fbpx

Plitvice: ugroženo blago u jezerima

9plitvice jezera

Kada su 1949. godine Plitvička jezera proglašena nacionalnim parkom, to je bio prvi slučaj da se taj koncept zaštićenog područja primijenio u bivšoj Jugoslaviji. U međuvremenu, Plitvice su postale svjetski poznata atrakcija. No razvoj turizma pretvorio je ovo “nacionalno blago” u važan izvor prihoda u osiromašenoj regiji, koji dakako privlači pažnju moćnih privatnih aktera.

Unutarstranačke kadrovske borbe u Hrvatskoj demokratskoj zajednici oko mjesta ravnatelja Nacionalnog parka Plitvička jezera koje se u posljednje vrijeme odvijaju na relaciji Zagreb – Gospić iza sebe kriju nekoliko problema vezanih uz rukovođenje našim najpoznatijim zaštićenim prirodnim prostorom. Konflikt je oličen u predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću koji je na mjesto ravnatelja Javne ustanove NP Plitvička jezera postavio voditelja LAG-a1 Lika Tomislava Kovačevića, dok je ličko-senjski župan i hadezeovski veteran Darko Milinović imao svoju kandidatkinju koja nije prošla.

Prije nego utvrdimo jesu li u sukobu župana i premijera presudile kumovske, prijateljske ili neke druge interesne veze, podsjetimo da je sam Nacionalni park već više godina pod pojačanim monitoringom UNESCO-a. Razlog tome je u povećanom zagađenju Plitvičkih jezera i prekomjernoj apartmanizaciji koja je maha uzela posebno u posljednjih pet godina otkako je posao izdavanja građevinskih dozvola s razine resornog ministarstva prebačen na regionalne županijske urede, posljedica čega su brojni novoizgrađeni turistički objekti koji su prekrili dobar dio parka smještenog između Rakovice i Korenice, između Male Kapele i Plješevice.

Inače, Plitvička jezera jedino su naše područje upisano na UNESCO-ovu listu svjetske prirodne baštine, još 1979. godine. Da s rukovođenjem našim najstarijim nacionalnim parkom nešto nije u redu utvrdila je prije godinu dana misija UNESCO-a, koja je podnijela izvještaj u kojemu je “izražena zabrinutost zbog neodrživog proširenja turističkog sadržaja, ali i prekomjernog broja posjetitelja u parku”. Spominjala se i mogućnost da se Plitvička jezera zbog tih problema prebace na listu ugrožene prirodne baštine, ali se zasad to nije dogodilo. Plitvice su na toj listi već bile od 1992. do 1997., dakle u vrijeme kad je na tom području vođen rat i neposredno po njegovu završetku.

Stranački bankomat

Devedesetih godina prošlog stoljeća UNESCO je nekoliko puta bio u inspekciji parka i osim oružanog sukoba problematičnim su se pokazali i bespravan lov na medvjede, izlov ribe dinamitom te uništenje šuma i parkovnih sadržaja. U najnovijem izvještaju iz siječnja prošle godine rat i krivolov više nisu problemi, ali zato jest sve ostalo. Navodi se da su sadašnje poteškoće uzrokovane intenzifikacijom turizma, naglim povećanjem broja posjetitelja (prošle godine dnevno je parkom znalo proći i do 15 tisuća turista, što je prema nekim procjenama duplo više nego što on može podnijeti), značajnim povećanjem smještajnih kapaciteta, onečišćenjem jezerskih i riječnih voda, nekontroliranom izgradnjom cestovne infrastrukture i pojačanim prometom motornih vozila kroz sam park.

Od 12 točaka koje je misija UNESCO-a predložila u sedmoj se od države traži da osigura obustavu izdavanja bilo kakvih novih građevinskih dozvola sve dok se ne proanalizira prostorni plan i njegova implementacija i dok se ne provjeri ima li i u kojoj mjeri ilegalne izgradnje. U posljednjoj, 12. točki, otvoreno se kaže da će se Plitvička jezera premjestiti na listu ugrožene svjetske baštine ukoliko se predložene mjere ne usvoje i ne počnu provoditi. Prvog veljače ove godine radi se novi izvještaj koji će biti podnesen na 42. sjednici UNESCO-ovog Komiteta svjetske baštine u lipnju i srpnju u Manami, glavnom gradu Bahreina, a ne pokaže li taj novi izvještaj napredak u očuvanju parka, Plitvice bi se mogle preseliti na listu ugrožene svjetske baštine.

Drugi problem koji leži iza konflikta oko direktorskog mjesta na Plitvicama jest klijentelizam, tipičan za HDZ, o čemu se posljednjih tjedan-dva dosta moglo pročitati u medijima. Ukratko, lokalnom HDZ-u i aktualnom županu Milinoviću Nacionalni park je služio kao svojevrsni bankomat. Kako politička moć HDZ-a u Lici polako ali sigurno erodira, tako je i priliv sredstava iz različitih javnih ustanova za lokalne hadezeovce sve slabiji, pa je utoliko plitvička kasica-prasica važnija. Kako to zapravo funkcionira pokazalo je najnovije izvješće o poslovanju Nacionalnog parka Plitvička jezera za prošlu godinu iz kojega se, prema pisanju pojedinih medija, vidi da je na stavci rashoda za promidžbu, sponzorstva i donacije utrošeno preko 27 milijuna kuna, što je nekoliko puta više nego prethodnih godina.

Strategija preživljavanja

Riječ je o tome da Nacionalni park pomaže lokalna sportska, kulturna, veteranska i lovačka društva i u tome ne bi trebalo biti ništa sporno (privredni giganti uvijek pomažu civilnu scenu), ali problem je u tome što se novac s te stavke obično distribuira po stranačkom ključu. Kad se zna da je godišnji prihod našeg najznačajnijeg nacionalnog parka oko 200 milijuna kuna i da kroz njega godišnje prođe oko milijun gostiju, jasno je zašto se vodi grčevita borba oko toga tko će ga kontrolirati. Ante Kovač, novi načelnik Općine Plitvička jezera izabran na nezavisnoj listi, u medijima bez krzmanja o tome kaže: “Nisam naročito bio upoznat s vizijom Milinovićeve kandidatkinje Antonije Dujmović, ali poznajući koncepte Darka Milinovića i njegovih sljedbenika smatram da bi konačni rezultat bio privatizacija, najprije hotela, a onda i čitavog Parka. Domaći čovjek bi u tom konceptu postao građanin drugog reda koji bi nadničario za crkavicu.”

Da s vođenjem Nacionalnog parka nešto nije u redu prije deset godina ustvrdili su i članovi HSLS-a u Ličko-senjskoj županiji, koji su 2008. upozoravali da se zarađeni novac u parku troši nenamjenski, čak da se njime špekulira na burzi. Naime, upozorili su javnost da je državna revizija u svom izvještaju iz 2008. ustanovila da Nacionalni park od 2005. ulaže financijska sredstva u otvorene investicijske fondove i da je vrijednost uloga u 2008. godini iznosila čak 53,7 milijuna kuna. Tih godina članovi upravnog vijeća parka bili su upravo najznačajniji lički hadezeovci, među njima u prvom redu Darko Milinović. S druge strane, apartmanizacija koja se u UNESCO-ovom izvještaju spominje kao jedan od problema vezanih uz onečišćenje i narušavanje prirodne ravnoteže u Nacionalnom parku zapravo je rezultat šireg fenomena po kojemu se nacionalni i prirodni parkovi te priroda općenito u perifernim državama doživljavaju kao mogući, a nerijetko i jedini izvor prihoda za lokalno stanovništvo.

Posve depopulirana i ekonomski devastirana Lika vidjela je u nature-basedturizmu, a u okvirima svojevrsne nature-based ekonomije u Hrvatskoj, priliku da se materijalno mrdne s nule, za što su joj poslužili liberalizacija izdavanja građevinskih dozvola te mogućnosti koje su nudile privatna inicijativa u turizmu i povećanje vlastitih smještajnih kapaciteta. Zapravo je apartmanizacija na neki način predstavljala strategiju preživljavanja lokalnog stanovništva, kojemu bi druga opcija najvjerojatnije bila iseljavanje. Zanimljivo je da se u apartmanizacijski pekmez uvalila i Crkva, i to preko javnosti dobro poznatog Mije Gabrića, donedavnog prvog financijaša Kaptola, za kojega je otkriveno da je prije 15 godina umjesto sakralnog objekta, kako su stanovnici sela Rastovače očekivali, sagradio apartmane…

Priprema terena

Apartmanizacija na Plitvicama može se dijelom tumačiti i kao posljedica Zakona o zaštiti prirode iz 2013. Njime je naime omogućeno da se hotelski, smještajni i ugostiteljski kapaciteti koji su dotad bili isključivo u vlasništvu nacionalnih parkova daju u višegodišnju koncesiju privatnim investitorima. Međutim, unatoč namjerama tadašnje SDP-ove vlade da se četiri plitvička hotela privatiziraju, od toga još uvijek nema ništa. Više je razloga za to. Jedan od njih je taj što su potencijalnim investitorima postavljena vrlo restriktivna pravila u pogledu mogućnosti proširenja postojećih kapaciteta tih hotela pa im je upitna isplativost investicija. Kao zaobilazno rješenje pojavila se mogućnost da se privatna inicijativa u Nacionalnom parku prakticira putem izgradnje apartmana i manjih smještajnih jedinica.

Prema podacima koje je svojevremeno iznio Petar Vidaković, dugogodišnji direktor NP Plitvička jezera u SFRJ i autor nekoliko monografija o Plitvicama i nacionalnim parkovima, Plitvička jezera jedini su nacionalni park u svijetu, od njih više od 1.400, koji je materijalno i funkcionalno samoodrživ za gotovo cijelo vrijeme svog postojanja, što znači da se pokriva samofinanciranjem. Godine 1970. dotadašnje dvije uprave, prva koja je bila zadužena za zaštitu prirode i druga koja je skrbila o ugostiteljstvu, hotelijerstvu i turizmu, objedinjuju se u jednu koja postaje odgovorna za njegove “zaštitarske, znanstvene, razvojne, turističke i financijske zadaće”. Premda u tom modelu upravljanja, koji se dakle provodio gotovo 50 godina i za koje vrijeme privatni kapital u njega nije imao pristup, “podjednako uspješno funkcioniraju”, kako piše Vidaković, “zaštita, turizam i ekoturizam, zaposlenici i znanstveno-istraživačka djelatnost”, SDP-ova vlada se odlučuje za promjene i spomenutim Zakonom o zaštiti prirode uvodi tzv. američki model, za koji je karakteristično da odvaja djelatnost zaštite prirode od komercijalnih djelatnosti, koje se ustupaju koncesionarima.

Sve u svemu, izgleda da se Plenkovićevom pobjedom nad Milinovićem odustalo od dosadašnje privatizacije na sitno, po principu malo lokalnim hadezeovcima, malo Crkvi, malo veteranskim organizacijama, malo lokalnom stanovništvu, što znači da bi se kapaciteti na Plitvičkim jezerima uskoro mogli prodavati na veliko, što je igra koja nadilazi lički HDZ. A SDP je, kao i mnogo puta do sada, uslužno pripremio zakonski teren za to. Bitno je samo da se Plitvice tokom sljedećih mjeseci ne presele na listu ugrožene svjetske baštine – i zato je, između ostalog, trebalo maknuti nezgrapnog Milinovića – kako bi ih se nakon bahreinskog samita moglo što bolje utržiti.

Bilten