Stvarnost građana u Bosni i Hercegovini obilježena je skoro svakodnevnim političkim govorom mržnje koji produbljuje etničke podjele u društvu, te usporava razvojne demokratske procese na integrativnim principima suradnje i transetničke solidarnosti.
piše: Nikola Vučić
Iako zemlja ima zakonom predviđene mjere kažnjavanja za raspirivanje vjerske, nacionalne i rasne mržnje, razdora i netrpeljivosti, ova anticivilizacijska retorička praksa etno-nacionalističkih političara, pronašla je svoje plodno tlo za normalizaciju i društveno prihvatanje kod dijela stanovništva. To je posebno zabrinjavajući trend budući da govor mržnje, negiranje presuđenih ratnih zločina i genocida i veličanje ratnih zločinaca, poziv na podjelu zemlje, vrijeđanje na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi nikako ne korespondiraju sa civilizacijskim načelima kojima vladajuća elita zvanično i deklarativno gravitira.
U tome leži paradoks bosanskohercegovačke političke zbilje: jednom rukom bosanski političari potpisuju sporazume i dokumente koji ih obavezuju na reformske aktivnosti na putu ka Evropskoj uniji, dok drugom rukom ispisuju naslovnice dnevnih novina mrzilačkim izjavama, podrivajući mir i stabilnost zemlje trideset godina nakon rata. Upravo loš društveno-politički ambijent čini mnoge demotiviranima pa građani frustrirani takvim destabilizirajućim narativima, ali i konkretnim lošim političkim potezima, svakodnevno istražuju priliku za napuštanje Bosne i Hercegovine i Zapadnog Balkana. Oni u pravilu odlaze u zemlje u kojima politika možda nije tako romantičarski obojena, kakvom je zamišljamo bajkovito je oslikavajući po povratku sa turističkog putovanja, ali je barem lišena trajajućeg neprijateljskog portretiranja prema komšijama druge nacionalnosti ili religijske pripadnosti, što je za Bosnu i Hercegovinu prvi korak bez kojeg neće moći postići bilo kakav emancipacijski iskorak. Nažalost, sve promjene potrebne da bi Bosna i Hercegovina bila rame uz rame sa drugim evropskim demokratijama neće biti moguće postići u mandatima aktuelne generacije ključnih političkih elita, koje imaju snažnu infrastrukturu u različitim dijelovima zemlje (a infrastruktura čini njihovu vezu sa stanovništvom čvršćom i bližom, iako je ta veza obilježena prevarama i nerealnim očekivanjima). Međutim, postoje zadaci koje će trebati ispuniti ako planiraju zaobići radikalniju pobunu stanovništva Bosne i Hercegovine; stanovništva koje očekuje konkretne korake na uspostavi istinskog mira i ekonomskog razvoja zemlje.
U tom pogledu većina građana i građanki, koji/e izlaze na izbore u oktobru, zasigurno svoj glas neće upisivati maštajući o novom ratu, podjelama i mržnji koja tinja dok traume ostaju neiscjeljene. Oni će se i dalje nadati promjenama. I to je prilika za one koji dolaze na pozicije odlučivanja. Prilika da mirovni sporazum učine relevantnijim, iskrenijim i potpunijim. Da se suočavanje s prošlošću institucionalizira, da se obrazovni sistemi podese u skladu sa demokratskim i mirovnim politikama, da se uruše baze segregacije. Zato su izbori pred nama resurs i alat koji ne smijemo zanemariti jer nam on omogućuje da sutra možemo otvoreno pozvati na odgovornost one političke lidere koji, pretpostavimo, budu učestvovali u razgradnji države Bosne i Hercegovine, a koji su demokratskim putem ostvarili moć. U demokratiji politička moć crpi se iz podrške javnosti, iz podrške birača, pa je dobro da javnost konačno razvije svijest o tome, umjesto da nekritički i “bespomoćno” bude izložena samodopadnom autoritarnošću umišljenih elita.
U konačnici, zašto je važno razvijati mirovne politike? Ovo je pitanje važno postaviti i sada, nekoliko dana uoči izbora, a još važnije na dan izbora. To je pitanje koje primarno političke elite moraju odgovoriti prilikom formiranja bilo koje koalicije nakon okončanja izbornog procesa. Pitanje mira je suštinsko generacijsko pitanje i ono mora biti odgovoreno kako bismo kao država i društvo otvorili, u miru i povjerenju, pitanja od razvojnog značaja. Kako reče u jednom od svojih tekstova profesor mirovnih studija Nerzuk Ćurak – “Savez mira je naša jedina, izvjesna budućnost.”
