Ono deprimirajuće u predizborno i svako drugo vrijeme u Bosni i Hercegovini jeste osjećaj zaglavljenosti u vremenu. U prostoru smo svakako zaglavljeni tu negdje na rubu, ali ne dovoljno rubno, u središtu svega, a nikad u samom centru. I kada se dogodi neki pomak krećemo se poput raka, unatrag.
ritn by: MARKO TOMAŠ za lupiga.com
Izgubljen za šarm Leonarda Cohena. Neupotrebljiv u predizborne svrhe. Suviše optimističan za vremenske prilike. Odveć pesimističan za budućnost. Nedovršen i nedovoljan. Bez jasnog plana, ali zato s jasnom idejom. Zapravo, ako se upustiš u pisanje o predizbornoj Bosni i Hercegovini, a pri tomu nemaš nikakav plan niti znaš kuda vodi to što si počeo pisati, onda si na dobrom putu i situacija u kojoj se nalaziš prilično precizno opisuje zemlju o kojoj si htio pisati.
Biti zbunjen, biti izgubljen je, dakle, savršeno legitimno ukoliko se ne želiš lažno predstavljati kao onaj koji ima jasne, čvrste stavove i uvjerenja kao da je to nužno da bi bio ljudsko biće, a po meni je puno ljudskije, puno iskrenije biti izgubljen i zbunjen, ličiti na Bosnu i Hercegovinu.
Ono deprimirajuće u predizborno i svako drugo vrijeme u Bosni i Hercegovini jeste osjećaj zaglavljenosti u vremenu. U prostoru smo svakako zaglavljeni tu negdje na rubu, ali ne dovoljno rubno, u središtu svega, a nikad u samom centru. I kada se dogodi neki pomak krećemo se poput raka, unatrag. Nezgodno je kada se to događa u vremenu. Čekaju nas izbori, a mi smo mentalno kročili u pretpolitičko doba. Lako je onda zaključiti da je sve to obična farsa, farsičnija od istih takvih situacija u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu.
I tu dolazimo do našeg najvećeg problema. Mnogi se, naime, ponose time. Kao da je to dio nekog višeg plana koji ima za namjeru prokazati svjetska politička gibanja kao običan teatar kojemu je u pozadini sve drugo osim služenja interesu onog takozvanog običnog svijeta od kojega je sastavljeno veliko, amorfno, bezoblično glasačko tijelo. To je, dakako, daleko od istine i zbilje kao i sve drugo vezano uz Bosnu i Hercegovinu koju, jebiga, voliš onako kako obitelji vole one crne ovce u svojim redovima. Ovo napominjem samo kako ne bih ispao mrzitelj Bosne i Hercegovine. Ne mrzim ja BiH, daleko bilo, ali ne volim to što me ovakva kakva jeste zajebava cijeli život. I opet stavljam ovdje ogradu kao da ograđujem svoj komad zemlje od susjeda koji mi nije simpatičan. Ograda je od bodljikave žice i kroz nju je puštena struja malodušnosti.
Sve ovo što govorim ne odnosi se na zemljopisni pojam imenovan Bosna i Hercegovina. Lijepa je to zemlja, ne samo što je moja, lijepa je kao i svaki kutak ovog planeta. Ona je predivan glatkokožni dio jednako predivnog tijela. Ono što me iritira u BiH jeste takozvano društvo, način na koji je dezorganizirano, ako pretpostavimo da nešto što bismo mogli nazvati društvom u Bosni i Hercegovini uopće postoji.
Besmisleno je analizirati predizbornu kampanju u Bosni i Hercegovini. Teme su iste već trideset godina. Njihov se opseg i smanjio obzirom Jugoslavije više nema i o njoj se nema što raspravljati. Nema se, dakle, što raspravljati o predizbornoj kampanji u Bosni i Hercegovini. ZNA SE tko će biti gornji. Jednako se tako zna i tko će biti donji.
Donje uvijek bude ono čuveno glasačko tijelo, taj čir na čiru zvanom parlamentarna demokracija u Bosni i Hercegovini, zemlji koja je farsa u farsičnom povijesnom trenutku. I to je jedini stvarni uspjeh Bosne i Hercegovine.
Ako vam se sve ovo čini konfuznim i nejasnim potpuno ste u pravu. To mi je i bila namjera. Ličiti na Bosnu i Hercegovinu. Ako vam se, dok ste čitali ovo, učinilo da vas netko zajebava potpuno ste u pravu. Bosna i Hercegovina vas zajebava.
