Pravo na osmočasovno radno vrijeme u Bosni i Hercegovini je uskraćeno mnogim radnicima iako je to propisano zakonom
Sjedeći jednom prilikom u aščinici slušam kako nekoliko mlađih muškaraca razgovara o svom poslu. Koristeći se poznatom bosanskom metodom, humorom, kao odbrambenim mehanizmom, kreće šala za šalom. A iza tih šala zapravo leži traumatično iskustvo bosanskohercegovačkih radnika i radnica u kojem se nalaze već treću deceniju i koje traje sve do danas.
Razgovaraju o radnom vremenu. „Gazda“, kako nazivaju vlasnika firme u kojoj rade, im ne dozvoljava da idu kući dok ne završe posao. Naravno, protiv njihove volje i bez plaćenog prekovremenog rada. Osjećaj nemoći lebdi u zraku, a jedan od njih naposlijetku izgovara šalu na onaj genijalni bosanski način: „Haha… radno vrijeme: Dok gazda ne zaradi milion.“ Razgovor se uskoro završava i radnici odlaze. Vjerovatno opet nazad u svoje stanje mizerije i obespravljenosti.
Upravo u ovoj izrečenoj naizgled šali je srž čitave problematike odnosa rada i kapitala u Bosni i Hercegovini.
Trijumfalno najavljeni kapitalizam predvođen nacionalnim strankama umjesto obećanog prosperiteta većini je stanovništva donio poniženje, obespravljenost i siromaštvo. Jer, kapitalizam uvijek mora da nastane na nasilju i izrabljivanju rada, a sada to ostavlja u nasljeđe i našoj djeci! Naime, u Bosni i Hercegovini još uvijek traje prvobitna primitivna akumulacija bogatstva/kapitala, i trajaće dok se kapitalistička klasa ne obogati i zasiti. A to može biti zauvijek!
Proces bogaćenja odvija se kroz krađu plata, mizerne plate, kroz promociju opština kao „ekonomskih čuda“ u kojima je radnička plata 4-5 puta ispod minimalnog egzistencijalnog standarda (potrošačka korpa), promovišući ekonomski patriotizam „kupujmo domaće“ u firmama koje ne poštuju radničke standarde, ali i putem političkih struktura koje sve ove godine, koristeći se strategijom zastrašivanja jednih od drugih, zaustavljaju sve razvojne i progresivne društvene reforme dok gazda ne zaradi milion, tj. dok se elita ne obogati. Lijeve političke stranke s druge strane, ne samo da nikada nisu uspjele nametnuti svoj politički program u kojem bi jasno i gromoglasno stale na stranu radničke klase i svih obespravljenih i poniženih građana, nego su čak i kapitulirale pred agresivnim i izrabljivačkim kapitalizmom, samo se deklarativno boreći protiv nacionalnih političkih struktura, ne pružajući nikakav ozbiljan otpor.
Razgovor o radnom vremenu radnika je stara priča. Ali ne i prevaziđena. Ove godine je 100 godina od kada je Međunarodna organizacija rada usvojila Konvenciju o radnom vremenu sa težnjom da stane u kraj opresivnoj i izrabljivačkoj praksi kapitalista nad radnicima tog vremena. Ovome je prethodila žestoka višedecenijska sindikalna i radnička borba. Stoljeće kasnije, radnici se opet suočavaju sa istim problemom.
Pravo na osmočasovno radno vrijeme u Bosni i Hercegovini je uskraćeno mnogim radnicima iako je to propisano zakonom. Bez politike koja će se boriti za interese radništva, sindikata na radnim mjestima koji će biti uz radnike, te institucija koje su kapacitirane da osiguraju efikasnu provedbu zakona kao što su inspekcije i sudovi, kršenje ovog elementarnog prava će ostati praksa i svakodnevnica u mnogim firmama. Poštivanje osmočasovnog radnog dana od je vitalne važnosti za zdravlje i blagostanje radnika. Produžavanje radnog dana ne samo da radnicima nezakonito oduzima vrijeme za odmor, druženje i razvoj, već stvara iscrpljenost i bolest, a u konačnici i prijevremenu smrt.
Vrijeme je da zajedno i solidarno kažemo NE ovakvom stanju. Ali NE nije dovoljno!
Vrijeme je da progresivne snage Bosne i Hercegovine formiraju narodni pokret za društvenu jednakost i pravdu tako što će se mobilizovati i povezati radnici, žene, mladi, i svi obespravljeni, te solidarno stati iza zajedničkih vrijednosti kao što su demokratija, jednakost, pravda i prosperitet za sve.
Vrijeme je da ponižavajuća prošlost postane dostojanstvena budućnost kao nasljeđe koje mi, progresivne snage ove zemlje, želimo ostaviti svojoj djeci.
Emina Abrahamsdotter
