Foto: AFP
Gotovo da ne postoji društvena sfera, od tržišta rada do politika sjećanja, koja nije prošla ili ne prolazi kroz eufemizaciju: političko pripitomljavanje u nečiju korist. Genocid nije genocid neko strašan zločin, eksploatacija nije eksploatacija nego responzivnost i mobilnost. Jezik je, kao i uvijek, poprište političke borbe u kojoj ne postoje nevini sinonimi i slučajni odabiri navodno neutralnih termina.
Piše: Rade Dragojević
Da je u jasenovačkom logorskom kompleksu od 1941. do 1945. počinjen genocid nad Srbima i Romima, da je to bilo mjesto holokausta nad Židovima, kao i mjesto zločina nad Hrvatima komunistima i antifašistima učili smo svi mi kroz sva naša školovanja. Nekih većih primjedbi na takav opis nije imao ni pokojni Tuđman, inače popriličan komad revizioniste po tim i brojnim drugim pitanjima. On je, koliko se sjećamo, glede Jasenovca dvojio tek oko broja stradalih, po njemu bilo ih je trideset i možda još koja tisuća. Sve preko toga držao je podvalama koje nam redovito serviraju zlohotni Srbi.
Međutim, u posljednje vrijeme i ta se spoznaja o karakteru zločina, za koju se vjerovalo da je neporeciva, bitno izmijenila. I ne samo zato što su nam na grbaču odnedavno zasjeli novi vlastodršci u likovima revizionistički raspoloženih domovinaca, nego i zato što su se nova terminološka rješenja i nove kvalifikacije već neko duže vrijeme kovale u hadezeovskoj središnjici. Kad je nekidan aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek gostovala u RTL Direktu, ona je, ne po prvi puta, spomenula tu najnoviju hadezeovsku mantru o naravi logora Jasenovac. Pa je tako tamo, prema najnovijim napucima iz spomenute središnjice, počinjen “holokaust nad Židovima, genocid nad Romima i strašan zločin”. Ovo “strašan zločin” u nekim se varijantama odnosi na Srbe, a u nekima se ne precizira prema kome je to točno učinjen “strašni zločin”.
I ne samo da ministrica javno nastupa koristeći se evazivnim doublespeakom, nego je i naredila da se sadržaj informativnih ploča u Spomen području izvoli korigirati u skladu s tim novim nalazima. Izgleda da se tu malo zaletjela, pa na tim pločama sada ne stoji ni genocid ni holokaust, što je ponukalo Ivu Goldsteina da s pravom protestira protiv tog “apsolutno neprihvatljivog eufemizma”. Zbog svega toga i još tko zna čega, ostavku na mjesto ravnatelja JUSP-a (Javna ustanova Spomen područja) dao je Ivo Pejaković. Vidjet ćemo što će se po tom pitanju događati dalje, tim prije što su hadezenjare za svoju revizionističku ujdurmu iskoristile naputak IHRE, Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust, koji je dobrohotno savjetovao domaćim vlastima da malo moderniziraju postav i terminologiju. Pri tome, svakako nisu računali na ovdje uvijek prisutni impuls brisanja “zle prošlosti”.
Istini za volju, valja reći da se terminološkom amortizacijom endehaških nepočinstava nisu bavili samo hadezeovci, već je i naš predsjednik dao svoj nemali obol toj temi i novim uvidima. Tako je, a pisali smo o tome i mi na ovim stranicama, Milanović prilikom jednog svog posjeta memorijalnom području uz Savu žrtve razlučio tako da je genocidni karakter likvidacija nad Srbima priznao samo onima koji su u logor dognani iz Potkozarja. Ostali Srbi su bili rebeli koji su manje-više mogli i očekivati to što ih je kasnije snašlo.
Ne kuburimo samo mi ovdašnji s pojmovnim kamufliranjem genocida i sličnim stvarima. S time se već neko vrijeme hrve i srpska administracija i tamošnji predsjednik Vučić. Njima nikako da legne da je u Srebrenici počinjen genocid, makar, komunalnih razmjera, kako je to jednom na svoj cinični način, primijetio Žarko Puhovski, nego se upiru da svijetu dokažu da je tamo počinjen tek jedan “strašni zločin”, otprilike obuljen-koržinekovskog tipa. Pa da se oko karaktera srebreničkog zločina više ne bi lutalo Njemačka je pokrenula inicijativu u Ujedinjenim nacijama da se izglasa rezolucija o genocidu u Srebrenici. Rezolucija je izglasana, a spomen područje u Potočarima postoji, između ostaloga i zato da se to više nikad i nigdje ne ponovi. Ali, ponavlja se. Eno u Gazi! A najglasniji negatori toga što se događa u Gazi upravo su Nijemci, oni isti kojima smeta jezično maskiranje genocida u Europi, ali ne i onog aktualnog na Bliskom istoku. Po njima tamo se događa tek jedan “strašan zločin”, tako otprilike, jedan zločin obuljenskog karaktera. Ne puno više.
“Kolateralna šteta” u “vojno-redarstvenoj akciji”
Međutim, nije nam prvotna meta ministričina politika sjećanja. Njoj ćemo se još jednom vratiti na kraju da zaokružimo priču. Stalo nam je da notiramo cvjetanje političkih eufemizama, koje se sada u doba postepenog zaborava starih antifašističkih borbi otprije osamdesetak godina posebno razmahalo. Inače, rat i zbivanja oko njega posebno su plodno mrjestilište za političke eufemizme i prodavanje magle. Primjerice, o tom već spomenutom ratu na Bliskom istoku izvještava se već ovisno o tome na čijoj su strani mediji. Tako je domaći fact chacking medij primijetio da se o stradalim Palestincima u zapadnim medijima (uglavnom naklonjenima Izraelu), barem u počecima rata, govorilo kao o mrtvima, dok se istovremeno o stradalim Izraelcima govori kao o ubijenima. “Drugim riječima, izraelske žrtve je netko ubio, a palestinske su same umrle.” U Rusiji se rat u Ukrajini ne smije ni nazvati ratom, nego “posebnom vojnom operacijom”. Kad je 1983. godine slavna američka konjica pregazila minijaturnu karipsku državu Granadu, tadašnjem se američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu nije svidjela kvalifikacija “invazija”, kojom se baratalo u medijima. Stoga je naredio da se upad na otok na kojem se netom prije toga dala namirisati kastrovska politika ima nazivati “misija spašavanja” (rescue mission).
U nas se protjerivanje Krajišnika 1995. znalo cinički nazivati i humanim preseljenjem, a rat se tog ljeta službeno preimenovao u, diplomatskim rječnikom kazano, “vojno-redarstvenu akciju”. Kao što znamo u svim tim i drugim ratovima rokanje civila uredno se eufemistički naziva “kolateralna šteta”, dok se rokanje vlastite vojske zove “prijateljska vatra”. Ako vam političari poruče da se bore za mir, ne dvojite oko toga da ste u ratnom sranju do grla, a ako vam priopće da je pobijedio mir, budite sigurni da ste taj rat već izgubili. Prema vojnim spin–doctorima naši vojnici su redom “mirotvorci”, dok su na drugoj strani sve sami “teroristi”, Guantanamo je bio tek “pritvor”, kad vas roknu dronom onda ste “ciljano ubijeni”, a aseptično-neutralnim skoro pa matematičkim imenom “asimetrično ratovanje” označavalo se ono kad ste u prednosti pred nesretnicima s globalnog Juga jedno deset puta (SAD protiv Vijetkonga, Izrael protiv Palestinaca i sl.).
Ima još jedno područje u kojem buja eufemistički korov. To je područje nove politike odnosa prema radu, privređivanju, socijalnim politikama i sl. Da bi se nekako prikrila bezočna pljačka siromašnijih slojeva nova se terminologija razmahala do besvijesti. Ako si radnik, da ne kažemo djelatnik, onda si nužno fleksibilan, responzivan i mobilan što samo znači da si gazdi na raspoloženju non-stop. Reforma uvijek znači niska plaća, rad do smrti i socijalno zubalo u ustima. Kad Macron govori o modernizaciji francuskog društva budite sigurni da vam kani maznuti plaću i penziju, a kad se kaže da je neko poduzeće privatizirano, zapravo znači da je darovano. Jedan od najčešćih eufemizama iz tog polja je “javno-privatno partnerstvo”.
Ono se koristi da se prikrije situacija u kojoj se domaći žmukleri udruže s vanjskim pokroviteljima, sve s ciljem da na brzinu ekstrahiraju i ovo malo jadnih prirodnih izvora što je preostalo i da izraubaju ionako osiromašeno radništvo. Danas više ne možeš biti ni “siromašan”, nego si eventualno “potrebit”, možda i “depriviran”, a svakako i “deprivilegiran”. Kad se kaže da se “redovno pomažu socijalno ugroženi”, zapravo se dobacuje crkavicu sirotinji jednom do dvaput godišnje. Danas kad studiraš onda to činiš na sveučilištima koja postaju katalizatori ekonomskog bogatstva, a studenti sudjeluju u ‘ekonomiji znanja’. Kad se konstatira da je “situacija ekonomski kompleksna” zapravo znači da ti je privreda pukla k’o kokica. Tu je iskren bio, ali samo jedanput, bivši premijer Sanader koji je nešto prije svoje abdikacije javno izjavio da smo “u banani”. Uskoro smo saznali i kakvoj.
Endehaški OPG
Najiscrpniju listu besmislenih i zavaravajućih imena za jednako takve besmislene poslove dao je u svom bestseleru David Graeber. Tako tamo nailazimo na savjetnike za ljudske resurse, koordinatore za komunikacije, istraživače u odnosima s javnošću, financijske stratege, korporativne odvjetnike i dr. Međutim, i mi konja za tu trku imamo. U vrijeme školske reforme nadobudni reformatori su osmišljavali nova imena starim zanimanjima. Tako smo imali “suradnike u razrednoj nastavi”, “organizatore proizvodnje umjetničkog programa”, pa “voditelje umjetničkog programa i spikere”. Međutim, sličnost je ipak samo prvoloptaška. Dok su “greberovskim” poslovima ne samo imena budalasta, nego su i ti poslovi po svom sadržaju posve bespotrebni i suvišni, u slučaju davnašnje školske reforme koja se provodila u Jugi, učenici sa zvanjima sa smiješnim i pomalo kompleksaškim imenima (zašto “obrađivač namirnica animalnog porijekla”, a ne obični mesar?), ipak su bili realno osposobljavani za, kako se to danas kaže, esencijalna zanimanja, a ne za “besmislene poslove”.
Da bi se vojni, politički ili nacionalni obraz (srpski, ruski, izraelski, hrvatski ili bilo čiji drugi), nekako spasio i očuvao netaknutim, rado i često se pribjegava političkim eufemizmima. Oni, uz to, služe i izgradnji “sigurnih” područja za razgovor o tzv. nelagodnim, neukusnim i nezgodnim temama bez rizika da politički akteri pred narodom, javnošću ili bilo kome drugim ispadnu bezosjećajni, nepristojni, glupi, benasti ili sve to zajedno. Kod političara eufemizmi su, prije svega, sredstvo samopromocije i pozitivnog samopredstavljanja, pa se u tom smislu tzv. delikatne ili kontroverzne teme, pogotovo one iz prošlosti, moraju nekako uvaljati u lingvističke nonsense. Bitan je političarov imidž, sve ostalo je suvišno. S druge strane ni glas naroda ne ostaje dužan političarima. Svaki puta kad se spomene “politički establišment” svima je jasno je da se radi o eufemizmu za kliku potkapacitiranih, korumpiranih, beskorisnih i krajnje sumnjivih likova na vlasti.
Pitanje je, naravno, je li to i takvo naše ismijavanje pretenciozne političarske klase dovoljno. Naime, ako se nastavi s politikom sjećanja koju vodi današnja ministrica, lako bi se moglo dogoditi da “de-genocidirani” Srbi budu tek prvi korak u pravcu vukićevskog tipa negacionizma, koliko god mi to ismijavali. To je onaj lik – Igor Vukić – samo da podsjetimo, koji s grupicom političkih lunatika u okviru “Društva za istraživanje trostrukog logora” već godinama truje domaći javni prostor tvrdeći da je Jasenovac bio tek “pedagoška institucija kazneno-popravnog tipa” – kako je izvolio izjaviti na nacionalnoj televiziji pred neku godina u mikrofon Karolini Krišto Vidović – u kojoj su štićenici sadili pšenicu, kukuruz, ječam, zob i grah, gdje su uzgajali crveni i bijeli luk, rajčicu i papriku feferonku te gdje se pjevala Mala Floramy, ali ne cijela opereta, nego samo jedna arija. Nikad ne treba podcijeniti domaću političarsku klasu, jer tko je uopće mogao misliti da će domaći kvislinzi i njihov poredak od aktualne vladajuće kaste dobiti ikakve koncesije. Kad tamo, samo donedavno su davali ime domaćoj moneti, još uvijek u polu-ilegali obitava njihov pozdrav i sl. Stoga, zašto da se čudimo ako nekome jednog dana napamet padne da konc-logor eufemistički proglasi endehaškim OPG-om koji je svoje proizvode s ponosom izlagao i na Zagrebačkom zboru.
