Foto: Print Screen
Fenomen borbe za slobodu, ozbiljan je sociološko – kulturološki kapital, na kojem nacionalisti grade svoju mitologiju i mitomaniju. Pogotovo ako se na taj „kapital“ pozivaju i vodeći vjerski autoriteti.
piše: Muhamed Kovačević
Koncept minimalizma i morbidnosti
Islamska zajednica u BiH, 110 godišnjicu Ilmije (udruženja imama) proslavila je svečanošću na kojoj je prezentirana poema „bijeli šehid“. I to bi bilo to. Čitav tekst bi se mogao završiti upravo ovom rečenicom, gdje se konstatuje, da na obilježavaju značajnog jubileja značajne institucije, ili ako hoćete najznačajnije nevladine organizacije, fokus se usmjerio na poemu o „bijelom šehidu“. Pojam šehid je vjerskog karaktera, i za ljude koji nisu u islamu, između ostalih prevoda bi mogao značiti i „mučenik na božjem (Allahovom) putu“. Bijelo je razumijemo boja nevinosti, pa bi tako jedan od mogućih prevoda bio bi „nevini mučenik na božjem putu“.
Koncept slavljenja dugotrajnog „života“ jedne bitne vjerske institucije, tako je sveden ustvari na slavljenje smrti. To je samo nastavak morbidne priče, ili ako hoćete djelovanja, koji je okarakterisao kompletnu političku kampanju, a koja je kreirana upravo u institucijama Islamske zajednice, kao model sjećanja, odnosno podsjećanja na žrtvu i patnju. Moć takvog djelovanja je neograničena. Islamska zajednica, kao vodeća vjerska zajednica u BiH, sa ogromnom infrastrukturom, ima neograničene mogućnosti da beskrajno dugo manipuliše traumom i traumama svojih članova, iznova i iznova ih podsjećajući na rat, na žrtvu. Usporedno sa tim, na sceni je i konstantna priča o minimalističkom načinu života, gdje se od vjernika zahtjeva skromnost, poniznost i strpljivost. U biti sve ono što blokira progres, što blokira život. Naravno takav pristup životu, bez sumnji, sa direktnim odnosnom bez pogovornim odnosom, itekako blagotvorno koristi politici, odnosno ljudima koji vode institucije. Suptilna odnosno „mehka“ moć vjerske zajednice je tu ključna, pogotovo u propalim društvima kao što je naše.
Sada se postavlja pitanje o tome, ako se na jubileju trajanja (života) glorificira smrt, odnosno patnja, čemu onda uopšte jubilej?
Stvar je tu vrlo jednostavna, Islamska zajednica kao vjerska institucija, koristi alate demokratije, da nigdje drugo do li u kulturnoj instituciji Bosanski Kulturni Centar, održi svoju svečanu manifestaciju. Odabir mjesta, u kojem su dostupni neki drugi sadržaji, koji su religijskim pravilima zabranjeni, znači da je Islamska zajednica u BiH, ako ne formalno, onda makar na putu da svoj praktični način prezentacije, prezentira kao i ostale crkve u BiH. Jer iole upućeniji vjernik, bi trebao znati da scena na kojoj su hodale recimo gole žene ili se pio alkohol, nije prikladno mjesto za obraćanje vjerskog lidera, pogotovo imajući u vidu, da je baš nedavno otvorena zgrada rijaseta, koja bi između ostalog trebala poslužiti da se takve vrste ceremonija događaju u njenim prostorijama. No, pošto je trend ulaska u „nedozvoljene“ objekte, odavno postao praksa, pogotovo među imamima ali i ostalim djelatnicima Islamske zajednice, koji ne kriju, da recimo iftare po objektima u kojima se regularno toči alkohol, ovakva vrsta „previda“ nije ništa posebno. Ovo je samo jedan od segmenata, koji kao što rekoh, zorno pokazuju, da nakon 110 godina, i raznim političkih sistema, Islamska zajednica konačno i nepovratno, kreće u smjeru za koje su je i projektovale Austro – Ugarske vlasti, a to je da svojim djelovanjem i kanonskim pravilima postane replika sistema kojeg koristi Katolička crkva.
Umjesto reisa – poglavar
Posebno mjestu u toj transformaciji, zauzima sadašnji reis Husein ef. Kavazović. Nasljednik nedefinisanog Mustafe Cerića, koji je u svojoj karijeri lutao od uzimanja dobrotvornih priloga bez priznanice, te govora o tome kako su uslovi u koncentracionom logoru Dretelj zadovoljavajući, do sada već antologijskog govora o prilagođavanju ili kandidature za člana predsjedništva BiH. Uistinu, reklo bi se da Kavazović teško da može da nadmaši provalije svog prethodnika, ali iako još uvijek ne po skandaloznim ispadima, Kavazović je to uspio na jedan drugi maliciozni način.
Naime Kavazović za razliku od Cerića, shvatanje svoje uloge je razumio na način, da je jedina svrha njegovog postavljena to, da on bespogovorno služi prvo porodici Izetbegović, a zatim i stranci SDA. To svoje shvatanje je zorno prezentirao šerijatskim vjenčanjem kćerke para Izetbegović, ali i suptilnim napadom na novinara Hadžifejzovića, odnosno još suptilnijim omogućavanjem da stranka SDA, bez ikakvih maski koristi infrastrukturu Islamske zajednice za svoje predizborne aktivnosti, posebno u entitetu RS. Kavazović i profitira od takve prakse, ne toliko lično, koliko profitiraju njegovi saradnici, koje upravo stranka SDA koristi, kako bi medijski koristila njih kao sinonim za autentičnost i sigurnost. Jedan fini začarani krug, potpuno otete vjerske zajednice, koja svojim članovima nije u stanju obezbijediti osnove stvari, kao što su recimo besplatna dženaza tj. sahrana. Ta činjenica naravno ne zabrinjava Kavazovića, koji napominjući da su nam uzori ljudi od poslanika Muhammed a.s. pa do posljednjeg bedema islama Izetbegovića, nastavlja raditi po svom kursu, ne dozvoljavajući iznenađenja.
O lijepa o draga slobodo
„Počeli smo oslobađati svoj duh, oživljavati svoju kulturu i bogatiti je novim sadržajima. Nažalost, ubrzo smo žestoko napadnuti u svom domu. Naša zemlja je razorena i poharana, a brojni spomenici kulture opljačkani, zatrti i uništeni. Posljedice su katastrofalne. Pored ostalog, ometan je i usporen kulturni razvoj, nastupili su medijsko i ekonomsko siromaštvo, a mi smo kao narod ostali izloženi brojnim negativnim uticajima. I danas bi ostaci starog režima, prepakovani u demokratske odore, voljeli da nas ušutkaju i izoliraju.“ Kaže Kavazović u svom izlaganju.
Ako se složimo sa neospornom činjenicom, da je protekli rat doveo do masovnog uništavanja i usporavanja svake vrste progresa od ekonomske do kulturne. Ako se složimo također sa činjenicom, da je Islamska zajednica kao vjerska institucija najviše stradala u proteklom ratu, gdje su mnogi zločini nad uposlenicima, odnosno objektima i dalje nerazjašnjeni, ostaje pak nedoumica, čemu spominjanje onih iz „prošlog sistema“, koji eto opet biva žele da „ušutkaju i izoliraju“.
Govoreći o prošlom sistemu, tj. sistemu socijalizma, i njegovom odnosu prema vjerskim institucijama, a pogotovo prema instituciji Islamske zajednice u BiH, možemo zaključiti po reisu Kavazoviću, da je on imao tendencije represije i kontrole. To naravno može biti djelimično tačno, ipak prava istina bi bila, da ušutkivanje kao model djelovanja tadašnjeg režima uopšte nije bio toliko dominantan kao izoliranje, za koje se može reći da je predstavljalo realan odnos onog sistema prema toj vjerskoj zajednici. Naravno, takva vrsta odnosa, vrlo je lako i jednostavno i generisala nezadovoljstvo koje je dovelo do stvaranja nacionalnih, odnosno, nacionalističkih stranaka, koji su prošli sistem odveli u historiju. Problem je sada, tj. danas, kako održati to stanje straha, čak iako tih ljudi iz tog sistema i nema previše, jer 30 godina nakon demokratskih izbora, tadašnji aktivni političari su sada uglavnom ili pred penzijom, ili su penzioneri, što znači da njihova moć nije relevantna. No, reis Kavazović iako to zna, on namjerno baš taj segment napominje, jer je to jedini segment koji može dovesti do straha, da se ne ponovi onaj mrski sistem represije i kontrole. Usput, kudeći „konvertite“ koji su od nekadašnjih socijalista postali demokrate, ne može a da se ne primijeti, da je upravo najveći broj takvih osoba završio u stranci, koju reis Kavazović tako suptilno podržava, a riječ je naravno o stranci SDA. Stranka, koja preko svojih kvazipolitičkih kadrova, i praktično i pravno kontroliše rad Kavazovića, jer ima instalirane svoje ljude u saboru koji je pravno gledano, najznačajniji organ Islamske zajednice. Zato kada reis Kavazović priča o slobodi, može se tumačiti dvojako. Kao strah od starog režima, koji je matrica za podršku trenutačne političke elite ili kao vapaj za svojom slobodom, što bi predstavljalo jedan vid bunta, odnosno poziva za nezavisnost. Ipak, za ovu drugu opciju, toliki optimista čovjek ne može da bude. Islamska zajednica je prevažna institucija da bi bila slobodna od političkih uticaja. A, nema bolje politike od vjenčavanja kćeri prognanog i odbačenog pjesnika, te vječno ugroženog i maltretiranog muslimana - Džemaludina Latića, odnosno prezentiranja njegove peome na spomenutoj manifestaciji Ilmija. Takva politika će se sigurno obiti Kavazoviću, jedino je pitanje kada?
Autor: Impuls
