Žene koje ubiju njihovi partneri ili bivši partneri žrtve su femicida, rodno zasnovanog ubistva motivisanog osjećajem nadmoći nad ženama u kojem počinilac smatra da raspolaže životom žene, a time i pravom da je ubije
U Trebinju je početkom jula S.R. na radnom mjestu ubio bivšu suprugu Lj.R. a potom izvršio samoubistvo. Također u julu, u Sarajevu je H.M. ubio D.T. s kojom je bio u vezi, a potom i sebe. U septembru je u Sarajevu S.B. ubio I.F. s kojom je bio u vezi. U oktobru je u Tuzli H.Z. usmrtio suprugu Dž.Z. a potom izvršio samoubistvo. Dan kasnije, u Sarajevu je E.A. ubio S.D. s kojom je bio u vezi. U novembru je, također u Sarajevu, N.Č. ubio S.T. s kojom je bio u vezi, usput ranivši slučajnu prolaznicu, a kasnije izvršio i samoubistvo. Nekoliko dana potom, u Gornjem Kotorcu je K.B. ubio suprugu S.B. a potom i sebe. Sredinom decembra, Đ.T. je u Opštini Srbac ubio M.B. s kojom je bio u vezi.
U Bosni i Hercegovini je u 2019. godini ubijeno 12 žena. Od 2015. do danas, ubijeno je 56 žena, govore podaci bh. nevladinih organizacija posvećenih borbi protiv nasilja nad ženama, u nedostatku zvanične državne statistike o ubistvima žena. Centar ženskih prava iz Zenice koji od 2011. godine provodi monitoring rada sudova u FBiH za krivična djela koja uključuju nasilje počinjeno nad ženama i djevojčicama, navodi da su dvije od tri ubijene žene u dobi od 17 do 63 godine u BiH ubijene od strane svojih partnera ili bivših partnera.
Žene koje ubiju njihovi partneri ili bivši partneri žrtve su femicida, rodno zasnovanog ubistva motivisanog osjećajem nadmoći nad ženama u kojem počinilac smatra da raspolaže životom žene, a time i pravom da je ubije. Kao najekstremniji oblik nasilja nad ženama, femicid svoje korijene ima u neravnopravnom položaju žena i muškaraca u društvu, te rodno zasnovanom nasilju koje služi da bi se žene držale u podređenom položaju i održavao društveni status quo.
Dok u drugim dijelovima svijeta postoje različite forme femicida, te su žene žrtve ubistava iz časti, ubistava pod optužbama za vještičarenje, posljedica nelegalnih abortusa, izgladnjivanja ili odbijanja prava na liječenje, definicija femicida koja najbolje odgovara bh. kontekstu je ona koju su Diana Russell i Jane Caputi 1990. godine dale u članku „Femicid: Govoreći neizrecivo“, navodeći da je femicid „ubijanje žena od strane muškaraca iz mržnje, prezira, zadovoljstva ili osjećaja vlasništva nad ženama, odnosno seksizma“.
Navedeni slučajevi femicida u BiH posljednjih mjeseci nisu kratkotrajna kriza ili sporadični izljev nasilja već problem s kojim se bh. društvo suočava kontinuirano i na koji državne institucije tek moraju dati adekvatan odgovor, smatra Aleksandra Petrić, izvršna direktorica Fondacije Udružene žene Banja Luka, organizacije koja rukovodi banjalučkom sigurnom kućom za žene i djecu žrtve nasilja.
„Ubistva žena u BiH su dugoročni problem odsustva adekvatnog odgovora društva i vladinih institucija na problem nasilja prema ženama. Odsustvo lako dostupne i senzibilisane podrške ženama koje su svakodnevno izložene nasilju od strane svojih partnera i adekvatnog odgovora organa koji primjenjuju zakon, centara za socijalni rad, policije, tužilaštva i u konačnici sudova, dovodi do toga da se nasilje prema ženama toleriše, počinioci nasilja blago kažnjavaju ili uopšte ne kažnjavaju, a žene koje su izložene nasilju ne dobijaju blagovremeno potrebnu pomoć“, navodi Petrić.
Imenovanje ubistava žena riječju femicid početak je razumijevanja problema
Stručnjak za ljudska prava i ravnopravnost spolova Adnan Kadribašić ističe da slučajevi femicida iz 2019. samo poručuju da stvari napokon moramo početi nazivati pravim imenom. „Prema podacima Ureda Ujedinjenih nacija za droge i kriminal (UNODC), svaka treća žrtva ubistva u BiH je osoba ženskog spola. I raniji podaci su pokazivali da su ubistva žena bila prisutna u našem društvu, ali se o njima, čak ni tokom 2019. godine kad smo u samo nekoliko mjeseci imali šest slučajeva femicida i dva pokušaja femicida, nije govorilo kao o femicidu. Samo su rijetke osobe ili organizacije prepoznale da se radi o posebnom problemu koji ima posebnu dinamiku, a koja je vezana za rodno zasnovano nasilje. U potpunosti je izostala šira društvena reakcija“, ističe Kadribašić.
Šira društvena reakcija potrebna nam je jer je nužno podići svijest društva o femicidu kao posebnom problemu. O femicidu je potrebno govoriti u javnosti, u institucijama i među profesionalcima, jer je imenovanje ubistava žena riječju femicid početak prepoznavanja uzroka i dinamike koji su prethodili tom zločinu. Femicid je završni čin obično dugotrajnog nasilja nad ženama, zato je za prevenciju nužno priznati posebnosti ovog problema i njegovih uzroka, a najprije prepoznati sve oblike nasilja nad ženama, čak i one najsuptilnije.
„Zajedničko slučajevima femicida je najčešće to da im je prethodio niz disfunkcionalnih obrazaca u partnerskim odnosima koji su uključivali suptilno zlostavljanje koje ponekad ni žrtva, a ni sistem ne prepoznaju kao nasilje u porodici. Potreba za kontrolom partnerice, ograničavanje slobode, uhođenje, neprihvatanje prekida emotivne veze, seksualno zlostavljanje u partnerskom odnosu, te prijetnje po život ukoliko žena nasilnog partnera napusti, česti su upozoravajući znakovi, ali praksa pokazuje da takva ponašanja počinitelja, čak i kad se prijave, ostanu nekažnjena“, ističe Lejla Heremić, socijalna pedagoginja i porodična savjetnica u Udruženju Medica Zenica koje upravlja sigurnom kućom.
Uzrok femicida su rodne uloge, a ne siromaštvo ili alkoholizam
Femicid je globalni problem. Izvještaj UNODC-a navodi da je u 2017. godini u svijetu ubijeno 87.000 žena, te da ova ubistva obično nisu rezultat nasumičnih radnji, već kulminacija prethodnog nasilja. Više od trećine žena ubijene su od strane trenutnog ili bivšeg partnera. Za razliku od žena, 80 posto ubijenih muškaraca ubijeno je od strane osoba koje im nisu bliske. Izvještaj ističe i da je godišnji broj slučajeva femicida u blagom porastu. Diana Russell navodi kako je porast slučajeva femicida u drugoj polovini 20. vijeka koincidirao s većim oslobođenjem žena od patrijarhalnih uloga.
Uzroke femicida, dakle, treba tražiti u položaju žena i rodnim ulogama koje vladaju u patrijarhalnom društvu kakvo je i bosanskohercegovačko, gdje dvije trećine osoba smatra da je nasilje nad ženama od strane partnera, poznanika ili stranca uobičajeno i u kojem je rašireno mišljenje da žena treba biti podređena muškarcu. Femicid se najčešće dešava upravo onda kad žena odluči izaći iz rodne uloge koja se od nje očekuje i pokaže „neposluh“, na primjer nakon što napusti partnera. Da uzroci femicida leže drugdje od uzroka drugih ubistava govori i činjenica da muškarci koji ubiju partnericu ili bivšu partnericu najčešće nisu i počinioci nekog drugog nasilnog krivičnog djela.
„U slučajevima femicida kojima smo u BiH svjedočili prošle godine, nije se radilo o muškarcima koji su bili spremni da počine neku drugu vrstu nasilnih krivičnih djela, već o muškarcima koji su osjećali da gube svoju rodnu ulogu, odnosno moć. Kada stavimo femicid u kontekst rodnih uloga, ne iznenađuje da poslije ubistva često slijedi i samoubistvo. Upravo su ti štetni rodni stereotipi o ulogama žena i muškaraca u našem društvu osnovni uzrok femicida, ali i drugih oblika nasilja nad ženama, što potvrđuje i Istanbulska konvencija“, ističe Kadribašić.
I stavovi o nasilju nad ženama i uzrocima femicida često su prožeti stereotipima, predrasudama i zabludama, a najčešća zabluda je da se ubistvo žene dešava odjednom, iznenada, u ekstremnoj situaciji. Zabluda je i da žene ubijaju samo disfunkcionalni muškarci, kao i da su žene na neki način izazvale počinioca, odnosno ubistvo „zaslužile“. Uzrok femicida, kao ni nasilja nad ženama, nisu ni siromaštvo, ni obrazovni nivo, ni zloupotreba opojnih sredstava ili drugi problemi mentalnog zdravlja, a ni postojanje nelegalnog oružja – što se u BiH ponekad navodi kao uzrok – budući da se istovremeno ne dešava i zabrinjavajući broj drugih ubistava.
Femicid bi trebao biti prepoznat kao posebno krivično djelo
Svijest o femicidu kao ubistvu sa posebnom dinamikom noviji je pojam u većini zemalja svijeta, te ga u svojim zakonima prepoznaju samo države Latinske Amerike i Kariba. U Evropi niti jedna država nije definisala posebno krivično djelo femicida, a tek polovina zemalja Evropske unije prikuplja statističke podatke o femicidu. Slučajevi femicida se u većini zemalja svijeta, pa tako i u BiH, tretiraju kao i sva druga ubistva, a nedostatak svijesti o ovom problemu može odrediti i tok sudskog procesa, ističe Adnan Kadribašić.
„Ne postoji nikakva prepreka da se počinioci femicida adekvatno kažnjavaju, ali možemo pretpostaviti da je, u nedostatku društvene svijesti, odgovor pravosuđa takav da se ovim djelima pristupa kao i drugim ubistvima. Zakoni i Istanbulska konvencija naglašavaju da ubistvo koje se desi kao posljedica nasilja nad ženama i u porodici mora biti otežavajuća okolnost. Potrebno je malo svijesti da počnemo da prepoznajemo ubistva žena kao poseban oblik krivičnog djela i da ga nazovemo femicidom, potreban nam je sudski aktivizam i sudska praksa koja će poslati jasnu poruku o neprihvatljivosti femicida“, navodi Kadribašić.
Istraživanja sudske prakse pokazala su da u slučajevima nasilja u porodici sudovi češće pronalaze olakšavajuće, a ne otežavajuće okolnosti, te da počinioci uglavnom budu uslovno kažnjeni, što znači da žrtve nasilja ostaju nezaštićene nakon prve, krizne intervencije i privremenog zbrinjavanja, dok počinioci nerijetko čine nasilje i tokom trajanja uslovne kazne ili odmah po izlasku iz zatvora, te je jasno da sudovi moraju raditi na učinkovitijem kažnjavanje nasilja u porodici i posljedično sprečavanju femicida.
Osim definisanja femicida u krivičnom zakonodavstvu i strožeg kažnjavanja nasilja u porodici, te općenito bolje zaštite žena koje su preživjele nasilje, obaveze države u sprečavanju femicida, prema preporukama UNODC-a, odnose se i na otklanjanje preduslova za femicid, a to je smanjenje neravnopravnosti žena, odnosno unapređenje položaja žena u društvu, zatim edukaciju o rodnoj ravnopravnosti, diskriminaciji i rodno zasnovanom nasilju unutar školskog sistema, podsticanje etičkog medijskog izvještavanja o nasilju nad ženama, kao i na podizanje svijesti građanstva o važnosti prijavljivanja nasilja.
Nesporno je da se u BiH posljednjih godina čini mnogo na poboljšanju sistema podrške žrtvama nasilja, te da je sve veći broj policijskih službenika i službenica te medicinskih radnica i radnika obučen da pruža podršku i zaštitu žrtvama nasilja, zahvaljujući čemu su mnogi životi spašeni, ali je prostor za djelovanje još uvijek veliki, a tome doprinose i bosanskohercegovačke specifičnosti poput nejednakog postupanja i različitih izvora podrške na različitim nivoima vlasti, zbog čega podrška žrtvama nerijetko zavisi od opštine ili kantona u kojem imaju prebivalište.
Kao potpisnica Istanbulske konvencije, BiH je obavezna osigurati sveobuhvatan sistem prevencije, zaštite i kažnjavanja počinilaca, a najveći problem u prevenciji femicida je činjenica da procjena rizika kojem je izložena žrtva nasilja, uključujući eskalaciju nasilja sve do ubistva, najčešće izostaje, odnosno uopšte se ne radi ili ne uključuje sigurnosne i zaštitne mjere nakon prijave nasilja. „Propuštanje procjene rizika od smrtne posljedice i davanja efikasne zaštite predstavlja jedan od ključnih propusta državnih institucija i takvi predmeti protiv drugih država su već bili razmatrani od strane Evropskog suda za ljudska prava i UN Komiteta za eliminaciju diskriminacije žena“, ističe Kadribašić.
Ohrabrujući je podatak da je Vijeće ministara BiH prošle godine osnovalo Odbor za praćenje provedbe i izvještavanje po Istanbulskoj konvenciji i femicidu u BiH koji bi prikupljao i analizirao podatke o femicidu, što bi trebalo doprinijeti pokretanju šire društvene reakcije i odgovora na ovaj problem. Zasad, međutim, rad Odbora na državnom nivou je blokiran jer mu vlada Republike Srpske osporava nadležnost, smatrajući praćenje provođenja Istanbulske konvencije nadležnošću entiteta, te još ne postoje zvanični podaci o provedenim analizama i preporukama Odbora.
Bolje i stotinu bespotrebnih intervencija, nego jedna zakašnjela
Iz ugla policijske prakse, dokazivanje krivičnog djela ubistva u slučajevima femicida ponekad je otežano zato što nasilje nije ranije prijavljeno. „Širenje svijesti o prijavljivanju svakog vida nasilja prema ženama u velikoj mjeri može pomoći u smanjenju obima nasilja, bez obzira da li ga prijavljuje žrtva ili građani. Važna je i spremnost žrtve da u daljnjem postupku sarađuje s policijskim službenicima i pomogne u dokumentovanju krivičnog djela. Nažalost, u većini slučajeva žrtva nakon početne prijave istu povuče i izvršioci ne budu procesuirani“, odgovorili su nam iz MUP-a Kantona Sarajevo.
Lejla Heremić ističe da je upravo problematično to što je sav teret dokazivanja nasilja stavljen na leđa žrtvi, te se krivični postupak ne pokreće ako žrtva odbija svjedočiti. „Sistem nameće žrtvi nasilja da je ona ta koja će počinitelja nasilja poslati u zatvor, a ona ne bi smjela živjeti s osjećajem da odlučuje o sudbini partnera, supruga, oca svoje djece, već država i kaznena politika moraju preuzeti odgovornost za kažnjavanje i pokazati da nasilje u porodici nije dozvoljeno, kao što nije dozvoljeno ni u društvu, a kažnjavanjem poručiti da zaslužuje čak i veće kazne.“
I UNODC-ov izvještaj ističe da dio problema femicida leži u činjenici da se nasilje nad ženama širom svijeta rijetko prijavljuje, podjednako u razvijenim i državama u razvoju, a odgovornost za prijavljivanje nasilja, a time i sprečavanja femicida, imamo svi. Prema Zakonima o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH i Republike Srpske, svaka osoba je dužna prijaviti saznanje o počinjenom nasilju nad ženama. Iako broj anonimnih prijava na SOS telefone u FBiH i RS statistički raste, građani koji prijavljuju nasilje prema ženama koje se dešava u njihovoj blizini još uvijek su malobrojni.
Mnogi se još pretvaraju da nasilje ne primjećuju, smatrajući kako to „nije njihov problem“, već „privatna stvar“, ističu naše sagovornice i sagovornik. „Poražavajuće je saznati da je često kod slučajeva femicida čitava okolina bila svjesna nasilja ali nije reagovala, što zbog tolerancije na nasilje u porodici, što zbog nepovjerenja u rad institucija, ali nekad i zbog straha od odmazde ako se sazna da su baš oni prijavili nasilje“, navodi Adnan Kadribašić.
No, nasilje nije privatna stvar i nikako ne smije ostati u „svoja četiri zida“, dodaje. „Nasilje nad ženama, nasilje u porodici i femicid su problemi našeg društva i samo je širi društveni odgovor adekvatan. Činjenica jeste da su ovi oblici nasilja vezani za intimne odnose i da zbog toga mnogo ljudi ne zna da li i kada je potrebno pozvati institucije da intervenišu. Ja bih nas sve pozvao da reagujemo odmah čim posumnjamo na nasilje nad ženama i nasilje u porodici jer bolje je i stotinu bespotrebnih intervencija nego jedna zakašnjela.“
Nasilje nad ženama moguće je prijaviti i na SOS telefone:
1265 za Federaciju BiH
1264 za Republiku Srpsku
Autorica: Tamara Zablocki
