U povodu fotomonografije ‘Iza sedam logora - Od zločina kulture do kulture zločina’: Brojni socijalistički domovi kulture i drugi objekti kulturne namjene pretvoreni su u ratovima devedesetih u mučilišta i logore, čineći svojevrsni kulturologorski sustav. Neovisno o tome jesu li se nalazile u centru mjesta ili u predgrađima, pozornice kulturnih domova poslužile su za nanošenje neviđene patnje onima koji bi na njih bili dovedeni
piše: Dragan Grozdanić
Kao nekoć, bina je dakle opet u ‘pogonu’, ali to više nisu ‘daske koje život znače’, nego, naprotiv, daske na kojima ljudski život postaje beznačajan.
U svojem punom obimu, bez ostatka, nekadašnje je poprište kulturnih aktivnosti pretvoreno u poprište zločina. Sav inventar i zatečeni rekviziti bili su dobrodošli.
Viktor Ivančić, poglavlje ‘Spomenici razbratnosti’
Brojni socijalistički domovi kulture i drugi objekti kulturne namjene, poput muzičkih škola, kulturno-sportskih i rekreativnih centara, muzeja i tvrđava, bili su poprišta ratnih zločina u ratovima 1990-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. O širem kontekstu njihovog pretvaranja u mučilišta i logore, pri čemu će izgradnja nacionalne kulture svoje puno ostvarenje doživjeti upravo kroz zločin i poništenje izvorne namjene predratnih kulturnih objekata, govori fotomonografija ‘Iza sedam logora: Od zločina kulture do kulture zločina’ objavljena u izdanju beogradskog Foruma ZFD, iza koje autorski stoje pisac i novinar Viktor Ivančić, novinar Nemanja Stjepanović i fotograf Hrvoje Polan.
U nedostatku slične građe na ovim prostorima, knjiga nas vraća u krajnje mučno vrijeme balkanske tragedije, pri čemu, kako je to u jednom nedavnom intervjuu kazao Ivančić, zbog velikog broja kulturnih objekata pretvorenih u logore i mučilišta možemo govoriti o svojevrsnom kulturologorskom sustavu.
Geneza tog sustava opisana je u najobimnijem poglavlju knjige, naslovljenom ‘Spomenici razbratnosti’, i utoliko je, zbog kvantitete, ali i opisanih metoda zločinačke razvratnosti, čitateljev šok veći. Pozornice kulturnih domova, neovisno o tome jesu li se nalazile u centru mjesta ili u predgrađima, poslužile su za nanošenje neviđene patnje onima koji bi na njih bili dovedeni. Tako je u rujnu 1996. i listopadu 1998. forenzičkim ispitivanjem otkriveno prisustvo ljudske krvi, kostiju i tkiva zalijepljenih po zidovima i podu Doma kulture u zvorničkom selu Pilica. Rekonstrukcija zločina, u kojem je ubijeno 500 bošnjačkih muškaraca, pokazala je da su dobrovoljci vojske Republike Srpske iz Bratunca zatočenike redali na pozornici i na njih pucali i bacali bombe s balkona kinodvorane; drugi izvještaji iz istrage konstatirali su također da su na zatočenike pucali kroz otvor za kinoprojektor.
Teatar ljudske okrutnosti svoj je krvavi trag ostavio između svibnja i lipnja 1992. i u Domu kulture Čelopek na periferiji Zvornika. U cilju etničkog čišćenja tog dijela BiH, pripadnici paravojnih jedinica iz Srbije brutalno su ondje zlostavljali i ubili 104 od ukupno 175 zatočenih Bošnjaka.
Nekoliko stotina Bošnjaka mučeno je u travnju 1993. u dijelovima kompleksa Doma kulture u Vitezu, pod kontrolom 4. bojne Vojne policije HVO-a. Počinjeni zločini bili su uvertira napada na bošnjačke civile u Lašvanskoj dolini.
U proljeće 1992., od ukupno 114 prijedorskih zatočenika u Domu kulture Miska Glava ubijeno je njih čak 78. Prostor Srednje muzičke škole u Zenici koristio se pak kao zatvorski objekt Armije BiH za hrvatske i srpske ratne i civilne zatočenike.
Što se Hrvatske tiče, na mapu zločina upisan je splitski Vojno-istražni zatvor Lora, u čijem se sklopu nalazi dvorana Doma hrvatske vojske, koja se otprije, ali i danas koristi za održavanje koncerata i kazališnih predstava i za civile i za vojnike. Devedesetih su ondje, pod zapovjedništvom 72. bojne Vojne policije HV-a, zatvarani civili mahom srpske nacionalnosti, ali i ratni zarobljenici; od barem 1.100 logoraša mučeno je i ubijeno na desetine njih.
Neki su paviljoni Zagrebačkog velesajma poznati po tome što su zaštićeni kao dijelovi građevnog fonda spomeničke vrijednosti, ali jedan neće ostati upamćen po svojoj arhitektonskoj vrijednosti, već po tome što su u njemu operirali tzv. merčepovci. Riječ je o paviljonu 22 u koji su pripadnici jedinice pričuvnog sastava MUP-a kojom je zapovijedao Tomislav Merčep, koji je kasnije osuđen za ratni zločin, nezakonito dovodili i zlostavljali uglavnom zagrebačke Srbe, dio kojih je potom odveden u Pakračku Poljanu, gdje su neki i likvidirani. U ljeto 2010. potpisnika ovih redaka sa zloglasnom Poljanom upoznao je njezin bivši zatočenik Đorđe Gunjević, ratni pomoćnik povjerenika Vlade za zdravstvo i socijalnu skrb u Pakracu. Ne treba napominjati da je i to mučilište bilo u tadašnjem Domu kulture.
Jedan od zaključaka knjige je da se nacionalna kultura i nasilje međusobno prožimaju: što je drugo ideja o ‘obnovi’ nacionalne kulture nego predodžba o sveobuhvatnom etničkom čišćenju na kulturnom planu, piše na jednom mjestu Ivančić. Ta je obnova u Hrvatskoj devedesetih tako uključivala rušenje antifašističkih spomenika, čišćenje jezika od tuđica i tzv. srbizama i uništavanje oko 2,8 milijuna knjiga, gotovo 14 posto ukupnoga knjižnog fonda; knjige koje su objavili srpski ili bosanskohercegovački izdavači ili su ih napisali ‘nehrvatski’ autori bacane su na smetlište, druge su završile u rezalištima, a neke su i zapaljene. Ukupno 40.000 friško otisnutih primjeraka Enciklopedije Jugoslavije poslano je u rezalište. Ministarstvo kulture je 1992. knjižničarima poslao naputak: očistiti bibliotečne police od svega što nije latinično i hrvatsko. Nasilna proizvodnja razlika kao ideološki konstrukt nacionalne kulture u Hrvatskoj i Srbiji posebno se očitovala u održavanju kulta ‘materinjeg jezika’.
Na ovim specifičnim objektima mučenja i smrti, ako su se nalazili na teritoriju strane koja je delegirala zatvorske čuvare, zlostavljače i ubojice, nakon ratova nije postavljeno nikakvo obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na žrtve. Nemanja Stjepanović, autor poglavlja ‘Kulturologorski vodič’ u kojem je mapirao kulturne domove zločina, kaže za Novosti da je razlog tome jednostavan.
- Ideje, političke strukture, neretko i pojedinci koji su bili odgovorni za osnivanje i funkcionisanje logora, još uvek su na vlasti u državama nastalim raspadom Jugoslavije. Prema tome, nalazimo se u situaciji u kojoj se kao nadamo da će dželati i njihove ideologije početi podizati spomenike svojim žrtvama. To se neće desiti, dželati podižu spomenike samo dželatima. S druge strane, žrtve su uplašene i nemoćne. Takva je situacija manje-više od kraja ratova do danas - govori Stjepanović.
Uistinu, umjesto spomenika žrtvama, ispred Doma kulture u Trnopolju kod Prijedora osvanuo je spomenik pripadnicima Vojske Republike Srpske s prijetećim orlovskim krilima od kamena, dok je u Lori podignut spomenik 72. bojni Vojne policije HV-a.
- Sve je to logično i pokazuje da se politike i elite nisu odrekle ranijih ratnih ciljeva - zaključuje Stjepanović.
Logično je onda i da je na mjestu srušenog kulturnog doma u Čelopeku podignuta omanja stambena zgrada; da je Dom kulture u Vitezu preimenovan u Hrvatski dom i da se u njemu danas nalaze kancelarije tamošnjeg HDZ-a; da je na mjestu nekadašnjeg doma u Buzić Mahali na području općine Visoko, gdje je u lipnju 1992. zatočeno 110 žena i 17 djece mahom srpske nacionalnosti, danas radna ispostava kožarske kompanije iz Visokog u kojoj mahom rade žene; da je na mjestu nekadašnjeg Doma kulture u Pakračkoj Poljani niknula pošta, naravno, bez ikakvog memorijalnog obilježja.
Fotomonografija se u najvećoj mjeri zasniva na sudski utvrđenim činjenicama, dokumentima i iskazima svjedoka, što znači da su ovi slučajevi imali neki sudski epilog. Nemanja Stjepanović kaže da je iz haške dokumentacije vidljivo da su zatočenja u domovima kulture, posebno u BiH, bila dio dobro organiziranog sistema s ciljem polaganja prava nacionalističkih vlasti na određene teritorije. S druge strane, posebno u Srbiji i Hrvatskoj, zločini se procesuiraju na način da se država amnestira od odgovornosti.
- Krivica se prebacuje na grupe ludaka koji su se navodno odmetnuli od države. Zbog toga žrtve često ne kriju nezadovoljstvo jer se sudski rasvetljene činjenice ne prihvataju, samim tim i stradanje žrtava ne priznaje - dodaje Stjepanović.
U ustanovama u kojima su kulturne aktivnosti ustupile mjesto onima zločinačkim, ljudi su mučeni samo da bi bili – mučeni. Ili tragom temeljnog zaključka knjige: domovi kulture upotrijebljeni kao logori i mučilišta, a zatim prepušteni propadanju i izuzeti iz službenog fonda sjećanja o slavnoj ratnoj prošlosti, pokisli su, ali zorni dokazi da je konstrukt nacionalne kulture samo lažnom deklaracijom ukrašena forma kulturne samodestrukcije.
