Nioba; groblje u Tennesseeju (gravelyspeaking.com)
Oholost, ili hubris kako su je nazivali, za Grke je predstavljala ponašanje koje se protivi normama ili ponašanje koje izaziva bogove, a što zauzvrat priziva pad ili nesreću oholog
Oholost, ljudski stav kojeg karakterizira prenaglašena samouvjerenost i isticanje vlastitih vrijednosti te snishodljivo ophođenje prema drugima, još od davnina smatrana je nepoželjnom ljudskom odlikom. U kršćanskoj tradiciji, oholost se smatra jednim od sedam smrtnih grijeha. Takvu formulaciju je dao papa Grgur I još u šestom vijeku, opisavši takve grijehe kao glavne jer iz njih proizlaze mnogi drugi. Lucifer, anđeo prognanik iz Raja, zbog svoje oholosti možda je i najpoznatiji simbol ovog stava. Njegov lik su tokom povijesti obrađivali veliki književnici – poput engleskog književnika iz 17. vijeka, Džona Miltona, u djelu „Izgubljeni raj“ u kojem opisuje sunovrat Lucifera u Sotonu, koji nakon progona izjavljuje ”bolje je vladati Paklom, nego služiti u Raju”. Također, veliki Dante Aligijeri, italijanski renesansni pisac, ipak ne smatra da ga je takvo ponašanje dovelo do prijestolja pa Sotonu u svom djelu Pakao (prvom dijelu Božanstvene komedije) stavlja u sami centar Pakla kao zatvorenika u zaleđenom jezeru Kokitus.
Davno prije nego što je iko od ovih autora kročio zemljom, pak, temu oholosti su u svojoj mitologiji obrađivali i drevni Grci. Oholost, ili hubris kako su je nazivali, za Grke je predstavljala ponašanje koje se protivi normama ili ponašanje koje izaziva bogove, a što zauzvrat priziva pad ili nesreću oholog. Grčka mitologija ima pregršt primjera oholosti - od Ikara, mladića koji je težeći da se uzdigne do nebeskih visina i ne pazeći na upozorenja svog oca Dedala dopustio da Sunce istopi vosak s njegovih krila, do Kasiopeje, etiopijske kraljice koja je hvalisanjem o svojoj kćerki Andromedi (tvrdila je da je ljepša od Nereida - vodenih nimfi) izazvala gnjev Posejdona, boga mora.
Jedna takva priča je i mit o Niobi. Nioba je bila supruga Amfiona, kralja Tebe (jednog od najvećih grčkih polisa). Nioba i Amfion imali su sedam sinova i sedam kćeri. U Tebi su tada održavana svetkovanja u čast titanke Leto, jedne od ljubavnica vrhovnog boga Zeusa. Zeusova supruga Hera, boginja braka, nemilosrdno je proganala sve njegove ljubavnice, pa tako ni Leto nije bila pošteđena njezine srdžbe. Kada se Leto trebala poroditi, morala se sakriti na ostrvo Delos jer je Hera poslala Pitona (ogromnu zmiju) kako bi ova proganjala njezinu omraženu suparnicu. Pod takvim teškim uvjetima, Leto je rodila blizance: Artemidu – boginju mjeseca, lova i zvijeri, te Apolona – boga sunca, poezije, muzike, svjetla, proročanstva i liječenja. Oba božanstva su odrasla učeći kako da koriste luk i strijelu, pa je tako Apolon smrtno ustrijelio Pitona nakon što ga je prognao do mjesta Delfi (pa je tu kasnije izgrađeno poznato proročište u njegovu čast). Prilikom jedne takve svetkovine, kada su se svi građani Tebe okupili u hram da prinose žrtve i molitve, među pukom se pojavila i Nioba – kraljica Tebe. Bila je obučena u najfinije skute, nagizdana zlatom i draguljima, a na licu joj se vidio ohol pogled.
„Kakva je ovo ludost?“ izjavila je Nioba. „Štovati bića koja nikad niste vidjeli naspram onih što vam stoje pred očima! Zašto bi Leto bila više vrijedna poštovanja od mene? Moj muž je izgradio ovaj grad i vlada njime. Moj otac, kralj Tantal, bio je gost na gozbi bogova, a očevina Frigija mi je ostavljena u naslijeđe. Gdje god okrenem oči, svuda vidim elemente svoje moći, a niti su moja forma i prisustvo nedostojni boginje. Štaviše, blagoslovljena sam sa sedam sinova i isto toliko kćeri. Zar nisam bolja od Leto koja ima samo dvoje djece?“
Čuvši ovakve uvrede na račun svoje majke, Apolon i Artemida siđoše s nebesa i razapeše svoje lukove. Ovakva oholost nije mogla proći nekažnjeno. Apolon je smrtno ustrijelio sedam Niobinih sinova, a Artemida je smrtno ustrijelila sedam Niobinih kćerki. Shrvan ovakvim prizorom, Amfion je počinio samoubojstvo pa je tako Nioba ostala i bez muža i bez djece.
Nioba, sada bez ikoga, pobjegla je nazad u rodnu Frigiju*. Sama i shrvana tugom, danima je plakala na planini Spil toliko glasno da su jecaji stigli i do planine Olimp – sjedišta bogova. Zeus, čuvši njene vapaje, tada odluči da je pretvori u kamen.
*Regija Frigija nalazi se u današnjoj Republici Turskoj, a planina Spil je nadomak grada Manisa. Za planinu se kaže da ima mitski pejzaž. Ne samo da je u stijenama urezan kip hetitske boginje Kibele, već se na planini nalazi i jedna zanimljiva prirodna kamena formacija koja nadgleda grad. Stijena ima oblik ženskog lica. Lokalno stanovništvo joj je nadjenulo naziv „kamen koji plače“ iz razloga što se, kada pada kiša, voda slijeva niz kameno lice stijene, pa je još od davnina smatrano da ta stijena predstavlja okamenjenu Niobu koja i dalje oplakuje svoju djecu.
Autor: Damir Omerbegović
