NIKAD NIJE BILO KAO DANAS: Što nam se to događa s djecom?
Foto: Pixabay
Uvijek me bilo strah kakva će ova moja dva tikvana ispasti. „Nije čudo sinko što se sve događa, pogledaj samo kakve igrice igraju“, zgražala se moja stara nad njihovim Playstationom. Često sam bio zgrožen i sam. U nekakvoj Grand Treft pizdariji možeš ljude prebijati palicama, gaziti policajce autom, možeš što ti padne na pamet. Nikada im nisam branio ništa, i zbog toga me najviše i bilo strah.
Piše: Ivo Anić
Empatija. Kako će razviti empatiju prema drugima ako se fizički ne druže? Ne razumiju tuđe nevolje, probleme. Na društvenim mrežama svi su divni i krasni, u igricama svi imaju dva i više života. Svijest o tome da je život samo jedan shvatiš kada padneš s bicikla, kada vidiš prijatelja slomljene ruke ili noge nakon pada sa stabla.
Empatija. Tako lijepa riječ, a opet tako nedohvatljiva u virtualnom životu. Ljubav. Da bi spoznao i shvatio ljubav moraš se držati za ruke, moraš osjetiti nečije usne na svojima. U moje vrijeme bilo je i razbijenih koljena, sijevnula bi pokoja šaka ili šamar, bilo je slomljenih srca i arkada, ali nikada nije bilo kao danas.
Nije bilo toliko brutalnost. Toliko izostanka osjećaja da možeš napraviti nešto strašno nekom drugom. Njegovu obitelj zaviti u crno. Strašne su posljedice bez tog osjećaja promišljenosti. One milisekunde u kojoj prestaje razum, a počinje nezamisliva brutalnost.
O tome, vjerujem, svi vi koji imate djecu danas razmišljate. Što je toj djeci u glavi? Tim curicama koje na onakav brutalan način teroriziraju jedno dijete. Gdje su i od koga to naučile? Zar su svi koji maltretiraju, tuku, ubiju iz disfunkcionalnih obitelji?
Najviše me je bilo strah vremena. Toliko sam vremena u njihovom odrastanju morao raditi da ih prehranim. Jednom, tješio sam samoga sebe, imat ću alibi, no na taj kukavičluk nisam mogao pristati. Pomiriti se s tim. Zato sam se odlučio na drugačiji pristup. Svake sekunde provedene sa njima davao sam im ljubav. Zagrljaj. Shvatio sam da je to jedino vrijedno. Da znaju da su voljeni. Svaki dan. I da znaju da i druga djeca, imaju očeve i majke koji ih vole. Brinu za njih.
Čvrsto vjerujem da su i te curice voljena djeca. Kao što vjerujem da je njihova agresivnost plod ovog vremena. Igara koje igraju, društvenih mreža koje im otimaju empatiju. Na tome moramo raditi kao društvo. Na empatiji. Jer nam nema druge. Učiti iz ovih užasnih situacija kojima svjedočimo danas u mom, a već sutra u vašem gradu. I razgovarati sa djecom. Nikome od nas nisu izgovor dva posla koja radimo ako svoju djecu ne zagrlimo kada dođemo kući. Pitamo ih što su radili u školi?
Brutalan je svijet u kojem živimo. Ubrzan i sebičan. Djecu to, izgleda, najgore pogađa. Nažalost. Zabrinut sam od kada sam postao otac i bit ću zabrinut do kraja života. To mi je posao. Biti budan i biti zabrinut. Od kada izađu iz kuće, do kada se vrate. I nikada naravno neću moći staviti ruku u vatru da neće napraviti kakvu glupost. No, u jedno ću uvjeren biti čitav svoj život. U činjenicu da su uvijek i bezuslovno bili dovoljno voljeni.
Sasvim dovoljno da shvate što je ljubav, što empatija, a što bol. Bol koju niti jedno dijete ne smije osjetiti. Možda griješim, možda nije dovoljno, ali je, vjerujem, dobar početak.
