Poruka ispod koša

Postoji li išta na ovom svijetu što bi politički, emotivno ili na neki drugi način ujedinilo Srbe, Bošnjake i Hrvate Bosne i Hercegovine? Ili će ih svaki događaj koji ima šireg odjeka u javnosti iznova dijeliti i udaljavati jedne od drugih, kao što se to dogodilo proteklih dana, kada su dva potpuno različita događaja izazvala nagli porast etničkog adrenalina? Riječ je o dodjeli Nobelove nagrade austrijskom književniku Peteru Handkeu, odnosno utakmici nogometnih reprezentacija Grčke i BiH odigranoj ovog utorka u Atini. Samorazumljivo je da su i najveće književno priznanje na svijetu, adresirano na kontroverznog Handkea i ishod utakmice u Atini izazvali različite etničke emocije. Handke je poznat kao najveći i najdosljedniji Miloševićev navijač među evropskim intelektualcima, što mu većinska nacionalistička Srbija nije zaboravila. Uzimajući mu to kao neprolaznu zaslugu, zvanični Beograd mu je uputio nekoliko čestitki. Dodik je slijedio svog Velikog brata s druge strane Drine, čime su zajedno, i ne primjećujući, upali u zamku otvorene rehabilitacije ratnog zločinca Slobodana Miloševića i njegovog režima. I dok su na srpskoj strani odavane počasti jednom nesumnjivo značajnom piscu, koji se stavio na pogrešnu stranu istorije, bošnjačka politička i intelektualna javnost ostala je zatečena i frustrirana. Komitet za dodjelu Nobelove nagrade za književnost nije ni slutio da je svojom odlukom aktivirao detonator koji će izazvati eksploziju međusobno nepomirljivih balkanskih emocija.

Uzbuđenje koje ga je obuzelo na vijest da je postao nobelovac Handke je amortizovao tako što je otišao u šumu i tamo šetao dva sata. Srbima zasigurno neće biti ništa bolje nakon što je njihov prijatelj ušao u povijest Nobelove fondacije, niti će zbog toga Bošnjacima biti išta gore. To važi i za ishod utakmice u Atini u kojoj je naša reprezentacija poražena. I sve će to jednog dana biti prošlost. Život teče dalje, kakav god bio. Međutim, ostaje gorak utisak da se ovdje stvari ne mijenjaju ili se mijenjaju tako da ostanu iste. Na političkoj i javnoj sceni mnogo je više onih koji nastupaju sa pozicija temeljito provedenih podjela između Bošnjaka, Srba i Hrvata od onih koji se s tim podjelama teško mire i koji im se sve stidljivije protive. U međuvremenu su u nacionalističke torove tiho prešli i mnogi od onih koji nisu nacionalisti, ali koji od pripadnosti političkoj manjini ne vide nikakvu ličnu korist. U tvrđavu etnonacionalističke vlasti, koju manje-više podržavaju vrhovi sve tri vjerske zajednice, danas odapinju strijele šačica novinara i nekolicina intelektualaca lijeve i građanske orijentacije. Prof. dr. Mirsad Hadžikadić, koji je u Americi ostvario impresivnu naučnu karijeru, vratio se u Bosnu i na proteklim izborima kao nezavisni kandidat ušao u trku za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Iako široj javnosti malo poznat, osvojio je čak 40.000 glasova. Danas vrlo agilno djeluje kao predsjednik Platforme za progres. U intervjuu za Oslobođenje (18. mart 2019.) dr. Hadžikadić, Banjalučanin po rođenju, rekao je: “Nacionalisti koji žele podijeliti BiH u ovom momentu imaju svu vlast i ne pokazuju nikakve znakove odustajanja. Svi problemi koje imamo dolaze iz činjenice da nemamo razvijenu političku društvenu svijest. Neovisno pravosuđe bi promijenilo sve u ovoj državi, učinilo bi da se za početak uhapsi dvadesetak ljudi. A ako bi samo njih sklonili, bilo bi bolje svima”.

Skoro sva privreda nekadašnje zajedničke države pala je u ruke pohlepnih političkih skorojevića. “Ostala je pustoš iza njihove pljačke. Bila je ona i duhovna pljačka, koja je bila manje vidljiva, ali puno pogubnija. Jer, lopovi su opljačkali i dušu ovih prostora”, primjećuje poznati hrvatski i jugoslavenski filmski režiser Rajko Grlić, koji danas živi u Americi. Korumpirano pravosuđe štiti te ljude od zasluženih zatvorskih kazni, o čemu možda najbolje govori slučaj bivšeg hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera.

Naš sugrađanin dr. Žarko Papić, takođe ličnost od respektabilnog intelektualnog autoriteta, ne vidi nikakav napredak ukoliko nacionalisti ne budu uklonjeni sa vlasti: “Svima nama je puna kapa termina ‘reforme’. Bojim se da su reforme nešto što predlažete kada želite da se ništa ozbiljno ne promijeni. Puno prije reformi mora doći do smjena i čistke političkih oligarhija koje su na vlasti u sva tri nacionalna korpusa. Tada bi reforme imale smisla” (Start, 28. juni 2019.). Bosanskohercegovački nacionalistički korifeji koji sebe vide među dvadesetak pomenutih kandidata za hapšenje, odnosno kao političke oligarhe koji su zaslužili čistku, odmah će u stavovima dvojice istaknutih intelektualaca “prepoznati” poziv na masovnu revoluciju. A masovna revolucija, po tradiciji, znači nasilje i haos, progon i brza suđenja pripadnicima vladajućih oligarhija, konfiskaciju njihove imovine i “revolucionaran” odnos prema institucijama religije. Ukratko – nasilnu redistribuciju vlasti, moći, bogatstva i privilegija. Sve je to, naravno, nespojivo sa Hadžikadićevim i Papićevim intelektualnim i političkim habitusom, ali ko te pita – važno je da se narod, kome je nasilja preko glave, ima čime plašiti. I najvećem očajniku jasno je da je vrijeme klasičnih revolucija prošlo i da je demokratski izabrana vlast smjenjiva samo u toku jednog dana – onog u kojem se održavaju izbori. Zašto se to ne događa u zemlji masovnog nezadovoljstva, stara je i dobro poznata priča. Ta velika promjena će se desiti tek kad društvo bude zrelo za političku revoluciju, koja će mandate vlasti povjeriti novim, časnim ljudima. Ali, bojim se da je taj dan daleko, čak predaleko. Niko ozbiljan ne vidi svjetlo na kraju balkanskog tunela, ispunjenog mrakom podjela i nacionalizma, zla koje je uzelo maha.

I šta da se radi? Ostaje jedino da, kako veli Grlić, svako pusti glas od sebe, svako iz pozicije onoga čime se u životu bavi. Bilo da taj neko pravi stolice, cipele ili filmove. Baš kao što je to početkom avgusta učinio naš mladi košarkaški div Jusuf Nurkić, nakon što je u medijima objavljena vijest da je jedan napaljeni gastarbajter iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja iskoristio noć za ispisivanje rasističkih grafita po kućama i vozilima tamošnjih Bošnjaka. Nurkić je tada na svom Instagramu napisao: “Ljudi, okanite se primitivizma i nacionalizma, uradite nešto za dobrobit sebe i svih oko vas”.

Svaka politika koja ima za cilj spašavanje BiH morala bi poći od ove jednostavne poruke. Ne zato što ona predstavlja nekakvu veliku mudrost, već zato što odražava suštinu naših problema.