Nakon što ih je snimila nadzorna kamera na odmorištu, obitelji iz Düsseldorfa se gubi svaki trag. U apartman u Živogošću nikad nisu došli.
Piše: Ante Tomić
Zaluta katkad koji češki turist na Biokovu pa ga divni muškarci i žene iz Gorske službe spašavanja pet dana i pet noći neumorno traže, penju se uz okomite litice, spuštaju u vrtoglavo duboke klance, snažnim reflektorima osvjetljavaju mračne kraške jame. Njemački ovčari onjuše stotine hektara kamenjara, helikopteri nadlijeću planinu uzdužno i poprijeko strahotno vijajući oštrim elisama. Potroši se, sve u svemu, pola milijuna do sedamsto pedeset hiljada na traženje alpinističkog entuzijasta u gumenim sandalama, ali u većini slučajeva sve je džaba. Pustolovnog Karela iz Čeških Budejovica nema pa nema. “Uvijek je teško kad se izgubi jedan ljudski život”, kaže ujutro šestog dana potresenim glasom šef spasiteljske ekipe.
Do prije nekoliko dana svatko bi se od nas tužno složio s njim, ali doživljaj tragedije u međuvremenu nam se nešto promijenio. Tko bi zaista više zaplakao za jednim Čehom što ga GSS ne može naći u Parku prirode Biokovo, kad hrvatske vlasti za nebrojene turiste, cijelu vojsku njih, nepregledno mnoštvo stranih državljana, nemaju blage veze gdje bi se mogli nalaziti. Zbunjujuća je priča izašla prije nekoliko dana u našim novinama, policijski službenici nabrojali su, napamet govorim, pet ili šest stotina hiljada na granici, a turistički radnici ih zabilježili dvostruko manje u hotelima, kampovima i privatnom smještaju.
Gosti su se naprosto nekako izgubili, iščezli poput rastopljenog sladoleda u slivniku, isparili kao lokve na vrućini. Nakon što ih je nadzorna kamera snimila na odmorištu Dobra, gdje su natočili gorivo i objedovali čobanac, teleće pečenje s pekarskim krumpirom i dvije pohane piletine s rizibizijem, četveročlanoj se obitelji iz Düsseldorfa gubi svaki trag. U apartman u Živogošću, gdje su ih očekivali kasnije popodne, nikad nisu došli.
Bogzna što se ovdje dogodilo. Jedni krive skromne intelektualne mogućnosti policijskih službenika. Kažu kako oni naprosto nisu obučeni da izvan svake sumnje utvrde količinu svijeta koja ulazi u zemlju. Dvojica od trojice čuvara reda i zakona navodno ne bi znali riješiti zadatak: ako imaš četiri turista i ja ti dadem još tri turista, koliko onda imaš turista? Potrebno je, kažu, napraviti strogu provjeru u svim postajama i razvrstati ljude po njihovim sposobnostima. Ako je za običnog policajca dosta da zna nabrojati do tri, a za narednika do pet, policijski inspektor u Lijepoj našoj morao bi, sve da ga u dva i po iza ponoći iz najslađeg sna probudiš, tečno znati po redu sve brojeve do dvadeset.
Policijski bi savjetnici, nadalje, brojali čak do sto, a načelnici policijskih uprava i preko toga. Ne bi se više smjelo dogoditi da imamo ravnatelja policije koji ne vlada četveroznamenkastim brojevima. Ali, to se, naravno, neće dogoditi preko noći. Kadrove valja školovati, diljem domovine organizirati ubrzane tečajeve na kojima bi momci i djevojke u sivoplavim uniformama savladali brojanje prstima i računaljkom s kuglicama i uglas poslušno recitirali: sedam, osam, devet, deset...
“Šimiću, koncentriraj se, ti to znaš”, sokolio bi na završnom ispitu predsjednik komisije naredničkog kandidata. “Nakon sedamnaest ide o... o... o... o...”
“Osamdeset dva!”, bubnuo bi kandidat vedro.
“Bog s tobom, Šimiću, kako osamdeset dva? Kako, majku mu?! Ajmo, ponovno, petnaest, šesnaest, sedamnaest i o... o... o... o... Kovačeviću, ti mu ne šapći.”
Drugi ipak kažu da je s policajcima sve u redu, da njihova jednostavna matematička znanja dostaju pa i premašuju sve izazove njihovog posla, a nevolja je u pohlepnim iznajmljivačima apartmana koji ne prijavljuju turiste. Drže ih ilegalno. Krenu li iz turističke zajednice Živogošća od kuće do kuće, naplaćivati boravišnu pristojbu od sedam kuna dnevno za svakog gosta, iznajmljivači ih već izdaleka vide s terase, pa se oglase unaprijed dogovorenim znakom, huknu kao ćuk ili tako nešto, na što četveročlana obitelj iz Düsseldorfa niže na plaži brzo skuplja ručnike i suncobrane i panično trči u kuću, sakriti se u tajnoj prostoriji. Procjenjuje se da je na svakog prijavljenog gosta najmanje četvero njih neprijavljenih. Čekajući da inspektor ode, šćućureni su kao Ana Frank iza lažne police s knjigama.
Napokon, tu su i treći, koji drže da snage reda i zakona na graničnom prijelazu Bregana ispravno broje goste, a vlasnici apartmana ih do zadnjega pošteno prijavljuju, a razlog zašto se podaci ne podudaraju je sasvim osobit, natprirodan, slabokrvnije bi vjerojatno uznemirio. Nakon što prođu granicu, mnogi turisti, navodno uđu u jednu novu dimenziju, u svemir koji postoji usporedno s našim svemirom. Na primjer, jedan od portala u usporedni svemir je u Skradinu, kod ulaza u Nacionalni park Krka. Na rubu parkirališta stoje dva plava plastična kemijska zahoda, od kojih je lijevi zaključan, a u desni uvijek netko ulazi. Nikad nitko nije vidio da je iz desnog plavog zahoda netko izašao.
U usporednom svemiru, po pričama, lete krilati konji i zmije govore ljudskim glasom, a na nebu noću svijetle dva mjeseca.
Kad je jedan mjesec pun, na drugome je potpuna pomrčina i obrnuto. Drugi opet kažu da je u usporednom svemiru sve isto, jedino da je sve dvadeset do dvadeset pet posto jeftinije nego u nas.
Kako bilo, turisti nam i dalje svakodnevno nestaju. Policajcu se u jednom trenutku učini da su tu, krene čak put njihovog Passata da ih upita putovnice, a onda samo trepne, i puf! - nema ni njih ni auta. “Mlađo”, govori on kolegi, “di su oni Švabe što su maloprije bili ovde?”
