Staljinova iluzija o prijateljstvu s Njemačkom se ekspresnom brzinom raspala, a SSSR se našao potpuno nespreman za ovaj napad
Nijemci su na granicu sa SSSR-om postavili 4 milijuna vojnika, 3.500 tenkova i 2.770 aviona. Odlično koordinirane jedinice njemačke vojske i zrakoplovstva započet će opći napad na SSSR u 3 sata i 15 minuta 22. juna 1941. Počela je Operacija Barbarosa, najveća vojna kampanja u povijesti ratovanja.
SSSR se našao u potpunom rasulu kada je invazija počela. Generalštab, Stavka, izdala je direktivu broj 1 u kojoj je invaziju shvatila kao pogranični incident i naredila jedinicama da ne uzvraćaju paljbu dok se diplomatski ne riješi sukob. U panici su generali probudili Staljina koji u 7 sati i 15 minuta izdaje direktivu broj 2 kojom se proglašava „opći napad na sovjetske vojne snage“ i naređuje „protunapad koji bi potisnuo neprijatelja do granice“. U 9 sati Staljin izdaje direktivu broj 3 koja naređuje opći protunapad neovisno o ranijoj granici.
Sve tri direktive predstavljaju put, u samo nekoliko sati, od opće nesvjesnosti do spoznaje kako je počeo epohalni sukob. Staljinova iluzija o prijateljstvu s Njemačkom se ekspresnom brzinom raspala. SSSR se našao potpuno nespreman za ovaj napad. U komandi prisutni Staljin i maršal Timošenko očekivali su kako će Crvena armija potisnuti napadače preko granice. Ipak, realnost je bila drastično drugačija.
Na terenu su se snage Crvene armije našle potpuno izgubljene. Dobro upoznati s položajima Crvene armije zbog ranijeg zračnog izviđanja, Nijemci su zasuli cijelu granicu artiljerijskom vatrom i „zapalili“ liniju od Baltika do Crnog mora. Njemačko ratno zrakoplovstvo s 2.770 aviona počet će odmah sistematski bombardirati aerodrome i uništit će gotovo kompletne sovjetske zračne snage. Njemački zapovjednici jednostavno nisu mogli vjerovati kolike gubitke nanose Sovjetima bez ikakvih značajnijih vlastitih gubitaka.
Pred sam početak invazije njemački komandosi pokidali su većinu telegrafskih veza u sovjetskoj pozadini uz granicu tako da direktive Stavke nisu ni stigle do mnogih trupa. Tenkovi su protutnjali granicom bez ikakvog važnijeg otpora. Crvena armija počela je kolabirati. Jedinice su se predavale jedna za drugom. Cijeli sovjetski front se srušio za samo nekoliko sati. O rasulu svjedoče i poruke komandanata s granice prema svojim nadređenima:
- Pucaju na nas. Što ćemo učiniti?
Odgovor je bio jednako izgubljen:
- Sigurno ste ludi. I zašto vaše poruke nisu kodirane?
Među Silama Osovine zavladala je opća euforija. Hitler u pismu Musoliniju - kojeg nije ni obavijestio da će napasti SSSR - piše kako sada može lakše razmišljati kada je u ratu s ideološkim protivnikom. Još ranije će izjaviti: „Trebamo samo zalupati na vrata i cijela trula struktura (SSSR) će se srušiit“. Nacistički ministar propagande, Jozef Gebels, u dnevnik će upisati: „Stvari na istoku će biti završene za par tjedana“. Musolini je inzistirao da pošalje talijanski korpus na istok i bio zabrinut da će rat tamo završiti prije nego njegove trupe stignu učestvovati u pobjedi.
Sovjetsku katastrofu pojačali su Finci i Rumunji koji su se pridružili napadu. Posebno su šokirali Finci, dobro vođeni od strane maršala Manerhajma. Nijemci su ih već ranije opskrbili potrebnim naoružanjem tako da su finske trupe lako pregazile sovjetsku obranu i počele napredovati duž cijelog fronta. Liniju su uspjeli potisnuti i Rumunji uz pomoć njemačkih snaga.
Dok su Sile Osovine zapadale u euforiju i slavlje, Staljin je potonuo u očaj. Kako je situacija postajala jasnija, a razmjeri katastrofe vidljivi, Staljin je postao uvjeren kako je kriv za „uništenje otadžbine“. Jednako kao i njegovi protivnici, vjerovao je kako je rat gotov. Zatvorio se u kabinet i odbio komunicirati. Kada su se nakon nekoliko dana Žukov, Molotov i ostali visokorangirani funkcioneri konačno usudili ući u kabinet, Staljin im je uzvratio: „Jeste li me došli uhapsiti zbog izdaje domovine?“
Nijemci su nadirali raspoređeni u 3 grupe armija: Sjever, Centar i Jug. Grupa armija „Sjever“ imala je cilj zauzeti Lenjingrad i spojiti se s Fincima. Grupa armija „Centar“ trebala je zauzeti Moskvu. Grupa armija „Jug“ imala je zadatak zauzeti Ukrajinu. U prvih nekoliko dana rata Sovjeti su izgubili kompletno zrakoplovstvo, bilo zato što je uništeno prije nego je i poletjelo, bilo zato što su njegove baze bile zauzete. Stotine tisuća sovjetskih vojnika našle su se opkoljene i uništene. Izgubljena je većina opreme. Njemačke tenkovske divizije napredovale su 650 kilometara za 6 dana. Napredovanje je bilo toliko brzo i bez otpora da je morala biti izdana naredba tenkovima da se zaustave kako bi ih pješadija mogla sustići.
Njemačko vodstvo našlo se u nedoumici kuda dalje napredovati. Zapovjednici s terena inzistirali su da se oklopne divizije usmjere odmah na Moskvu. Hitler je s druge strane zagovarao da se oklopne divizije usmjere južno u Ukrajinu navodeći važnost ukrajinskih oranica i mineralnih bogatstava. Kao i uvijek, bilo je po njegovom te su oklopne divizije usmjerene u Ukrajinu dok se pješadija nastavila polako probijati prema Moskvi sama.
Ovo skretanje na jug uhvatit će sovjetske trupe u kliješta te će Sovjeti u Bitci kod Umana izgubiti 200.000 vojnika, od čega se 100.000 predalo. Nijemci će u istoj bitci ostati bez 23.000 vojnika. Uviđajući katastrofu koja slijedi Žukov je počeo hitno urgirati na Staljina da se izvede opće povlačenje iz zapadne Ukrajine.
Nakon neprovođenja njegovih sugestija Staljin je pobjesnio: „Šta to Žukov misli? I nad popom ima pop!“ Žukov je hitno pozvan u Moskvu na izlaganje svojih planova. Kada je oprezno izložio Staljinu planove za povlačenje i manje protunapade, Staljin ga je upitao: „A što će biti s Kijevom?“ „Kijev ćemo morati napustiti“. Ova izjava izazvala je dodatni bijes kod Staljina koji se počeo derati i bjesniti na Žukova. Ni Žukov nije ostao miran. Staljin je ekspresno odlučio smijeniti maršala Georgija Žukova s čela generalštaba. Nakon toga se Žukov ponudio da komanduje bataljonom na frontu. Već smiren Staljin mu je uzvratio: „Ne idite u vatru. Organizirajte protunapade o kojima ste govorili.“
Ova Staljinova intervencija stvorit će dodatnu katastrofu ionako već urušavajućoj Crvenoj armiji. Doduše, grupa armija „Jug“ najsporije je napredovala i Crvena armija pružila je najjači otpor u Ukrajini, ali nije se mogla nositi s kolapsom centralnog dijela fronta i oklopnim divizijama koje su joj dolazile iza leđa. Staljin je zabranio povlačenje. Kijev se našao opkoljen i ubrzo se predao, 19. septembra 1941. godine.
Crvena armija izgubila je 700.000 ljudi kod Kijeva pod cijenu 123.000 njemačkih gubitaka. Iako je pobjeda za Nijemce bila nevjerojatna, ipak je počeo zabrinjavati porast broja žrtava. Međutim, njemački napredak je i dalje bio nezaustavljiv te se front nastavio pomicati prema istoku.
U isto vrijeme Hitler leti u Finsku na sastanak s Manerhajmom povodom Manerhajmovog rođendana. U tajno snimljenom razgovoru, jedinom tajnom snimku privatnih Hitlerovih razgovora, Hitler Manerhajmu objašnjava kako su do sada uništili 20.000 sovjetskih tenkova. Dalje navodi, da su mu njegovi generali prije napada rekli kako Sovjeti imaju toliko tenkova rekao bi im kako su ludi, da ni jedna zemlja ne može imati toliko tenkova. Na kraju zaključuje, da je znao koliko tenkova imaju Sovjeti nikad ne bi napao. Na sve ovo Manerhajm se samo nasmijao. U isto vrijeme njegove trupe prilazile su Lenjingradu s leđa, gdje su se zaustavile ne želeći preći granicu od prije Zimskog rata.
Sovjetsko vodstvo se uspjelo pribrati od prvotnog šoka i uspostaviti kontrolu nad armijama koje su se našle odbačene iza Dnjepra i Dvine. Svjesni kako slijedi dalje povlačenje Sovjeti su počeli hitno razmontiravati industriju i prebacivati je u Sibir. Odvožene su kompletne fabrike, zajedno s radnicima. Civili su prepušteni sami sebi i većina ih je ostala na milost i nemilost okupatoru. Formirani su posebni bataljoni za uništavanje.Po Staljinovoj naredbi specijalna policija, NKVD, počela je provoditi politiku spaljene zemlje i uništavati sve što bi ostajalo iza armija u povlačenju. Uništene su škole, bolnice, mostovi, pruge i javne ustanove.
Njemačke snage ubrzo su naletjele na drugi sovjetski ešalon od 50 divizija za koji nisu bili ni svjesni da postoji. I ovaj otpor ubrzo je skršen te je nastavljen napredak na svim frontovima. Nakon pada Kijeva Hitler odlučuje nastaviti napredovati prema Moskvi te vraća oklopne divizije grupi armija „Centar“, dok je u isto vrijeme grupa armija „Sjever“ stigla do Lenjingrada kojeg su sa sjevera zatvorili Finci.
U novom naletu prema Moskvi njemačke trupe lako su kod Brjanska opkolile sovjetske armije kojima je nedostajalo najviše tenkova i topova, uz svu drugu opremu koja je nedostajala. Za 20 dana Sovjeti su ostali bez 740.000 vojnika od čega se 680.000 opkoljenih predalo.
Za 6 mjeseci ratovanja Sovjetski Savez izgubio je gotovo kompletnu prijeratnu armiju. Crvena armija prijavila je više od 4 milijuna žrtava i ostala je bez 20.000 tenkova i 21.000 aviona. Njena snaga kao najjače vojne sile svijeta bila je slomljena. S druge strane Nijemci su ostali bez 850.000 vojnika, a izgubili su 2.800 aviona i više od 2.400 tenkova.
Njemačke armije zauzele su Zapadnu Ukrajinu i Bjelorusiju te se našle ispred Lenjingrada, blizu Moskve i sjeverno od Krima. Njemački napad iz Norveške prema luci Murmansk je međutim propao.
Kada je počela jesen ruske ceste i loša infrastruktura postali su blatne kaljuže te je napredovanje moralo biti privremeno obustavljeno. Na kraju se ispostavilo da iako je Njemačka SSSR-u nanijela astronomske gubitke, pobjeda nije postignuta jer nijedan od glavnih ciljeva Operacije Barbarosa nije bio ostvaren, osim zauzimanja Ukrajine. Rat je tek trebao biti odlučen, dok su s prvim minusima ceste postajale prohodne i počinjala Bitka za Moskvu.
Dino Šakanović, Prometej.ba
