Pisma mojim kćerima: Šest

msf sar gb r35 mob 2

 Foto: ©MSF/Stefan Pejovic

Na naš brod ukrcano je ukupno 49 ljudi. Na put ih je krenulo 50. Taj jedan je otišao. Tiho, ali ne bez smisla 

Šest dana radi, sedmi Bogu posveti, jedno je od biblijskih pravila. Ono čemu smo svjedočili prije nekoliko dana i jeste kosmička priča, u razmjeri svedena na malu tačku, u velikom moru.

Momci, djeca, djevojke, koji su izvučeni na Geo Barents, plutali su punih šest dana na pučini Sredozemnog mora, negdje južno - jugoistočno od Malte, "ispod" Italije, a "iznad" Libije. Momci, djeca i dvije cure. Jedna tinejdžerka, u godinama kada se moja generacija nalazila u parku da pije jeftino vino i svira gitaru. Druga, skoro pa žena. Na naš brod ukrcano je ukupno 49 ljudi.

Na put ih je krenulo 50.

Taj jedan je otišao. Tiho, ali ne bez smisla.

Nakon dva dana, ostali su bez sendviča i vode – skoro sve tinejdžeri, od kojih većina nije napunila 18. Pili su more, da prežive, pomalo i gadljivo. Usijani željezni čamac pržio im je udove i stvarao masnice na izmučenim tijelima. Pitao sam ih da li je bilo gore po danu, ili po noći. Nisu znali odgovoriti: Dan je vruć i tegoban, noć hladna i strašna. I mračna. Mračna kao pomračeni umovi koji dopuštaju ovakvu patnju. I nije bitno što ih je bilo 50, kada je svako imao samo svoj strah.

Momci, djeca, djevojke, putovali su danima od očaja do nade, pa natrag u očaj i beznađe. Kao što su putovali mjesecima i godinama od Gambije – odakle ih je većina dopješačila – do Libije, pa do Tunisa, početne tačke morskog puta. Gambija - Senegal - Mali - Alžir - Libija - Tunis. 6000 kilometara. Kao od Sarajeva do Lisabona i natrag. Ako si sretan, iz Libije se dočepaš ili čamca, ili Tunisa. Ako nisi, ostaneš u Libiji dok nekako ne zaradiš novac – a možete zamisliti kako – za put, ili dok ne stradaš. Jedan od njih je bio zatočen pola godine u libijskom zatvoru – zločin: supsaharski Afrikanac – jedući samo hljeb, dok nije uspio pobjeći sa prijateljem. Prijatelj je upucan. Ovom koji je pretekao pomogli su i Libijci, kasnije Tunižani, prije toga i Alžirci i ostali. Odmagali su mu i Alžirci i Libijci i Tunižani i ostali. Kaže da svugdje ima ljudi i neljudi – to je nešto što često čujemo i kod nas – i da će im se svima, pojedinačno, odužiti kada zaradi novac od igranja fudbala. To mu je san – kao i milionima drugih afričkih tinejdžera.

Drugi – tvojih godina, M. – kaže da mu je otac, prije puta, rekao da prvo bude čovjek i ljudsko biće (man and a human being). Majka mu je rekla da radi pošteno, da mu ne padne na pamet da pljačka i krade, nego da svoj novac zaradi teškim radom i prolivenim znojem. To mi je pričao dok je gestom pokazao kako briše znoj sa čela. Kaže da voli svoju majku. Da ga je svaki dan vodila kilometrima do autobusa, koji bi ga vozio do škole, pa ga dočekivala i onda vodila kući na večeru. Kaže da mu je majka teško radila da bi imao dobru hranu i da bi se mogao školovati. Ali ne mislim da samo zato voli svoju majku: voli je i samo zato što mu je majka, što mu nedostaje, baš kao i njegovo malo mjesto i drugovi. Ljudi koji napuste ili izgube svoju domovinu su prokleti. Niti možeš da voliš tuđinu, niti da se vratiš, ili opstaneš na svom. Barem mi to znamo. Na brodu se i ošišao – imamo mašinice i to je pravi i veseli događaj za preživjele – zezao sam ga da mu frizura nije simetrična. Smijali smo se obojica, od srca.

Iako mi do smijeha i nije bilo – njemu još manje.

Treći je neutješno plakao. Iskreno i duboko, kako samo može plakati dijete koje je izgubilo najboljeg prijatelja iz djetinjstva, sa puta i iz čamca.

Klupko se odmotavalo kao ljudski život: I. je šestog dana vidio flašu vode koja, plutajući, prolazi pored čamca u kojem je 50 polumrtvih tijela. Umoran, izgladnio, sprženih usana i grla, skočio je da je dohvati, da spasi sebe i ostale. Struja ga je odnijela. Nije imao „pojas za spasavanje“, kakve redovno nalazimo u čamcima: unutrašnja guma od starih automobilskih guma, nešto što je mom dedi uvijek pucalo na vrućini, na njegovoj narandžastoj „peglici“. Ta guma, barem malo, omogućava čovjeku da se održi na površini.

Dvojica su skočila za njim.

Sa gumama. I njih je odnijela struja, kao niz tobogan. I. je nestao. Drugu dvojicu smo našli. Kod naftne platforme na fotografiji. Dvije crne tačke, sa malim crnim gumama oko tananih strukova, u velikom crnom nemirnom moru. Iskusne kolege kažu da su šanse da se čovjek pronađe pri takvim uslovima upravo čudo. A čuda se dešavaju.

I. je uradio ono što je i naumio: dao je život za druge. Dvojica koja su skočila da ga spase, nakon duge potrage, spašena su. Momci, djeca i djevojke, njih 49, koji su prebačeni na Geo Barents, prije iskrcavanja održali su kolektivnu molitvu: poželjeli su da spasimo još više ljudi.

Drage moje, još uvijek ne znam da li je njihova molitva tragedija ili odbljesak punoće života.

Nakon šest dana od spašavanja, samo znam da će I. naći svoje mjesto među pravednicima, pa kako god se ono zvalo.

Jer nema veće ljubavi od one da čovjek položi život svoj za prijatelje.

Autor: Stefan Pejović,Prometej.ba

Stefan trenutno služi na brodu Ljekara bez granica (Médecins Sans Frontières - MSF) "Geo Barents", koji plovi po centralnom dijelu Sredozemnog mora i spašava ljude – mahom supsaharske Afrikance, Sirijce, Egipćane, pa čak i one iz Pakistana i Bangladeša - sa čamaca. Od 2015. godine, MSF je spasio preko 90.000 ljudi sa čamaca. Navedena organizacija od 2016. godine odbija bilo kakve novčane donacije od EU i njenih zemalja-članica, zbog njihovih štetnih odvraćajućih politika u vezi sa migracijama. Detalji o SAR MSF-ovoj misiji dostupni su na: https://twitter.com/msf_sea i https://searchandrescue.msf.org/.