Nisam jutarnji tip. Zato se, uglavnom, budim oko podneva. Nisam ni podnevni tip i zato je bolje sa mnom nemati posla prvih sat vremena moje budnosti. Ali to sada nije bitno. Za sada je bitno da se, obrni okreni, svakog dana probudim.
Probudio sam se tako i prošlog petka. Nekako sam se natjerao da napustim krevet. Dan nije bio obećavajući. Nisam imao namjeru ništa poduzeti oko toga. Nisam imao razloge. Svejedno, odlučio sam poštovati red. Izvukao sam se iz kreveta. Podigao sam rolete. U sobu je nahrupila ona andrićevska mostarska svjetlost. Počešao sam se po ramenu i pokušao osjetiti ushit. Proljeće je uobičajena stvar. Izgubio sam sposobnost radovati mu se samo zato što sam ga dočekao već četrdeseti put u životu. Ponekad se zabrinem – kakav sam to čovjek postao. Nisam čak ni cinik.
Odgegao sam se do kuhinje. Sipao vodu u kuhalo. Na autopilotu sam usuo sam i dvije žličice instant kave i jednu žličicu šećera u šalicu. Dok sam čekao zvuk koji voda u kuhalu proizvede netom prije nego će proključati otvorio sam kompjutor, ukucao šifru i upalio internetski pretraživač. Otvorio sam vrata koja vode iz dnevnog boravka na avliju. Pas je ušao mašući repom. Počekšao sam je po glavi. Vrhom palca prešao preko njezine vlažne njuškice. Bila je radosna. I to je bilo lijepo.
Njezina radost je lijepa jer ničeg lažnog i prijetvornog u njoj nema. Nad njezinim krznom u svjetlosti se kovitlala prašina. To udišemo, pomislio sam. Nisam se zabrinuo oko toga. To je tako oduvijek. Nezgodno je jedino ako si alergičan na prašinu. Ja jesam. Izgleda samo na određene količine prašine. Inače bih život proveo kišući i svaki put izazivajući time mali potres mozga. Začuo sam grgoljenje iz kuhala za vodu. To je jedno glasno kuhalo za vodu. Pišti, grgolji, samo što ne skakuće. Bučno zagrijava vodu. Zagrijanu vodu nasuo sam zatim u šalicu u kojoj su bili kava i šećer. Iz šalice je pokuljao umirujući miris.
Sve što taj miris priziva je lijepo. A ništa na svijetu ne potiče uspomene kao što to čini miris. Volimo kopati po prošlosti. U uspomenama je zametak i naše budućnosti. Njima se možemo objasniti sami sebi. Ali češće ih koristimo kao opravdanje. Nismo skloni učenju.
Svakog proljeća volim odlaziti u noćne šetnje. U tim šetnjama uvijek se trudim proći kroz Cernicu. Nešto, nikako da odredim što točno, raste u avliji cerničke džamije, a miris te biljke ili mješavina mirisa svih biljki koje rastu na tih par kvadrata, miris koji je noću, u tišini, najizraženiji, miriše na moje mostarsko djetinjstvo. Čini mi se kao da je nekada cijeli grad tako mirisao, a da je danas, eto, tako mirisan ostao sam taj mali kutak svijeta.
Svi mirisi kao da se sažimaju u tom mirisu koji dopire iz avlije cerničke džamije. To je i slatki miris krvavocrvenih ruža od kojih su stare žene pravile sirup. To je i miris friško opranog rublja koji vjetar raznosi po komšiluku. To je i miris, nećete vjerovati, luka koji se pirja na tihoj vatri. Miris brašna kad se pomiješa s mlakom vodom. Miris borova koji se izdižu iznad zida Higijenskog zavoda. Miris Neretve. Miris prašine koja se diže iza tabananja po parkingu kojeg smo odredili za naš mali privatni Wembley.
Sve je u tom jednom mirisu koji raste u proljetnoj noći ispred male cerničke džamije. Miris svijeta koji se zagubio u ratnoj gunguli i više nikada nije pronašao put ka svome domu. Možda zato što je i dom nestao s lica zemlje kako bi naselio rijetki proljetni miris i nastavio život na tom sigurnom mjestu daleko od ljudi kojima je pripadao i koji su ga bezdušno protjerali iz svojih života ne znajući da on jeste sam njihov život. Misleći, kako to ljudi uvijek misle, da je život negdje drugo, njima nedokučiv, u vlasništvu drugih ljudi.
Te sam prizore vidio na crnoj glatkoj površini kave koja se ljeskala u šalici dok sam je prinosio radnom stolu koji sam improvizirao od malog trpezarijskog stola. Ka tim me noćnim mirisima odveo miris kave. Odlučio sam te noći otputovati u djetinjstvo. Proljeće je dobrano zagrizlo svoj dio kalendara a još uvijek nisam odradio svoj proljetni ritual. Obećao sam psu dugačku noćnu šetnju. A ona je uzdisala namještajući se pored mojih stopala. Pogledao sam zaslon računara. Na mene su prijeteći zarežali naslovi vijesti. Velike sile opet obaraju ruke na sirotinjskim stolovima.
Te je noći počeo treći svjetski rat, a da ja to nisam ni primijetio. Sirija gori, ali mi slušamo što pričaju Washington i Moskva iako tamo neki mrzovoljni tipovi bezbrižno pripravljaju instant kavu i za navodni svjetski rat neće ni čuti ako ne otvore neku stranicu s vijestima. A negdje je nestajao nečiji mali, dječji svijet, ali o tomu nitko neće pisati. Skrit će se taj svijet u neki miris i pojaviti se krišom samo kad ga neki izgubljeni dječak odluči potražiti.
