Priznajem da ima četvrt stoljeća kako se u meni i po meni, razvila ozbiljna alergija na standardni jezik, i ne znam bi li mi bilo teže da se podvrgnem nekoj hiposenzibilizaciji ili da podnosim razularenost hrvatskih, a bogme i srpskih, te bošnjačkih i crnogorskih standardaša.
Piše: Sinan Gudžević
Dobio sam, s više strana, pitanje: je li pravilno reći ‘na Pešteri’ ili ‘na Pešteru’? Pitanje smatram takvim da zaslužuje odgovor javno, pa će se Pešter, a tako i Velež, neočekivano naći među tekstovima o mojim dijagnozama i doktorima.
Pešter je, kod stanovnika koji žive na prostoru po imenu Pešter, imenica ženskog roda, i ima samo dva padežna oblika: Pešter za nominativ i akuzativ, a Pešteri, za genitiv, dativ, vokativ, instrumental i lokativ. Po padežima se mijenja bez mijenjanja vrste i mjesta akcenta, ali gubeći dužinu u kosim padežima: Pȅštēr, Pȅšteri. Nema izvornog govornika sa područja koje se zove Pešter koji bi rekao da to nije imenica ženskog roda ili koji bi govoreći o svom kraju rekao ‘na Pešteru’, ‘sa Peštera’, ‘od Peštera’. Nema. Pešter je muškoga roda samo za one koji nisu slušali ili čuli kako Pešterci i Pešterke dekliniraju ime svoga zavičaja. Tih takvih nije malo, ima ih dakako mnogo više nego Pešteraca i Pešterki, pa su mnogi od tih mnogih pomuškili Pešter. Za Radio Beograd Pešter je odavno muško, a tako i za televiziju Beograd, to jest za ovu današnju Radio televiziju Srbije. Više puta sam ponekom takvom, kako se to kaže, skrenuo pažnju da Pešter nije muško, poneko bi se iznenadio, a barem u dva slučaja sam dobio odgovor kako je Pešter u standardnom jeziku imenica muškog roda! Priznajem da ima četvrt stoljeća kako se u meni i po meni, razvila ozbiljna alergija na standardni jezik, i ne znam bi li mi bilo teže da se podvrgnem nekoj hiposenzibilizaciji (ako bi postojala) ili da podnosim razularenost hrvatskih, a bogme i srpskih, te bošnjačkih i crnogorskih standardaša. Među ovima ima i takvih da nemaju preča posla od neznalačkog davanja roda i padeža riječima koje to oboje već imaju. Za cio pešterski narod Pešter je ženskog roda, to se može naći kod najboljih pisaca. Evo, kod Ćamila Sijarića, pripovijetka ‘Hrt’ počinje rečenicom: ‘U Pešteri ima selo Dolići’. A u pripovijetki ‘Djevojka’ ima ova rečenica: ‘Veli da je zaboravio ime toga čovjeka, ako mu nije ime Omer, ali nije zaboravio selo iz kojeg je: da je to Vrsenica i da je ta Vrsenica tamo negdje u Pešteri.’ Ovdje se Sijariću ne može ništa prigovoriti oko Pešteri, ali mu se može oko singulara Vrsenica, jer se selo zove Vrsenice, pa je čudno što ga je veliki pisac poženskio. Ime sela dolazi od ‘vrh Senice’, vrh je predlog, a Senica je mjesto koje su normirači standardaši prozvali Sjenica, i to im je uspjelo, iako je ime grada Senȉca, akcenat kratkosilazni na sredini riječi. (Neka mi niko ne upada u riječ, znam o čemu govorim: majka mi je bila iz Vrsenica, rastao sam s tom riječju, nije bilo dana da ne bi spomenula Vrsenice!). Ali je Senȉca pala žrtvom prozodijske samovolje novoštokavskih kodifikatora, koji ne dopuštaju da kratkosilazni akcenat može stajati na drugom slogu u riječi osim na prvom. A tiganjom vlada onaj ko tiganj za dršku drži, kaže sicilijanska poslovica.
Ima i pisaca kojima je Pešter muško. Nije mi čudno što je drugima, čudno mi je što je Milisavu Saviću Pešter muško. U čudesnoj knjizi ‘Bugarska baraka’ kaže: ‘Jedan bataljon partizanske vojske sišao je s Peštera’ ili kad kaže o Raški da je bila nešto ‘kao saobraćajni čvor iz kojeg su se granali putevi prema Kosovu, Pešteru i Crnoj Gori.’ Ovo mi je tim čudnije što je Savić iz Raške, a gimnaziju je pohađao u Pazaru. To ću s njime raspraviti usmeno, znam da će rasprava biti lijepa, e čim se domognem Beograda ili Raške.
Druga je stvar sa poljoprivredno-industrijskim kombinatom Pešter. On je muškog roda, jer je kombinat i jer nije visoravan Pešter. PIK Pešter je muško, iako rod riječi po sebi nema nikakvu samostalnu logičku funkciju. I Pešterci i Pešterke su govorili: ‘U Pešteru radnici dobijaju otkaze’, ili ‘Pešter otkupio hiljadu jagnjadi’. Moj rođak hodža Iso Gudžević, koji škole nije pohađao, imao je veliko divljenje prema onome što se u školi uči i nauči, ali je imao nezaboravnu primjedbu na nastavu gramatike: što svaku riječ pomuški ili poženski ili podetinji.
PIK Pešter je muško kao što je fudbalski klub Velež muško. U Veležu sve spremno za utakmicu sa Hajdukom. Zvezda izgubila od Veleža, Velež se žalio na sudiju. Ali ono po čemu fudbalski klub Velež ima ime nije muškoga roda već ženskog: planina Velež. To gramatičari i etimolozi zovu oronim. Veliki klub muškoga imena Vȅlež iz Mostara ide među rijetke na svijetu koji imaju ime po planini, a ova je još i ženskoga roda: Vèlēž. Svi stanovnici na toj planini Velež i u Podveležju znaju da je Velež ženskoga roda, i da ima samo dva padežna oblika: Velež za nominativ, a za ostale padeže Veleži. Na Veleži, po Veleži, sa Veleži, od Veleži, o Veleži! Kosi padeži, osim lokativa, imaju kratkouzlazni naglasak na drugom e: Velèži. Stihovi ‘Ne kazuj mi maglu na Veleži’, te ‘Žarko granu sa Veleži sunce’ nalaze se u Rječniku JAZU, uz natuknicu Velež. Ali je FK Velež sa svojim velikim igračima i velikim igrama potisnuo, a ponegdje i istisnuo ženskost visoke šutljive planine Veleži. Tako, Hercegovac Safet Isović pjeva: ‘Sa Veleža blagi povjetarac piri’. Stvar je možda objašnjiva time da je Isović bio u mlađim kategorijama FK Veleža. Ovo je dokaz da je klub pod Bijelim brijegom, poodavno, a još je i sad, čuveniji od gromade, koja možda (možda!) ima ime po staroslavenskom bogu Velesu. Ako je Velež od Veles, onda je bog u onoj hercegovačkoj gorštačkoj zajednici postao žensko, a visoko loptačko umijeće družine pod Bijelim brijegom ga je pretvorilo opet u muško. Mitski tok sličan onome kojim je Tiresija zbog udaranja dviju zmija u činu parenja postao najprije žensko, pa opet muško. (Povratak u muško je bio ispraćen Herinom kaznom oduzimanja vida, a nadoknađen Zeusovom davanjem proročkih moći Tiresiji.)
Geograf Tvrtko Kanaet u impresivnoj studiji o Podveležju i Podvelešcima ne ostavlja nikakve sumnje u ženski rod imenice Velež. Već na početku knjige stoji: ‘Podveležje je smješteno na podnožju planine Veleži, na njenom jugozapadnom dijelu.’ Asim Peco, lingvista akcentolog, inače autor mjerodavnog članka o rodu i deklinaciji imenice Velež, piše da i Kanaet, na jednom mjestu u toj knjizi imenicu Velež piše u muškom rodu (‘na prisojnoj strani Veleža’). Moglo bi biti da je to štamparska greška u prvom izdanju iz 1937. godine (na koje se poziva Peco), jer u drugome (iz 1955), koje imam, ja to nisam uspio naći.
Čini se da oba roda imenice Velež traju i da će potrajati. Muški rod je dosta istisnuo ženski, iako je planina Velež svakako stojnija od fudbalskog kluba Veleža, koji je, sa rata i politike, ugrožavan i još uvijek je ugrožen, dotle da je od jednog od najvećih klubova jugoslavenske lige bio ispao u drugu ligu Bosne i Hercegovine, protjeran i sa stadiona na kojem igrao tako da se ta igra označavala pridjevom sjajna.
S Pešteri je stvar složenija. PIK Pešter je propao, ostala je visoravan Pešter. Lingvisti bi se morali okaniti neodgovornog mijenjanja roda Pešteri. Meni je više žao da Pešter promijeni svoj rod no što mi je žao što su standardaši, normiraši i kodifikaši promijenili akcente mnogih prezimena. Tu je promjenu pretrpjelo i moje prezime, čak sam se s njom pomirio: odavno kažem da sam Gȗdžević, a nisam no sam Gūdžȅvić. Dužina prije akcenta, a akcenat kratkosilazni na drugom slogu, ništa od toga ne trpi novoštokavska prozodija. A Gudževića ima samo ondje odakle sam i sam. I oni sebe zovu s dužinom prije akcenta i s kartkosilaznim nakon te dužine. Ali, standardni jezik, molim lijepo, to ne dopušta. A kao zasnovan je na narodnom jeziku taj standarni jezik. Moj bi Iso Gudžević rekao: ‘Ama blagoš, ja se na takav, kako reče, standaradni jezik, ama znaš šta!’
