Mediji ne smiju služiti kao poprišta javne psihoterapije, ni novinari kršiti sva načela.
Ovo je drugi dio teksta posvećenog analizi medijskog izvještavanja o seksualnom nasilju. Prvi dio možete pročitati ovdje.
Autor: Saša Leković
Empatija prema žrtvi ne opravdava medijski linč navodnog zlostavljača
Svaka normalna osoba trebala bi imati empatiju prema žrtvi i želju da joj pomogne ako je ikako moguće pa makar i da je samo sasluša. Ali opravdavati objavljivanje bilo čije optužbe u medijima protiv konkretne osobe da je počinila (seksualno) nasilje (a bez dokaza) lakonskim “koji bi motiv žrtva imala da laže?” neprofesionalno je, krajnje neodgovorno i opasno. Posljednji takav drastičan slučaj koji pamtim jest ispovijed muškarca predstavljenog imenom i prezimenom koji je u programu jedne TV kuće govorio o tome kako ga je godinama unatrag seksualno napastovao svećenik kojeg je optužio imenom prezimenom, a koji je već u javnosti optužen za seksualno napastovanje.
Kako znamo da se to o čemu žrtva govori dogodilo tako? Kako znamo da je kriva baš osoba koju žrtva optužuje? Uostalom, kako znamo da se (seksualno) nasilje uopće dogodilo? Čime možemo dokazati da se dogodilo? Čak i ako je osobi medijski optuženoj za konkretno seksualno nasilje već ranije sudskom presudom dokazano seksualno nasilje u nekom drugom slučaju kojim pravom ga medij optužuje za nešto što ne može dokazati? Po logici "ako je to već radio…" ili "ako ga optužuje više osoba…"?
Istina je da su kazne za seksualno nasilje nesrazmjerno male, pogotovo kad ih se usporedi s, naprimjer, mnogim kaznama izrečenima za neka druga djela. Istina je da mnogi seksualni zlostavljači nikada ne odgovaraju za svoja (ne)djela. No što je s presumpcijom nevinosti? Što ako se nikada ne uspije dokazati da se to konkretno seksualno nasilje dogodilo? Hoćemo li u medijima poticati na organiziranje građana koji će seksualne zlostavljače koji u dobili po našem mišljenju nedovoljne kazne loviti po izlasku iz zatvora i zatvarati u podrume ili će ih objesiti o najbliže drvo? Hoćemo li poticati čitatelje i gledatelje da sami odlučuju tko je silovatelj, a tko nije? Na kraju, ali nikako najmanje važno, hoćemo li na taj način pomoći ijednoj osobi koja je žrtva silovanja ili bi to mogla postati?
Hoćemo li nešto objaviti mi novinari ne smijemo odlučivati na temelju nagađanja o mogućim motivima, na temelju predrasuda, uopćavanja pa čak niti na temelju naše uvjerenosti da je netko kriv ili da tako pomažemo žrtvi. Jesmo li se prije objave ovakvih medijskih "optužnica" savjetovali sa socijalnim radnicima, psiholozima, psihijatrima i(li) drugim osobama koje se svakodnevno bave ovim problemom? Jesu li nam oni rekli da je to što namjeravamo učiniti korisno za žrtvu kad već nemamo potrebnu sumnju kršimo li tako etička i profesionalna novinarska načela?
Jednom sam i ja objavio nešto što bi se moglo nazvati medijskom optužnicom, ali tek kad sam imao neovisna svjedočenja više žrtava istog nasilnika te dokaze da je zbog iste vrste nasilja godinama ranije već bio osuđen, ali je uspio pobjeći prije odlaska u zatvor zahvaljujući dojavi nekog iz institucija koje su trebale osigurati da ne pobjegne. Dakle, postojao je dokaz da su institucije zakazale i da taj propust nije riješen godinama, a postojala su i neovisna svjedočenja više njegovih žrtava iz razdoblja nakon bijega. No to još nije bio dokaz za konkretne optužbe u svakom pojedinom slučaju.
U najkraćem priča ide ovako… Saznao sam da je u jednu hrvatsku bolnicu primljena djevojka s teškim ozljedama uzrokovanih dugotrajnim izuzetno grubom silovanjem, tako teškima da neće nikada moći roditi. Doznao sam i da tvrdi kako je silovana dok je kao žrtva trgovine ljudima bila prisiljena prositi u Beču odakle je pobjegla iskoristivši policijsku uličnu raciju. Preko svog izvora dogovorio sam razgovor s tom djevojkom. Da bih to uspio prije svega moj izvor je morao imati potpuno povjerenje u mene kako bi djevojku mogao privoljeti na razgovor. U moje ruke je stavio svoje zaposlenje i djevojčin život.
Djevojka mi je ispričala kako je njena obitelj izbjegla u ratu iz BiH u Hrvatsku, kako živi s majkom i dvije mlađe sestre te da u obitelji radi samo njezin stariji brat koji je nakon rata dobio posao policajca u BiH. Kako bi obitelj mogla preživjeti ona se javila na novinski oglas za čuvanje djevojčice u Austriji. Ispostavilo se da je to bila zamka koju je postavio šef bande trgovaca ljudima. Djevojka je završila u Beču gdje je morala prositi pod stalnim nadzorom, a šef bande, navodni djed djevojčice koju je prema oglasu trebala čuvati, redovno ju je grubo silovao u prostoru u kojem ju je držao zatočenom s još nekoliko djevojaka.
Opisala mi je tog čovjeka kojeg je poznavala samo pod nadimkom "djed Mijo". Objasnila mi je i gdje je pročitala oglas za čuvanje djeteta te kako je dospjela u ruke "djeda Mije". Prije razgovora s njom savjetovao sam se s više stručnjaka kojima sam, kao i njoj, objasnio kako ću raditi na priči da ne bih ugrozio žrtvu, a i kasnije, tijekom istrage razgovarao sam o toj temi sa psihologinjom, stručnjakinjom za trgovinu ljudima iz međunarodne organizacije, te aktivisticom iz udruge koja se bavila žrtvama nasilja. Naravno čitavo vrijeme sam razgovarao i sa žrtvom.
Ne "nišani" dok nisi siguran da je ispred tebe "meta"
Sljedeći korak bio je objavljivanje priče o postojanju bande trgovaca ljudima i načinu na koji operiraju. Pritom sam koristio i saznanja dobivena od djevojke koja je bila žrtva, ali sam ih koristio tako da nije bilo moguće ući u trag njezinom identitetu. Tko je ta djevojka znali su samo “djed Mijo” i njegovi suradnici (ali oni su ionako znali da je pobjegla), liječnik koji ju je pregledao i policijski inspektor kojem je bolnica prijavila slučaj. Nitko od njih nije imao motiv otkriti identitet djevojke, a da su to i željeli moj tekst u novinama nije im za to bio potreban.
Nakon objave priče javilo mi se još nekoliko žena koje su tvrdile da su postale žrtve "djeda Mije" ili su takvu sudbinu izbjegle u posljednjem trenutku. Sa svima njima sam razgovarao odvojeno i ne govoreći im da sam razgovarao i s drugim žrtvama "djeda Mije" niti spominjući pojedinosti iz priča ostalih žrtava kako im ne bih sugerirao što da govore. Priče su se poklapale u baš svim ključnim pojedinostima jer se godinama sve funkcioniralo na isti način.
U jednim dnevnim novinama objavljivan je oglas za čuvanje djevojčice u Austriji, s djevojkama koje su se javile na oglas dogovaran je sastanak na zagrebačkom autobusnom kolodvoru gdje ih je dočekivao uvijek isti par ("Mijini" sin i snaha), te ih odvodio u istu kuću na krajnjem istoku Zagreba. Nakon višednevne procjene djevojke bi bile odvođene preko hrvatsko-slovenske granice u bungalov u Čateškim toplicama (godinama u isti!).
Tamo bi dolazio "djed Mijo" procjenjujući još nekoliko dana da li je žrtva pogodna ili nije, a kašnjenje s odlaskom u Beč opravdavao bi tvrdnjom da mu je unuka bolesna. Neke su djevojke naslutile da nešto nije u redu već u Zagrebu, a neke u Čatežu pa su odustale. Neke su, međutim, poput djevojke iz moje priče, ne sluteći zamku završile kao robinje prisiljene na prošnju i silovane.
U međuvremenu, istražujući dalje, u arhivskim primjercima dnevnog lista u kojem je objavljen oglas za čuvanje djevojčice u Austriji iz ove priče u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici zaista sam našao isti oglas objavljivan godinama, s istim brojem telefona na koji se treba javiti. Dokaz da policija nije obavila svoj posao. Listajući stare primjerke tih novina otkrio sam čak i identitet “djeda Mije”. U broju koji je izdan nekoliko godina prije početka objavljivanja oglasa pronašao sam reportažu o čovjeku koji je koristio skupinu romske djece da prose i kradu za njega. U tekstu je bilo njegovo ime i fotografija. Ličio je na čovjeka koje su opisale “Mijine” žrtve. Pokazao sam tu fotografiju svakoj od njegovih “austrijskih” žrtva i sve su bile sigurne da je to “djed Mijo”.
Kad sam potvrdio identitet nasilnika provjerio sam gdje se sve to ime pojavljuje i pronašao presudu kojom je on nekoliko godina prije austrijske “epizode” osuđen na zatvor zbog iskorištavanja i seksualnog nasilja nad djevojčicom iz doma za djecu bez roditelja. No u zatvor nije otišao jer je pobjegao na vrijeme, a koliko jaku podršku je imao u institucijama koje se trebaju boriti protiv kriminala jest činjenica da nikada za njim nije raspisana međunarodna tjeralica iako je to zakonska obaveza ako raspisivanje interne tjeralice za osuđenim bjeguncem ne poluči rezultat. No nije se usudio ući u Hrvatsku.
S obzirom na to da je “djed Mijo” izvan Hrvatske slobodno koristio vlastiti identitet jer međunarodne tjeralice nije bilo, a pazio je da ga se ne ulovi u kriminalu u Austriji nije mi bilo teško saznati čak i na kojoj je bečkoj adresi prijavljen. U drugoj priči objavio sam sve do čega sam došao uključujući ispovijesti ostalih žrtava koje su mi se povjerile, ali pazeći da ne dam niti jedan trag do njihovih identiteta. Objavio sam i pravo ime i fotografiju “djeda Mije”. Nedugo potom zahvaljujući objavljenim pričama “djed Mijo” je uhićen kao i njegovi pomagači. On je osuđen na 10 godina zatvora, a identiteti žrtava ostali su neotkriveni. Sve dok kolegica iz jedne TV kuće nije poželjela napraviti priču sa žrtvom iz prve priče, a njezin urednik se složio. I tu počinje priča o tome kako se bez loše namjere može katastrofalno odraditi novinarski posao na štetu žrtve. To je i priča kako je moguće pogriješiti i ako ste novinar s velikim iskustvom u takvim temama. A pogriješio sam jer sam dopustio da događaji izmaknu mojoj kontroli.
Kad me kolegica nazvala tražeći kontakt sa žrtvom objasnio sam joj kakve sve posljedice za žrtvu može imati taj TV prilog ako je žrtva uopće suglasna da sudjeluje. S obzirom na to da je žrtva u međuvremenu navršila 18 godina, a ima i majku smatrao sam da nemam pravo ja odlučivati u njeno ime pa sam obećao kolegici da ću razgovarati sa žrtvom i ako je spremna za snimanje dat ću joj ime i kontakt kolegice. Pogriješio sam. Kao što je život žrtve važniji od bilo koje priče tako je važniji i od osjećaja kolegijalne obaveze da pomogneš drugom novinaru. Jer jednom kad si dopustio da ti stvari izmaknu kontroli ne možeš spriječiti potencijalnu katastrofu.
Gubitak kontrole nad situacijom može završiti tragično
Nazvao sam žrtvu i razgovarao s njom i njenom majkom. Objasnio sam koje posljedice na život njihove obitelji može izazvati TV prilog. Na njima je bilo da odluče, ali sam ih molio da nikako ne dopuste snimanje priloga u gradu u kojem žive, pa čak niti u svojoj kući. Predložio sam žrtvi, ako ipak odluči govoriti pred kamerama, da ode u Zagreb u sjedište TV kuće te da pazi da joj niti na koji način ne bude otkriven identitet. Štoviše da niti novinarima ne govori svoje ime kao niti gdje živi.
Kad je taj TV prilog snimljen i emitiran nisam znao da li sam više šokiran činjenicom da je neki novinar (k tome i žena) mogao napraviti takav prilog, a urednik ga objaviti ili bijesan na sebe što sam to omogućio bez obzira na sva moja upozorenja. Još uvijek pod stresom od proživljenog žrtva je, naime, odlučila da je prevelik pritisak za nju da sama putuje do Zagreba, a majka je morala ostati kod kuće s dvoje male kćeri pa je žrtva napravila prvu pogrešku.
Zanemarila je savjet da TV ekipu ne zove k sebi, nego da naziv mjesta gdje živi ostane tajnom. Potom, već u prvom kadru priloga snimljenom iz dvorišta kuće lako je prepoznati grad jer je kadar bio gotovo preslika razglednice. Sljedeći kadar: dvije djevojčice, žrtvine sestrice, skakuću po dvorištu s licima okrenutima prema kameri i bez ikakve zaštite identiteta. Scena nakon toga: majka govori u kameru također bez ikakve zaštite identiteta. I na kraju: žrtva govori, ali tek poluokrenuta leđima kameri tako da je na trenutke njen identitet prepoznatljiv.
Nakon emitiranja ovog priloga ubrzo su svi u gradu u kojem žrtva živi znali tko je žrtva, a mnogi gledatelji koji tu ne žive znali su makar u kojem gradu živi žrtva. Žrtvin vjerenik koji ju je do tada u potpunosti podržavao (pa i sam govorio u TV prilogu ne sluteći što se može dogoditi) napustio ju je. Njezin život opet se pretvorio u pakao. Nakon nekog vremena vjerenik joj se vratio, vjenčali su se i odselili u drugi grad. Sretan završetak? Hm, iz perspektive promatrača – možda.
Međutim, šteta koja je žrtvi napravljena nikada neće moći biti poništena. Stoga kad mislimo da pomažemo žrtvi objavljivanjem njene priče bez razmišljanja o tome pomažemo li u otkrivanju njena identiteta i to još objavljivanjem "iste sekunde" kako bismo još i bili prvi – ne pomažemo, a gotovo sigurno ćemo joj na neki način štetiti, bez obzira da li je zlostavljač na kraju kažnjen.
Možda može biti korisno podsjećanje na još jednu moju priču (točnije seriju od četiriju priča) o još jednoj žrtvi, 15-godišnjakinji koja se jednog dana nije vratila iz škole u jednom hrvatskom gradu. Počeo sam za njom tragati kao za nestalom osobom, a nakon 8 mjeseci pronašao sam je u Italiji. Bila je žrtva trgovine ljudima seksualno zlostavljana prisiljavanjem na prostituciju. Tekst koji sam o tom slučaju napisao za jedan od novinarskih priručnika ujedno je opet i priča o tome kako i novinar iskusan u sličnim temama, koji se usto maksimalno pripremi za rad na priči, može napraviti pogrešku na štetu žrtve želeći joj pomoći. Priručnik možete preuzeti ovdje.
Tekst na koji vas upućujem zove se Etičke dvojbe – Kristinina priča, a nalazi se na stranicama 85-112. Prije njega (stranice 75-84) je i moj tekst koji vas također može zanimati, pod naslovom Mediji o trgovini ženama: Lov na žrtve. Tekst Etičke dvojbe – Kristinina priča govori i o još jednom važnom aspektu naše teme - o tome kako niti novinari koji izvještavaju o nasilju ne mogu ostati "netaknuti". U nedavno izdanoj knjizi Svjedoci nasilja između ostaloga su objavljene ispovijesti dvadesetak novinara, fotoreportera i snimatelja koji su svjedočili nasilju i njegovim posljedicama uključujući i seksualno nasilje nad ženama. Jedan sam od njih, a evo što sam između ostaloga rekao autorima knjige:
"Uglavnom mi uspijeva ne razmišljati o traumama kojima sam svjedočio jer i dalje radim ‘sto na sat’ i bavim se i nekim temama koje ne izazivaju traume, ali sam svjestan da sam gadno ‘načet’. Kad god čujem ili vidim neku scenu ljudske patnje, za mnoge možda uopće ne posebno dramatičnu, ili čak ‘samo’ čujem ili vidim žrtvu da priča o svojoj traumi, pa čak i u nekoliko sekundi TV Dnevnika kada se protokolarno obilježava godišnjica nekog ratnog zločina ili kada na primjer žrtva silovanja u nekom dokumentarcu priča o onome što joj se dogodilo i posljedicama tog nasilja, u želucu mi se stvori gruda, a oči mi zasuze. Ponekad se rasplačem kao malo dijete. Ne zbog sebe nego zbog toga što mi, čim im moj um odškrine vrata, u glavu i cijelo tijelo nahrupe svi strašni prizori koje sam vidio ili sam o njima slušao. Poput nekog nijemog, ali stravično brzog filma čija je svaka scena strašnija od prethodne".
Jesi li pitao žrtvu želi li da je javno "spašavaš"?
Da, i to je cijena novinarskog bavljenja vrlo osjetljivim i traumatičnim temama. I novinari su ljudi. Ali nam to ne daje za pravo zanemarivati etička i profesionalna načela koliko god željeli da zločin, uključujući seksualno nasilje nad ženama, bude kažnjen. Empatija za žrtvu je razumljiva i zdrava, ali ne smijemo sami sebe zavaravati i svoje poteze opravdavati željom da žrtvi pomognemo i onda kada joj odmažemo.
Vratimo se na kraju raspravama u vezi slučaja seksualnog nasilja nad djevojkom iz mjesta nedaleko Zadra. Jedna od najupečatljivijih i najviše komentiranih situacija u vezi tog slučaja bilo je pitanje aktivistkinje koja je gostovala u TV emisiji upućeno uredniku/voditelju nakon jedne njegove primjedbe.
Novinar je iskazao sumnju u vjerodostojnost izjave filmske glumice koja je optužila producenta za seksualno nasilje navodno počinjeno prije više godine zapitavši zbog čega, ako se nasilje zaista dogodilo, glumica nije o njemu do sada govorila. Gošća je oštro reagirala zapitavši novinara s kojim pravom on prosuđuje treba li i kada žena govoriti o seksualnom nasilju koje je preživjela. U komentarima su se takvoj reakciji mnogi pridružili želeći podržati žrtve.
Apsolutno je pravo žrtava da odluče hoće li govoriti o onome što im se dogodilo, a ako hoće govoriti njihovo je pravo odlučiti kada, gdje i pod kojim uvjetima žele javno govoriti o onome što im se dogodilo. Ne smijemo ih prisiljavati da to učine niti ih smijemo kritizirati ne progovore li. No novinar ne smije biti već spominjani "protočni bojler" koji sa sebe skida svaku odgovornost za objavu svega što žrtva želi reći uključujući naprimjer i optuživanje konkretnih ljudi bez dokaza.
Naravno postojanje dokaza je malo vjerojatno nakon što je proteklo toliko vremena. No trauma vjerojatno još uvijek postoji. Ali ne smiju mediji služiti kao poprišta javne psihoterapije niti novinari smiju kršiti etička i profesionalna načela (uključujući presumpciju nevinost) jer su medijske "psihoterapije" zanimljive publici. I još jednom: time se ne pomaže žrtvama.
Žrtve seksualnog nasilja imaju potpuno pravo između ostaloga šutjeti o tom nasilju koliko god žele ili se iz bilo kojeg razloga ne usude govoriti. Ali čak i ukoliko bismo se svi složili da je propitivanje motiva za njihovu šutnju apsolutno nedopustivo kad jednom progovore, i dalje me muči jedno pitanje. Ako se slažemo da je pravo žrtve odlučiti želi li da njena trauma bude izložena javnosti zanima me da li je novinar koji je prekršio tajnost istrage napisavši vijest o tome kako istražni sudac nije odredio pritvor prijavljenima za seksualno nasilje ili njegov urednik koji je tu vijest objavio pitao žrtvu što misli o tome. Odnosno, u ovom slučaju njene roditelje, jer je žrtva maloljetna.
Kad već sami nisu razmišljali o mogućoj šteti za žrtvu nakon objave Informacije i to čak i prije nego što pričekali nekoliko dana hoće li se tužiteljstvo žaliti i hoće li prijavljeni mladići ipak biti pritvoreni. Sve što se sve dogodilo nakon objave te vijesti dodatno traumatiziralo djevojčicu i njene roditelje. Kako im je možemo samo pretpostavljati.
Što su oni koji su objavivši vijest o neizricanju pritvora prijavljenima za seksualno nasilje nad maloljetnicom potaknuli dodatnu viktimizaciju žrtve? Heroji? Borci protiv korumpiranog pravosuđa? Zaštitnici silovanih djevojčica? Kada će sljedeći put u tom i mnogim drugim medijima koji su tu vijest prenijeli te se i dalje bavili tom temom biti objavljen bilo kakav prilog koji će se baviti temom seksualnog nasilja nad ženama, uključujući i neadekvatne zakone, pravosudne stranputice i nedovoljnu brigu za žrtve?
Nemoguće je predvidjeti kad će se to dogoditi, ali hajde da pokušam pogađati…Evo, recimo, možda kad sljedeći put netko odluči prekršiti tajnost istrage o prijavljenim seksualnom nasilju nad djevojčicom pa neki novinar i njegov urednik odluče kako je super prvi objaviti da istražni sudac nije odredio pritvor prijavljenima za to zlodjelo. A želiš li biti prvi nisi valjda lud čekati čak niti da prođe žalbeni rok u kojem sučeva odluka može biti promijenjena. Uostalom u tom slučaju ona prva vijest više uopće ne bi bila vijest.
Nisi čekao niti prošli put pa je vijest postala najčitanija od svih koje si napisao i objavio, ostali mediji su je prenosili i svi su te tapšali po ramenu. Slušao si izjave o tome kako se ništa ne bi riješilo bez medijskog pritiska, a ti si bio taj koji je taj pritisak pokrenuo. Ti!
Hoćeš li pitati djevojčicu i njene roditelje žele li oni taj tvoj pritisak, kad to već nisi učinio prošli put. Znaš ono…žrtva ima pravo odlučiti…tajnost postupka u koji su uključeni maloljetnici… Siguran sam kako nisi zaboravio da je žrtva djevojčica. Ona koju si kao krenuo braniti. Ona koja ti je prestala biti zanimljiva čim više priča o njoj nije sakupljala dovoljno klikova i prestala je izazivati lavinu komentara. Jesi li ikada pomislio, bar na trenutak, što si joj učinio?
