Kako bi mediji trebali izvještavati i kako zapravo izvještavaju o seksualnom nasilju.
Autor: Saša Leković
Novinarski uradci objavljuju se u medijima, ali to ne znači da je sve što je objavljeno u medijima – novinarstvo. Urednici ponekad namjerno manipuliraju ljudskom patnjom kako bi povećali popularnost svog medija. Ali postoji još jedan ogroman problem s medijskim sadržajem. Nerijetko bivaju objavljeni sadržaji koji uzrokuju patnju raznim ljudima, poput primjerice sekundarne viktimizacije žena koje su žrtve seksualnog nasilja, iako su možda autori i urednici imali iskrenu želju pomoći žrtvi. Sjeća li se više itko maloljetnice iz okolice Zadra, i priče o višestrukom silovanju neizmjerno popularne prije nekoliko mjeseci? Zapita li se itko što je ta djevojčica preživjela nakon što su joj mediji "pomogli"?
"Bangladeški poučak": kvaliteta se ne dostiže kvantitetom
Upravo sam za edukacijske potrebe Ženske sobe, organizacije civilnog društva specijalizirane za pomoć ženama, žrtvama seksualnog nasilja, kanio započeti pisati ovaj tekst koji ću izlagati na njihovim radionicama za predstavnice/predstavnike medija, institucija i organizacija civilnog društva, kad sam naišao na sljedeću vijest BBC-ija:
"Sud u Bangladešu osudio je 16 osoba na smrt zbog ubojstva studentice koju su zapalili jer je optužila nastavnika za seksualno uznemiravanje. Devetnaestogodišnja Nusrat Jahan Rafi umrla je prije sedam mjeseci u gradu Feni, koji je udaljen oko 160 kilometara od glavnog grada Dhake. Među osuđenima se nalazi i nastavnik kojeg je Nusrat optužila za seksualno uznemiravanje. Tijekom istrage je otkriveno da je lokalna policija surađivala s osuđenima u širenju lažnih informacija da je Nusrat počinila samoubojstvo."
Dva puta u posljednje dvije godine u Bangladešu sam podučavao tamošnje novinare novinarskim alatima i tehnikama, uključujući i kako reagirati na informaciju (od anonimne dojave do službenog priopćenja nadležnih institucija) čija objava može dodatno viktimizirati žrtvu, ali i na bilo koji način ugroziti nečiju privatnost, izložiti nekoga javnim neugodnostima, medijskom "linču" pa i mogućem fizičkom ugrožavanju.
Bangladeš je mnogoljudna konzervativna zemlja s ogromnim ruralnim područjima kojima na mikro razinama umjesto zakona vlada mnoštvo lokalnih "šerifa" kojima je sve dopušteno, slabo funkcionalne institucije javno se ne propituju, a žene se u pravilu i u vlastitim obiteljima smatraju manje važnima od muškaraca te su uglavnom nezaštićene. U takvoj zemlji u kojoj je moguće čak i da tinejdžerica bude na odvratan način usmrćena, u scenariju "dostojnom" obrednog srednjovjekovnog pogubljenja "vještica", bezbroj je primjera nekažnjenog seksualnog zlostavljanja, uključujući i svakodnevne slučajeve silovanja.
Zbog takve situacije, iako se za mnoge slučajeve i ne dozna izvan malih zatvorenih sredina gdje sve ostaje na razini glasina koje se izgovaraju šapućući, mediji u Bangladešu česti izvještavaju o silovanju. Gotovo da ne prođe dan bez takve vijesti. Pretprošle godine je silovana pa ubijena i jedna novinarka. U Bangladešu su novinarke među reporterima "terencima" vrlo rijetke – dijelom jer obitelji smatraju taj posao isključivo muškim, a dijelom i zbog mogućih opasnosti kojima bi njihova članica mogla biti izložena. Gotovo isključivo terenski reporteri, uključujući dopisnike iz provincije, u Bangladešu su muškarci.
Radeći s kolegama (među kojima je bila samo jedna reporterka) u The Daily Staru, dnevnom listu s daleko najvećom nakladom među dnevnicima na engleskom jeziku u Bangladešu, uvjerio sam se da oni problem silovanja i uopće seksualnog nasilja nad ženama iskreno smatraju necivilizacijskom praksom, tim opasnijom jer se mnogi slučajevi ne procesuiraju. Stoga se redakcija trudila posvetiti toj vrsti nasilja posebnu pažnju.
S velikim entuzijazmom trudili su se objaviti svaku informaciju u vezi silovanja (uz ogroman broj tako drastičnih slučajeva seksualnog nasilja nad ženama blaži oblici jednostavno prolaze "ispod radara") nadajući se kako prosljeđujući u javnost dobivene informacije pomažu da se smanji broj silovanja i povećaju kazne za silovatelje. No kad smo sakupili i podrobno analizirali informacije vezane za silovanje koje je The Daily Star objavio mjesecima unatrag i usporedili statističke podatke čak i za mnogo dulje razdoblje, pokazalo se da broj otkrivenih slučajeva silovanja ne opada, da procesuiranje takvih slučajeva nije efikasnije nego ranije te da dosuđene kazne nisu u prosjeku veće nego što su bile.
Razočaranje kolega tom činjenicom bilo je jasno vidljivo, ali ih nije pokolebalo u uvjerenju da rade pravu stvar. "Znamo da je nemoguće brzo promijeniti stvari nabolje i da će trebati godine da se to dogodi, ali naš je posao da se trudimo i da ne odustanemo, zar ne?", rekli su mi. Naravno da je DA je jedini mogući odgovor na ovo retoričko pitanje, ali poanta je u tome kako uistinu mi novinari radimo svoj posao i da li uvijek radimo baš ono što i onako kako smo uvjereni da radimo. Koliko se često upitamo (i pitamo li se uopće) da li u stvarnosti činimo ono što mislimo da činimo?
Novinari neprekidno moraju biti vlastiti "vražji odvjetnici"
To bismo se morali svakodnevno pitati. A odgovor na to pitanje možemo dobiti jedino bivajući sami svojim "vražjim odvjetnicima". I to u svakom pojedinom slučaju nanovo. Ako smo jednom posao obavili dobro to ne znači da ćemo i sljedeći put. Svaki slučaj je situacija za sebe, ne postoje vječni i nepromjenjivi odgovori koje nikada ne dovodimo u pitanje. Za svaki novinarski zadatak treba biti dobro pripremljen, tijekom njegova obavljanja treba svaki svoj potez objasniti i opravdati, najprije sebi, a potom uredniku i javnosti. Na kraju, ali nikako najmanje bitno, prije, ali nakon što je naš novinarski prilog objavljen treba analizirati i njegov sadržaj i moguće posljedice.
Nakon što smo analizirali više desetaka vijesti, izvještaja i reportaža vezanih za silovanje objavljenih u The Daily Staru na licima većine kolega u skupini od desetak novinara i urednika s kojima sam radio bila je lako uočljiva nelagoda, a jedan je bio na rubu suza. Analiza je, naime, pokazala da je među objavljenim tekstovima bilo i onih u kojima su bez razloga navođene pojedinosti koje nisu ni od kakvog informativnog značaja, a štete privatnosti žrtve, potom onih koje dodatno viktimiziraju žrtve (i) izravnim ili neizravnim upućivanjem na njihov identitet.
Potom je tu bilo tekstova u kojima su objavljene izjave osoba koje su navodni svjedoci silovanja, kao i one koje optužuju navodne silovatelje iako su te izjave bez informativne vrijednosti za javnost i potpuno nepotrebne u tekstu, nisu poduprte niti jednim dokazom te dodatno viktimiziraju žrtve i javno optužuju navodne silovatelje. Neki tekstovi bili su temeljeni samo na izjavama ili čak glasinama.
Novinari su bili uvjereni da objavljivanjem Informacije o navodnom silovanju čine nešto profesionalno opravdano i društveno korisno. Ali u konačnici većina tekstova imala je bar jedan od dramatičnih profesionalnih nedostataka što ih je, umjesto ispunjenja nastojanja da budu pomoć u borbi protiv silovanja, učinilo profesionalnim promašajima na štetu i(li) žrtava i(li) navodnih silovatelja. Ti tekstovi nisu bili samo nepotrebni. Oni su bili štetni, bez obzira na to što su kod čitatelja, a i samih novinara, ostavljali dojam dobro obavljenog i društveno korisnog posla.
Hrvatska se razlikuje od Bangladeša po mnogo čemu, ali i u Hrvatskoj događa se seksualno nasilje nad ženama, uključujući silovanje. I u Hrvatskoj takvi se slučajevi događaju, zataškavaju i(li) opravdavaju na štetu žrtava. I u još jednom nema razlike između Bangladeša (koji sam uzeo kao upečatljiv primjer iz svoje novinarske prakse, ali je model univerzalno primjenjiv) te Hrvatske. I u Hrvatskoj se događa da novinari i mediji čine pogreške identične onima koje sam opisao na primjeru Bangladeša, uvjereni kako svoj posao obavljaju dobro.
Štoviše, uvjereni da bez takvog njihovog postupanja žrtve silovanja (ili neke druge vrste seksualnog ili bilo kakvog drugog zlostavljanje) ne bi dobile pravdu, a nasilnici ne bi bili adekvatno kažnjeni. Zbog toga je odgovor na pitanje iz naslova – novinari i mediji mogu biti i zastupnici, ali i zlostavljači zlostavljanih žena, a ponekad su zlostavljači i kada žele biti zastupnici.
Važno je uvijek imati na umu sljedeće… Novinar, kao i bilo tko drugi tko se javno bavi temama koje mogu dramatično utjecati na nečiji život, ne smije to činiti nedovoljno pripremljen i bez da adekvatno koristi sva dostupna znanja o temi, te profesionalne tehnike i alate, kao i ako neprekidno provjerava samoga sebe – zbog čega nešto čini, ima li činjenično opravdanje za to što čini i kakve su moguće posljedice. Na ovom mjestu važno je podsjetiti na to što je zapravo novinarstvo i kakva je uloga novinara te koje su etičke i profesionalne obaveze novinara prema žrtvi, ali i bilo kome drugome čije se ime i djelovanje dovodi u vezi sa žrtvom.
Novinarstvo je djelatnost koja podrazumijeva odabir i obradu informacija uz poštovanje etičkih i profesionalnih načela te objavu informacija od javnog interesa u potpunom i ispravnom kontekstu. To između ostaloga znači da novinari i mediji nisu "protočni bojler". Objavljivanje nečega što je novinar čuo ili pročitao (bez obzira na izvor), a da informacija nije od javnog interesa (i)li novinar nije provjerio njen sadržaj (i)li informacija nije stavljena u potpun i ispravan kontekst sasvim sigurno loše je obavljen novinarski posao. To zapravo i nije novinarstvo.
Novinarski posao nije jednostavan i vrlo je odgovoran. A kad izvještavaju o vrlo intimnim traumama (jedna od takvih situacija je i seksualno nasilje nad ženama) novinari uz poštivanje svih standardnih etičkih i profesionalnih načela imaju i dodatnu zadaću. Novinari moraju žrtvu zaštititi od svih mogućih dodatnih trauma, što ponekad zahtjeva i zaštitu žrtve od nje same. Žrtve su emocionalno ranjive, ljute zbog nepravde koja im je nanesena, u slučajevima seksualnog nasilja osjećaju se osramoćenima...
U takvom stanju dogodi se da žrtva kaže ili napravi nešto što joj može dodatno štetiti. Novinar je dužan ne objaviti ono što može dodatno ugroziti žrtvu, dužan je ne sudjelovati u sekundarnoj viktimizaciji žrtve pa iako to značilo da neće objaviti ništa. Vijest ili priča ne smiju biti važniji od ljudskog života. Zbog toga se novinari ne bi smjeli baviti temama za koje nisu pripremljeni i ne bi smjeli biti objavljivani prilozi koji mogu dodatno naštetiti žrtvi. Za to su u konačnici odgovorni urednici.
Žrtve ponekad treba štititi i od njih samih
Žrtve nasilja, čak i kada su punoljetne i žele javno reći nešto o onome što im se dogodilo, zbog stanja u kojem se nalaze novinari su dužni tretirati ih s posebnom pažnjom. U takvim situacijama ne smiju se objavljivati njihove izjave, otkrivati im identitet niti činiti bilo što drugo što žrtvama može naštetiti. No koliko uopće novinari razmišljaju o tome hoće li neki njihov postupak štetiti žrtvi čak i onda kada misle da joj pomažu?
Pokušat ću to plastično objasniti na primjeru koji je bio aktualan prije nekoliko mjeseci. Riječ je o prijavi da su sedmorica mladića iz mjesta nedaleko Zadra gotovo godinu dana seksualno napastovala svoju maloljetnu sugrađanku uključujući i višekratno silovanje. Mladići su privedeni, istražni sudac odlučio ih je ne pritvoriti tijekom istrage već im je samo odredio zabranu prilaska žrtvi. Lokalni medij objavio je tu informaciju koja je "procurjela" unatoč činjenici da bi istražni postupak trebao biti tajan jer su i djevojka koja je prijavila seksualno nasilje i nekoliko prijavljenih za seksualno nasilje nad njom - maloljetni. Informaciju su prenijeli drugi mediji tretirajući je kao novi pravosudni skandal.
Oglasile su udruge koje se bave ukazivanjem na nasilje nad ženama i zaštitom žrtava nasilja, kao i mnogi drugi. Organizirani su prosvjedi u više gradova zbog odluke istražnog suca. Na društvenim mrežama i ispod tekstova o ovoj temi objavljenih na webu mogle su se pročitati odvratni komentari – i o djevojci koja je prijavila seksualno nasilje, ali i o mladićima koje je prijavila uključujući objave koje su praktično poziv na linč.
Kad je nekoliko dana kasnije slijedom redovnog postupka uvažena žalba tužiteljstva na odluku istražnog suca i određen je pritvor za prijavljene mediji koji su izvještavali o slučaju (kao i oni koji su u medijima dobili prostor prosvjedovati protiv odluke istražnog suca) sebi su pripisali zaslugu tvrdeći kako pritvor ne bi bio određen da se nije dogodio medijski pritisak, a za istražnog suca koji nije odredio pritvor javno je tražen stegovni postupak.
U hrvatskom pravosuđu se nažalost događaju nedopustive situacije, uključujući i suluda obrazloženja presuda pa čak i nezakonite presude. Stoga je razumljiv gnjev kada imamo osjećaj da se još jednom dogodila pravosudna nepravda bez obzira na to jesmo li novinari, aktivisti-zaštitnici žrtava, frustrirani zaposlenici neefikasnog sustava ili “obični građani”. Reagiramo i uvjereni smo da činimo dobro i konkretnoj žrtvi i čitavoj zajednici.
No je li zaista uvijek tako? Jesmo li se, primjerice, prije objave Informacije o neodređivanju pritvora zapitali hoće li kršenje odredbe o tajnosti postupka u koji su uključeni maloljetnici biti opravdano stvarnom koristi za žrtvu, hoće li doprinijeti pravnoj kvaliteti daljnjeg postupka i na koncu ispunjavanju načela pravičnosti i slijedom tih pitanja – postoji li stvaran javni interes za objavljivanje te Informacije i kakve bi posljedice njeno objavljivanje moglo izazvati?
Jesmo li se zapitali makar zbog čega prekršiti tajnost postupka u koji su uključeni maloljetnici objavljujući vijest o neodređivanju pritvora ne pričekavši da istekne rok za žalbu na tu odluku? Kao što znamo, odluka je nakon žalbe izmijenjena. Bi li tužiteljstvo podnijelo žalbu i bi li ona bila usvojena bez kršenja tajnosti postupka i medijskog pritiska? Možemo samo nagađati. Ne možemo znati, niti ćemo ikada saznati.
Pretpostavimo bar na trenutak da bi žalba tužiteljstva bila usvojena i pritvor određen i bez medijskog pritiska. To bi sasvim obesmislilo kršenje načela tajnosti postupka objavljivanjem informacije o prvobitnoj odluci istražnog suca. Istovremeno izostala bi javna rasprava o cijelom slučaju u kojoj je bilo i mnoštvo dezinformacija, neartikuliranog izbacivanja frustracija pa i zazivanja postupaka koji su pravno neutemeljeni kao što je naprimjer poziv na stegovnu odgovornost istražnog suca.
Sučevu odluku da ne odredi pritvor prijavljenima za seksualno nasilje, uključujući i silovanje, unatoč činjenici da djevojčica koja je prijavila da je njihova žrtva živi u istom mjestu mnogi smatraju lošom. I ja sam među njima. Ako je netko zaista godinu dana činio seksualno nasilje nad žrtvom koja ga se tek nakon toga usudila prijaviti tko može jamčiti da nasilje neće biti ponovljeno ili da bar neće biti pokušano utjecati na žrtvu kako bi odustala od terećenja nasilnika? Sudac je imao mogućnost odrediti pritvor i ta bi odluka bila opravdana čak i ako u konačnici netko od prijavljenih bude oslobođen.
Ako postoji mogućnost utjecaja na svjedokinju-žrtvu pa čak i ponavljanja djela određivanje samo zabrane pristupa je besmisleno i ne predstavlja nikakvu zaštitu za žrtvu. Ako je netko bio u stanju primjenjivati godinu dana seksualno nasilje kako će ga zabrana prilaska žrtvi spriječiti da je i dalje napada? Pretpostavljam da se s tom teorijom nije teško složiti, no nema temelja za stegovnu odgovornost suca. Mogao je odrediti pritvor, ali nije morao. Njegova je procjena unutar zakonskog okvira koliko god se mi s njom ne slagali. Tražeći stegovnu odgovornost za suca pokazujemo samo vlastito neznanje u bar jednom od aspekata teme koju komentiramo koliko god sami sebe i druge uvjeravali da želimo pomoći žrtvi.
Jesu li mediji koji su prenosili zahtjeve za stegovnom odgovornošću suca ne objašnjavajući zbog čega ona u ovom slučaju nije moguća (a neki i pridružujući se tom zahtjevu) korektno obavili svoj posao? Jesu li pomogli žrtvi? Da li su ti mediji (a i mnogi drugi) ikada upozoravali kako je prostor voluntarizma koji suci imaju za slične odluke unutar zakonskih okvira prevelik te kako je stoga velika opasnost da odluka bude zakonita iako nelogična i na štetu žrtve? Jesu li argumentima temeljenima na statistici i drugim činjenicama (bez dovođenja konkretnih žrtava u situaciju sekundarne viktimizacije) pledirali za zakonske izmjene koje bi onemogućile da očito loše odluke na štetu žrtve budu "pokrivene" zakonskim odredbama? Jesu li novinari kao i svi ostali koji bi svojim znanjem, iskustvom i položajem u društvu u tom procesu trebali igrati važnu ulogu ikada razmišljali o tome da bi tako bar malo olakšali budućim žrtvama bez opasnosti da svojim postupcima omoguće dodatnu štetu aktualnim žrtvama?
Mediji o (seksualnom) nasilju (nad ženama): isključivo kad se dogodi
Moje četrdesetogodišnje novinarsko iskustvo u koje spada i uvid u nažalost rijetka istraživanja (u nekima sam i sudjelovao) na temu medijskog tretmana nasilja (uključujući seksualno nasilje nad ženama) pokazalo je da se u pravilu u više od 90 posto slučajeva mediji tom temom bave povodom nekog konkretnog događaja. Uz to, često to čine površno i otvarajući mogućnost sekundarne viktimizacije žrtve ili čak izravno čineći tu sekundarnu viktimizaciju. To je profesionalno nedopustivo, a u mnogim slučajevima ne postoji niti stvaran javni interes za događaj.
Javni interes (dakle opravdanje za objavu Informacije o nekom događaju ili na neku temu) pretpostavlja da je ta informacija važna za donošenje odluka – naprimjer hoćemo li glasati za nekoga tko želi uvesti strože kazne za počinitelje seksualnog nasilja ili treba li iz proračuna dati više novca i osigurati općenito bolje uvjete za institucije, organizacije civilnog društva ili projekte koje se bave zaštitom žrtava seksualnog nasilja. Javni interes nikako i nikada nije objavljivanje informacija koje realno ne pomažu, ali potencijalno štete. Primjerice, tako da njihova objava može izazvati dodatnu traumu žrtve.
Vratimo se tu na trenutak na priču iz Bangladeša koju nisam završio. Kolege su nakon analize objavljenoga shvatile kako veći broj objavljenih informacija o silovanju ne znači niti bolje obavljen novinarski posao, niti veću pomoć postojećim potencijalnim žrtvama te da je svaka objavljena, a nedovoljno profesionalno odrađena informacija (ako je uopće od javnog interesa) potencijalno opasna za žrtvu, a nikako ne pomoć. Stoga su odlučili ubuduće primjenjivati stroge profesionalne kriterije koji uključuju i popis pitanja koje novinar sam sebi mora postaviti kad se suoči s tom temom. To uključuje i svijest da njihove novine ne smiju biti “protočni bojler” nego da tako važna i osjetljiva tema kao što je seksualno nasilje zahtijeva ozbiljno novinarsko istraživanje i suradnju sa stručnjacima, kao što su psiholozi i pravnici, te ostali koji se praktično bave tom temom.
Kroz mnoge godine baveći se novinarskim poslom susretao sam se relativno često s temama povezanima s nasiljem, uključujući i seksualno nasilje nad ženama. I još se susrećem. Kao mlad novinar nisam znao mnogo o tome kako informirati o nasilju, a ne ugroziti žrtvu pa niti o tome gdje je i postoji li uopće granica koja određuje koja je informacija na tu temu od javnog interesa, a koja nije. Prisjećajući se nekih slučajeva i listajući arhivu svojih tekstova vidim gdje sam i ja nekada griješio. Srećom, većinom sam imao dobre urednike što mi je pomoglo kao reporteru, a kasnije i kao istraživačkom novinaru i uredniku.
Pisao sam o obiteljskom nasilju, potom o raznim vrstama nasilja s kojima sam se sretao kao ratni reporter kao i o mirnodopskom “civilnom” seksualnom nasilju uključujući i silovanje, posebno u sklopu trgovine ljudima te prisiljavanja žena na prostituciju. Pritom sam surađivao i još uvijek surađujem sa stručnjacima raznih specijalnosti koji su se bavili tim temama. Zahvaljujući tome stekao sam povjerenje koje mi je između ostaloga omogućilo ulazak u nekoliko prihvatilišta/sigurnih kuća za žene žrtve nasilja (koje je gotovo po pravilu uključivalo i seksualno) te razgovor sa žrtvama koje su tamo bile smještene.
U pravilu novinarima ulazak nije dozvoljen, ali smatrajući da profesionalno radim svoj posao izvještavajući o takvim temama te da žrtvama ne odmažem već pomažem ne bi li se povećala javna svijest o problem osobe odgovorne za sigurnost tih žena dozvolile su mi da uđem u skloništa u nekoliko država. Njihova odgovornost je ogromna i mogu samo pretpostavljati koliko je ta odluka bila teška. Jednom kad novinar uđe u sklonište za žrtve (seksualnog) nasilja kontrola moguće štete ne postoji. A šteta može biti strašna – ne samo ako namjerno zloupotrijebim povjerenje već i ako misleći da činim dobro objavim ili samo kažem nekome u neobaveznom razgovoru gdje sam bio, s kim sam pričao te što sam vidio i čuo.
To je moglo uništiti nečiji život - pričao sam sa ženama koje su mi govorile ne samo kakvom su nasilju bile izložene, već i tko su bili ti nasilnici. Većinom su ti ljudi bili još uvijek na slobodi. Neke od njih žrtve nikada nisu niti prijavile. Nekada je razlog bio strah od odmazde, nekada osjećaj sramote ako okolina dozna, a nekada i to što je žena koju je partner tukao i silovao i dalje vjerovala da će se on "popraviti".
Svi ti susreti sa žrtvama i njihove priče pomogle su mi da bolje shvatim kako funkcionira taj nasilni odnos, što se događa s nasilnikom, a što sa žrtvom. To iskustvo mi je bilo dragocjeno pri odluci kako istraživati ovu temu te kada i kako o njoj pisati. Držim stoga korisnim s novinarima, ali i ostalim čitateljima ovog teksta, podijeliti još nekoliko činjenica koje za mene imaju ključnu važnost za postupke novinara koji se nađe u situaciji izvještavati o temi seksualnog nasilja nad ženama - o tome ću još pisati u drugom nastavku ovog teksta.
Želim ovdje još reći da prije svega sa žrtvama (seksualnog) nasilja, pogotovo neposredno nakon što je to nasilje počinjeno, nikada ne smijete razgovarati bez pripreme i prisustva stručne osobe. Čak i kada ste iskusni u takvim situacijama, priprema je neophodna. Ne inzistirajte na odgovorima ako ih žrtva nije voljna dati. Nikada ne otkrivajte identitet žrtve (bili izravno bilo neizravno) niti na bilo koji način nemojte izigrati njeno povjerenje. Pravilo neotkrivanja identitet žrtve i neizigravanja njenog povjerenja naravno vrijedi i kad to informacija o žrtvi i onome što joj se dogodilo dođete neizravno – od policije, obitelji, socijalne službe, susjeda, rođaka, drugog novinara…Ali također uvijek imajte na umu da informacije do kojih ste došli ne moraju biti točne pa čak i kad ih dobijete od same žrtve.
Svakom tko tvrdi da je žrtva (seksualnog) nasilja mora se pristupiti poštujući sve procedure i pravila struke (policijske, liječničke, novinarske…) kako se ne bi dogodila nova trauma i sekundarna viktimizacija pa i kada to nasilje nije lako dokazati. No apsolutno je nedopustivo omogućiti medijske "optužnice" za (seksualno) nasilje protiv konkretne osobe koje se temelje (samo) na izjavama žrtava.
