Foto: Reuters
Svi prozori moga floridskog stana gledaju na šumu. Nije ova šuma poput bosanskih; gusta je i neprohodna. Drveće se pribilo jedno uz drugo, oko njihovih stabala se omotale lijane, omotale se i po krošnjama. Po tlu niklo gusto žbunje, raznoliko nisko rastinje u svim nijansama zelene. Kao zeleni zid duž moje strane zgrade. Kao kulise.
piše: Meho Bahtić
Nemam intiman odnos sa ovom šumom. Možda intiman i nije prava riječ; nemam fizički prisan odnos s njom, ne zalazim u nju. Što zbog neprohodnosti, što zbog toga što je tlo većinom godine močvarno, a bogme i zbog zmija i insekata. Ali lijepo je u nju gledati, naročito u oblačne, kišne dane. Sjediti na balkonu uz šolju kafe ili čaja i gledati kako kiša u širokim talasima natapa svu tu silnu isprepletenu vegetaciju i čini je jos zelenijom, gotovo bolno zelenom. Lijepo je i šetati uz njene rubove i upijati njene mirise.
Sve je lijepo i sve mi je daleko
Prije nekoliko dana vratih se iz Bosne i pogled kroz prozor probudi u meni usporedbu ove i bosanskih šuma kojima sam hodio koliko juče. Čini mi se da mi je odnos sa bosanskim šumama intiman, prisan, tu nemam dvojbe oko odabira riječi. Ulazim u njih, dodirujem im stabla, krošnje, lišće me miluje po kosi, pijem njihove potoke, odmaram na njihovim proplancima, berem im cvijeće, postajem dijelom šume, jedno smo.
Floridskoj se šumi, opet, divim bojažljivo, oprezno, sa strane. Ovlaš je samo dodirnem, udahnem, ali nisam ona, ona nije ja. Tako mi se čini, nakon evo i preko 25 godina u Americi, da osjećam i Bosnu i Floridu. U Bosni sam cijelim sobom. Svu je osjećam, osjećam se njome.
Nastranu ovdje, da se odmah ogradim, prolazne političke strukture i svakodnevica. Govorim o zemlji, ne o državi. Floridu i kad sam u njoj gledam sa strane, a u njoj sam, ruku na srce, duže nego u Bosni. Kao da je sva satkana od kulisa. Ne mogu se s njome stopiti. Sve je ovdje lijepo, čisto, uredno, dotjerano, sve je pod konac, i sve mi je daleko, kao u nekoj drugoj dimenziji. Kada šetam uz okean zid nas dijeli. Kada zaplivam kao da u vodi nije moje tijelo, ja sam negdje drugdje. Kada zaplivam Unom, satkan sam od njenih kapi.
Bosanska mi je šuma dakle prohodna, lako mi je kroz nju naći pute. A ova floridska, ispreplela se neprobojna preda mnom. Neprohodno joj šiblje i granje od jezika, koji nikad neće biti sasvim moj, koliko god da sam u njemu, od običaja, od odnosa, od navika, gusta stabla od svega što društvo društvom i dan danom u tom društvu čini. Samo je se ovlaš dotičem, hodam uz nju, ali nit’ mogu ja u nju nit’ ona u mene.
Nisi odavde, nisi kod kuće
Na vratima svakog novog, makar i nasumičnog poznanstva, stoji pitanje: ”Odakle si?” Na koje, ovisno o raspoloženju, odgovaram i na njemu gradim dalji odnos, ili nakon kojeg gubim želju za daljim razgovorom. A u oba slučaja mi daje do znanja “nisi odavde, nisi kod kuće”. A možda i nije tako, ali ja to tako razumijevam, tako osjećam.
Da se vratim jeziku, od njega sve počinje, od riječi je najgušće i najteže prohodno šiblje isprepleteno. Engleski govorim, čitam i pisem na njemu, radim, živim u tom jeziku. Zavolio sam ga, i to je moj jezik, u ništa manjoj mjeri nego bosanski. Ali, to mi nije maternji jezik, dovoljne su male varijacije da me vagnu iz ravnoteže; malo drugaciji dijalekt, naglasak, izgovor.
No, ta tehnička strana je još i nekako prohodna; ono što me doista čini strancem, suštinski, što šumu pregustom i teško prohodnom čini jeste jezička širina i dubina koja se stiče odrastanjem u jeziku, i svo poznavanje kulture, ono dubinsko, organsko pripadanje kulturi, koje se nicanjem u jednoj sredini stiču, a koje na vrijeme nisam stekao i nikada neću steći, jer sam nikao drugdje, ovdje sam prekasno presađen.
No, da se vratim našim šumama. Dok sam ovo pisao pala je kiša, kratki, snažni floridski ljetni pljusak i šuma je dobila neku čistu, duboku zelenu boju. Sunce upravo zalazi za mokro nebo i između gustih stabala nazire se crvenilo. Kada stavim tačku iza posljednje riječi ovog teksta pogasiću svjetla, otići ću do prozora i gledati u šumu dok je ne proguta skori mrak.
