PISMENA ZADAĆA: Odron, gdje god čovjek pogleda
Foto: Alexandra Stojkov
I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.
Piše: Marko Tomaš
Jezik živi i mijenja se. Pogotovu na ulici. Svaka generacija usvaja neke nove izraze dajući riječima različita značenja. Kako godine idu teško je pratiti sve te mijene, nataložile su se pa izbjegavam i koristiti ulični govor jer se samom sebi učinim kao netko čije postojanje seže još u pretpotopno doba.
ŽIVO TKIVO
Dogodi se tako da ne razumijem ono što bi trebao biti jezik koji dobro poznajem. Sve češće mi se to događa s usvojenim tuđicama koje se množe svakodnevno. Značenje im pogađam iz konteksta. Zbog toga znam postati čangrizav. Naročito ako u našem jeziku postoji riječ koja mi se čini suvislijom i preciznijom od tuđice koju je netko koristio u govoru. Problem s njima je neodređenost, mnoštvo značenja, jer nam je njihovo stvarno značenje nejasno koliko god dobro poznavali strani jezik.
S obzirom da smo na izvjestan način programirani jezikom kojim se koristimo, mišljenja sam da tolika količina tuđica utječe i na strukturu osobnosti novih generacija. Naravno, stvar je drugačija s usvojenim riječima za koje u našem jeziku nemamo ekvivalent. A zapravo je smiješno ovo što pišem iz razloga što u rečenicama koje nižem koristim puno usvojenih i našem jeziku prilagođenih riječi.
Ne zagovaram, dakle, nikakvo jezično čistunstvo ovdje. Jezik je živo tkivo i buja i razvija se vremenom. Znamo, doduše, za kroz povijest nestale jezike, umrle na neki način, živjeli su dok su živjeli oni koji su se koristili njima. Eto, samo jedne stvari o kojoj se može razmišljati u svim smjerovima, ako ste skloni razmišljanju, što podrazumijeva uzimanje u obzir svih mogućih aspekata i gledišta na predmet razmišljanja. Nije, rekao bih, uputno u tom procesu kretati iz tvrde političke, ideološke pozicije. Kako bismo shvatili bilo što u cjelini nužno je uzeti u razmatranje i gledišta s kojima se ne slažemo. Naravno, ukoliko su valjano obrazložena.
ZAJEDNIČKI TEMELJ
Rekao bi netko kako sve ovo nema veze ni sa jednom aktualnom preokupacijom takozvane javnosti čije postojanje dovodim u pitanje zato što nemamo temelj na kojemu se gradi kolektivna svijest. Jedini zajednički temelj, na primjer, u Bosni i Hercegovini je rat. Na njemu se i dan današnji gradi kolektivna svijest i to je izrazito žalosno s obzirom da vrijeme netragom nestaje iako je još uvijek tu, nešto još uvijek mjerimo a upravo to nam izmiče a mi se nismo maknuli s točke u kojoj smo bili prije skoro četiri desetljeća.
Kad bi čovjek pratio samo mijene u jeziku s godinama bi se umorio, ne bi više bio sposoban sve to procesuirati, govorio bi nekim jezikom koji je koristila njegova generacija i sve bi manje bilo onih koji ga razumiju jer – zakonitosti protoka vremena i propadljivosti materije. Suvremeni način života donio nam je svakodnevne mijene na svim područjima pa i u samom jeziku. Sve to nismo u stanju provući kroz sve moguće filtre kako bismo mogli razlučiti ono istinski važno od nebitnog za naše postojanje.
Povodom jednom konkretnog događaja prisjetio sam se izraza koji se koristio za sve moguće ružne pojave. Nemam pojma koliko se još uvijek ta riječ koristi u svim tim situacijama. Ali, odron koji je uzrokovan miniranjem u kamenolomu u kanjonu rijeke Bijele nadomak Mostara učinio mi se kao, što se kaže, šlag na torti svih mogućih odrona kojima svjedočimo u vijestima koje su potpuno preuzele našu svakodnevicu.
Gdje god čovjek pogleda – odron. I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.
