zemalja na svijetu s više od pet stotina milijuna stanovnika pokazao se nefunkcionalan, sklon sukobima te nesposoban i nevoljan primiti broj izbjeglica koji još uvijek iznosi bitno manje od jedan posto stanovništva Unije. Pokušaj Angele Merkel da pronađe „europsko“ rješenje je propao te se na kraju pribjeglo kontroverznom sporazumu s Turskom čije su posljedice, prema izvještajima nevladinih organizacija, tragične i protivne međunarodnom pravu. Koliko, najbolje se može vidjeti u izvještaju Amnesty Internationala o izbjeglicama koje je Turska prisilno deportirala u Siriju, zemlju zahvaćenu ratom.
Zanimljivo je podsjetiti se i kako Njemačka već posjeduje ogromno iskustvo integracije ljudi iz različitih kultura i dijelova svijeta: 2014. godine je od 80,9 milijuna stanovnika njih čak 16,4 milijuna – dakle više od 20 posto! – bilo migrantskog porijekla. Naime, prema podacima Savezne agencije za političko obrazovanje od 16,4 milijuna nešto više od tri milijuna su etnički Nijemci, doseljeni iz zemalja bivšeg SSSR-a, Poljske i Rumunjske, a osim njih najbrojniji su migranti iz Turske, čiji je broj nešto manji od tri milijuna. Važnost teme ogleda se u činjenici da će broj imigranata kako u Njemačkoj, tako i u Europskoj uniji u budućnosti po svemu sudeći rasti, i to ne samo uslijed rata.
„Sama Angela Merkel u listopadu je podsjetila da su Nijemci globalizaciju do sada poznavali kao svjetsko prvenstveno u izvozu“, kaže u razgovoru za Lupigu politolog Horst Kahrs.
„Međutim sada se treba naučiti i na njenu drugu stranu. Globalno gospodarstvo može potaknuti migracijske valove - kao što bi Marx rekao: ljudi slijede tokove kapitala“, nastavlja Kahrs.
