Međunarodna organizacija rada procjenjuje da se oko 20,9 milijuna ljudi nalazi u uvjetima prisilnog ili ropskog rada, dok globalni prosječni profit na godišnjoj razini od prisilnog rada iznosi oko 150 milijardi dolara.
Predsjednik SAD-a Barack Obama potpisao je krajem veljače zakon koji zabranjuje uvoz robe koja je proizvedena prisilnim radom. Američkom javnošću je potom zavladala pomutnja oko pitanja: Zar u SAD-u već ranije nije bio zabranjen uvoz robe proizvedene ropskim ili prisilnim radom? Međutim, ispostavilo se da je odgovor na to pitanje bio: Da, ali ne u potpunosti.
Problem se nalazio u tome da je američki Zakon o carinama iz 1930. godine posjedovao zakonsku rupu koja je omogućavala legalan uvoz robe nastale prisilnim radom. Naime, zakon je dopuštao uvoz ovakve robe u slučaju da ponuda nije zadovoljavala potrošačku potražnju, tj. zakon nije posjedovao mehanizme koji bi u slučaju primjene klauzule o uvozu na temelju manjka ponude ili suviška potrošačke potražnje izdvojili i zabranili robu koja je proizvedena prisilnim radom. Sjedinjene Američke Države su novim zakonom napokon zatvorile zakonsku rupu u starom Zakonu o carinama, ali tek 86 godina nakon njegovog stupanja na snagu.
Annick Febrey iz udruge Human Rights First komentirala je za Reuters kako Međunarodna organizacija rada procjenjuje da se oko 20,9 milijuna ljudi nalazi u uvjetima prisilnog ili ropskog rada, dok globalni prosječni profit na godišnjoj razini od prisilnog rada iznosi oko 150 milijardi dolara. Na upit o tome kakve će učinke ova zakonska reforma imati s obzirom na činjenicu da su Sjedinjene Američke Države jedne od najvećih svjetskih uvoznika dodala je kako procjenjuje da će novi zakon globalni promet robom proizvedenom prisilnim radom smanjiti u milijardama dolara.
Novi zakon će zasigurno imati učinak smanjenja obujma trgovine SAD-a s rudarskim subjektima iz Afrike koji koriste prisilni rad djece i bangladeškim tekstilnim izvoznicima koji koriste prisilni ženski rad, ali možda ponajviše na trgovinsku razmjenu između SAD-a i tajlandske ribarske industrije, kako napominje Guardian.
Tajlandska ribarska industrija je izvozno orijentirana, a glavne destinacije tajlandske ribe su bogate zapadne zemlje. Međutim, vlada Tajlanda već duži vremenski period trpi jake kritike međunarodne zajednice zbog nedovoljnih napora u suzbijanju trgovine ljudima i toleriranja raširene prakse prisilnog rada unutar svoje ribarske industrije. Istraživanja ruta trgovinom ljudima i modernim robovima u Indokini pokazala su da većina ovakvih radnika u ribarskoj industriji dolazi iz naroda Rohindža, etničke i vjerske manjine u Mijanmaru. Stupanj diskriminacije Rohindža je već nekoliko puta naveo UN i poneke razvijene zemlje Zapada na reagiranja i oštre osude upućene prema vlastima u Mijanmaru.
Pripadnici ove etničke skupine najčešće završavaju u rukama trgovaca i krijumčara ljudima pri pokušajima bijega iz Mijanmara, a potom, kako je pokazalo istraživanje Guardiana, završavaju u brojnim kampovima indokineskih trgovaca robljem, a odatle se najčešće prodaju kapetanima tajlandskih ribarskih brodova. Tako je jedan trgovac posvjedočio za Guardian da je on tajlandskim ribaricama prodao oko 100 Rohindža radnika, pri čemu je za svaku transakciju zaradio oko 900 dolara.
Tajlandske vlasti su na kritike međunarodne zajednice reagirale u drugoj polovici 2015. godine, ali tek nakon prijetnji trgovinskim embargom Europske unije koji bi izvoz tajlandske ribe smanjio za oko milijardu eura. Međutim, nevladine organizacije nisu uvjerene da će ovi potezi tajlandskih vlasti imati značajne učinke na suzbijanje trgovine ljudima i prisilnog rada u ribarskoj industrije. Novi zakon u SAD-u bi prema procjenama trebao ozbiljno smanjiti izvoz tajlandske ribe u ovu sjevernoameričku državu, ali ostaje pitanje hoće li to nagnati vlasti u Tajlandu na dodatne, iskrene i učinkovite poteze usmjerene prema suzbijanju prisilnog rada i trgovine ljudima.
