Fotografija iz filma ,,Dvije škole” Srđana Šarenca pokazuje srednju školu u Travniku koja je podjeljena po etničkim linijama.
Zamislite da živite u gradu u kojem vam nije dozvoljeno da pređete preko neke određene ulice. Ili da pohađate školu u kojoj vam nije dozvoljen ulaz na određeni sprat. Ovo nije zaplet nekog horor filma nego stvarnost u Gornjem Vakufu-Uskoplju, gradu u srednjoj Bosni koji je podijeljen po etničkim linijama.
Balkan Diskurs je pričao sa mladim ljudima iz ovog grada o uticaju koji je ova podjela imala na njihove živote i stavove prema drugim etničkim grupama u zemlji.
Na prvi pogled, Gornji Vakuf-Uskoplje izgleda kao svaki drugi gradić na svijetu. Ljude, njih 22 hiljade, koji ga nazivaju domom opslužuje samo jedan glavni put, zgrada općine, pošta i nekoliko trgovina. U gradu se nalaze i brojni kafići i redovna pijaca gdje se, svake srijede, može kupiti svježe povrće ili jeftina kineska roba. Međutim, ono što ovaj gradić čini jedinstvenim nisu kafići niti pijaca, nego etničke podjele koje su prisutne u svakom kutku i u svakom aspektu svakodnevnog života. Podjele počinju od „nevidljive” linije – skromne ulice u središtu grada koja dijeli Bošnjački Gornji Vakuf od hrvatskog Uskoplja do etnički podijeljenih škola.
Ove podjele su tako čvrsto ukorijenjene da je ovo stanovnicima Gornjeg Vakufa-Uskoplja sada ustaljena životna situacija. Ono što je posebno zabrinjavajuće je da se taj stav prenosi na djecu i mlade koji usvajaju razmišljanja svojih roditelja, rodbine i vršnjaka.
Izjave u ostatku ovog teksta odražavaju poteškoće života u segregiranom gradu, te pokazuju da čak i u duboko podijeljenim zajednicama još uvijek ima nade za promjenu.
Rođeni u segregaciji
„Nisam primjećivala da je moje odrastanje u djetinjstvu bilo drugačije, uglavnom zato što nisam znala za bolje. Rođeni smo u sistemu koji je gajio segregaciju i takva situacija je bila potpuno normalna za nas”, prisjeća se Lorena (20). ,,Tokom našeg djetinjstva nismo imali nikakav kontakt s drugom grupom.” Iako sada živi u Sarajevu, Lorena nastavlja da predstavlja svoj grad kao ambasador mira za regionalni projekt koji finansira američka državna agencija USAID.
Podjele koje je Lorena susretala u Gornjem Vakufu-Uskoplju značajno su uticale na njen pogled na ovaj grad. ,,Bilo je strašno odrastati u takvom okruženju. Nemam nikakve ljubavi prema tom gradu, niti sam vezana za njega”, kaže ona. ,,Ime grada sa dva naziva je također glupost. Predugo je da se izgovori, a skraćena verzija se ne može razumjeti. Radije bih bila Sarajka”, navodi Lorena i naglašava da uživa u različitostima koje nudi glavni grad Bosne i Hercegovine.
Tarik (25), diplomirani komunikator i omladinski aktivista iz Gornjeg Vakufa, ima sličnu priču. Kao dijete, znao je da ,,oni drugi” ljudi žive na suprotnoj strani grada, ali je mislio da to tako treba da bude. „Moje detinjstvo su obilježili ljudi koji su govorili o „onim drugima” koji žive na drugoj strani linije.”, kaže Tarik. Iako su djeca znala da postoji drugi dio grada, malo su znali o ljudima koji tamo žive što je samo ohrabrivalo strahove i sumnje. ,,Moji roditelji nisu eksplicitno govorili o situaciji u ovom gradu ali činjenica da smo bili svjesni ljudi koji žive na drugoj strani znači da smo odrasli u strahu od te zloglasne druge strane.”
Strah od strmih stepenica
Većina djece je živjela ,,segregirano” djetinjstvo, praktično bez kontakta sa pripadnicima drugih etničkih grupa, ali kako su počeli da pohađaju srednju školu (smještenu na hrvatskoj strani grada), podjele su postale vidljivije i neosporne. Hrvatska i bošnjačka djeca su nastavu pohađali u istom školskom objektu, ali su Hrvati imali predavanja u prizemlju dok su se Bošnjaci držali gornjeg sprata. Nisu imali nikakvog kontakta. Njihovi rasporedi časova su bili podijeljeni po etničkim linijama u skladu sa sada zloglasnim sistemom „dvije škole pod jednim krovom”.
Učenici ne samo da su imali odvojene razrede, već im nije bilo dozvoljeno da se druže sa članovima druge grupe tokom pauze ili između časova. Međutim, s vremena na vrijeme, radoznalost je pobjedila.
,,Ponekad bismo išli stepenicama da vidimo gornji sprat koji je pripadao Bošnjacima. Ali nismo se usudili ići dalje od stepenica jer nas je bilo strah da ne budemo kažnjeni.”, prisjeća se Lorena.
Martin (19), koji sada studira psihologiju na Univerzitetu u Sarajevu, se takođe prisjeća: „Strah je sigurno bio prisutan u našim školama. Hrvatska djeca su koristila jedan ulaz, a Bošnjaci drugi. Ako bi vas učitelji uhvatili na pogrešnom ulazu, odmah bi vas kaznili.”
Kao i opća situacija u gradu, situacija u školi je smatrana kao sasvim normalna stvar. „Nema se mnogo toga reći o sistemu ,,dvije škole pod jednim krovom”. U Gornjem Vakufu-Uskoplju, ovaj koncept je široko prihvaćen i smatra se uobičajenom stvari.”, kaže Tarik.
Oštećena mladost
Tarik smatra da ove škole imaju negativan uticaj na lični razvoj mladih i da ometaju proces učenja. Učenici ne uče ništa o drugim perspektivama i pogledima nego samo o onima koji su im bili nametnuti. Tek kad je Tarik završio školu i nastavio studirati u Sarajevu je shvatio da njegovo iskustvo nije uobičajeno: ,,Shvatio sam da smo zbog toga prilično oštećeni”.
Lorena smatra da joj je obrazovanje bilo kvalitetno, ali vjeruje da su segregacija i odsječeni kontakti sa djecom iz drugih etničkih grupa poticali podjele. Kao i Tarik, ona vjeruje da segregacija u obrazovanju ometa njihov lični razvoj na mnogo načina: „Mi učimo o drugim religijama u školi. Međutim, budući da nemamo nikakav kontakt sa ljudima različitog porijekla, mi zaista ne znamo mnogo o njima. I to je šteta.”
Škola nije bila samo stalni podsjetnik na podjele već i noćna mora za one koji su se sprijateljili sa članovima druge grupe. „Škola mi je bila loše iskustvo jer sam bila prijateljica sa Bošnjacima. Tvoji ljudi te različito onda doživljavaju. Neki od mojih ,,vlastitih” vršnjaka bi me čak i vrijeđali u školi zbog toga.”, navodi Lorena.
Oaza mira
Jedini zajednički prostor, koji nije segregiran, u Gornjem Vakufu-Uskoplju je omladinski centar. Tamo, djeca i mladi ne samo da pohađaju različite radionice i časove već i uče više o historiji, međuetničkim odnosima i izgradnji mira. Takođe im se pružaju mogućnosti da putuju u druge gradove u kojima imaju priliku da se upoznaju sa drugim mladim ljudima iz regiona.
Za neke, centar takođe pruža mladima prvu priliku da upoznaju djecu sa ,,druge strane”.
„Omladinski centar me je u velikoj mjeri oblikovao kao osobu. Naučio sam mnoge stvari u centru. Pomogao mi je da se nosim sa stereotipima koje sam imao i vremenom sam ih se uspio riješiti”, kaže Tarik.
Svi mladi koji su razgovarali sa Balkan Diskursom imali su podršku svojih roditelja i porodica i oni su ih ohrabrili da posjete centar. „Mojim roditeljima nije smetalo da učestvujem u aktivnostima u centru. Oni me podržavaju. Moj tata je bio u ratu, a mama je bila izbjeglica ali me i dalje ipak podržavaju”, kaže Martin.
Tračak nade
Čini se da će grad za sada ostati podijeljen po etničkim linijama.
„Mislim da će se trenutni međuetnički odnosi zadržati. Ljudi su zatvoreni i rezervisani. Svima je samo stalo do sopstvenog života i nije ih briga za one ljude sa ,,druge strane”. A pored toga, u gradu još uvijek nema zajedničkih događaja.”, kaže Tarik.
Studentski protesti 2017. godine protiv etnički podijeljenih škola koji su se odvijali u Jajcu i Travniku nisu imali mnogo uticaja u Gornjem Vakufu-Uskoplju.
„Svi znamo da model ,,dvije škole pod jednim krovom” nije uredu. Uprkos tome, istovremeno čujemo da mora ostati u praksi kako bi osigurao naše vitalne nacionalne interese.”, kaže Tarik.
On smatra da stanovnici Gornjeg Vakufa-Uskoplja trenutno nisu spremni za promjene. Ipak, uprkos ovom prilično sumornom izgledu, postoji nada za budućnost narednih generacija. „Prije nekoliko godina, bošnjačka djeca počela su pohađati nastavu sa hrvatskom djecom kao rezultat nekih novih stručnih programa koje je ponudio hrvatski obrazovni program. I to savršeno dobro funkcioniše do dan danas.”, zaključuje Tarik.
