Pojam flâneura, oštroumnog šetača koji bilježi kronike urbanog života, dugo je označavao ulogu namijenjenu isključivo muškarcima. Vrijeme je da odamo priznanje transgresivnoj ženskoj 'flaneriji', od Virginije Woolf do Marthe Gellhorn.
Baudelairov 'princ metropole' utjelovljenje je privilegiranosti i slobode tada nezamislive ženama: na raspolaganju ima vrijeme i novac, uvijek se zatekne u samom središtu događanja, a da pritom nikada ne žrtvuje svoju anonimnost – istodobno je sudionik i promatrač. Griselda Pollock s pravom ukazuje na rodnu pristranost Baudelairova teksta, prema kojemu 'žene ne gledaju već su pozicionirane kao objekt flâneurova pogleda'.
Status aktivne promatračice najprije je priznat ženama na margini društva – prostitutkama i beskućnicama čija izopćenost omogućava 'inkognito' kretanje u javnom prostoru. Nasuprot njima, žene na boljim društvenim pozicijama često su i same podcijenjivale potencijal skitanja.
Godine 1888. britanska pjesnikinja i esejistica Amy Levy zapaža: „Ženska posjetiteljica klubova, šetačica ulice St. James, s ključem u džepu i naočalama na nosu, ostaje biće iz mašte.“ Prava je istina da su žene, među njima i Levy, oduvijek pisale o gradovima i dokumentirale vlastite živote u interakciji s gradom, no ta se iskustva razlikuju od istaknutih muških iskustava. Odmaknemo li se od klišeja i prisjetimo se George Sand, Jean Rhys ili u današnje vrijeme Sophie Calle i Laure Oldfield Ford uvidjet ćemo da je flâneuse oduvijek prisutna.
Prvi preduvjet koji žena mora ispuniti da bi postala flâneuse je hodanje ili, riječima Virginije Woolf, 'opsjedanje ulica'. Ideju za Svjetionik dobila je šetajući Tavistock Squareom, a u pismu Ethel Smyth 1930. spominje kako se ne može osjećati dovoljno cjelovito i koherentno za pisanje ako ne 'uranja u London, između čaja i večere, hodajući i hodajući, oživljavajući svoje strasti, u gradu, u nekoj bijednoj četvrti, gdje viri kroz vrata javnih kuća'. Uostalom njezin najpoznatiji lik, gospođa Dalloway (dally along the way), epitom je flâneuse.
Sophie Calle - Suite Vénitienne
Ruska slikarica Marie Bashkirtseff vidjela je jasnu vezu između hodanja gradom i umjetničkog stvaralaštva – bez te slobode, smatrala je, nemoguće je postati umjetnicom. Flanerija je prkosan hod koji podrazumijeva transgresiju, jednostavno stoga što flâneuse za razliku od svojeg muškog ekvivalenta ne luta besciljno, nego ide tamo kamo ne bi smjela. Francuska umjetnica Sophie Calle proslavila se nakon što je jednog dana, iz dosade, potajno pratila slučajne prolaznike/ce. Jednog od njih ponovno je susrela na otvorenju izložbe, shvatila je to kao znak i odlučila ga nastaviti pratiti – u Veneciju. Zbirku bilješki i fotografija s neobičnog putovanja pretvorila je u instalaciju i knjigu pod nazivom Suite Vénitienne.
Godine 1929. Marianne Breslauer fotografira ženu koja na ulici pali cigaretu dok se iza nje nazire reklama za trgovinu suhomesnatim proizvodima, suprotstavljena natpisu Défense d’Afficher('zabranjeno oglašavanje'). Prizor žene koja puši tada više nije bio toliko sablažnjiv, no Breslauerina fotografija usmjerava pozornost na ključna pitanja urbanog iskustva – jesmo li individualci ili dio gomile? Želimo li privući pogled ili mu umaknuti? Unatoč zabrani, žena s cigaretom oglašava samu sebe.
Marianne Breslauer - Défense d'affcher
Još jedna, specifična vrsta flanerije upriličena je u ulozi reporterke, koju opisuje Martha Gellhorn: „[Flanerija] je potrebna koliko i samoća: na taj način kompost nastaje u umu.“ Tijekom dugogodišnje karijere ratne dopisnice Gellhorn je proputovala svijet, od Španjolske do Kine, Finske i Vijetnama, prateći krvoproliće i očaj. Za vrijeme španjolskog građanskog rata izvještavala je o teškoj svakodnevici Madrida pod opsadom, smatrajući kako nema novinarske vještine za pokrivanje 'velikih priča'. Njezine mikroreportaže proturječile su uvriježenim predodžbama o flâneuru kao distanciranom urbanom promatraču, pretvorile su flanezeriju u svjedočanstvo.
Flanerija do danas ostaje praksa koja zahtjeva ogromnu volju i hrabrost, posebice uzmemo li u obzir da gotovo svaka djevojka i žena ima priču-dvije o uličnom uznemiravanju. Odvažiti se, izložiti se, uroniti u grad veliki su rizici, ali rizici koji omogućuju ženama da prekrajaju puteve koji su im namjenjeni i preuzmu vlastite živote u svoje ruke.
Izvor: The Guardian / Prevela i prilagodila: Sara Maksimović
