„Sreću nam ne donosi ono što vidimo i dodirujemo, ni ono što drugi rade za nas, nego ono što mislimo da možemo osjetiti i učiniti za drugoga, a onda za sebe same.“
Helen Adams Keller, poznata američka književnica i aktivistica, rođena je 27. lipnja 1880. godine u Tuscumbiji, u Saveznoj Državi Alabami, na jugoistoku SAD-a. Rođena je kao zdravo dijete, no, u dobi od godinu i pol oboljela je od upale moždane ovojnice. Jedva je preživjela, a posljedica bolesti bio je trajni gubitak vida i sluha.
Bila je natprosječno inteligentno dijete i roditelji su je poslali u školu za slijepe, Perkins Institute. Tamo je Helen upoznala Anne Mansfield Sullivan, ženu koja je u djetinjstvu također imala problema s vidom i koja je pohađala tu istu školu za slijepe. Helen je u školu došla kao razdražljiva i neobuzdana djevojčica sklona ispadima bijesa. Anne i Helen uskoro su pronašle ‘zajedički jezik’. Komunicirale su uz pomoć ruku (prstiju) i rudimentarnog riječnika temeljnog Brailleovog pisma, uz još neke specifične Annine metode.
Iznimno strpljiva učiteljica uspjela je doprijeti do Helen koja je postala iznimno vrijedna učenica i rezultati nisu izostajali…
Helen je marljivo radila i učila, pomicala granice…
Kao 14-godišnjakinja Helen s Anne Sullivan seli u New York gdje kreće u specijalnu školu za gluhu djecu i dalje nastavlja s radom i učenjem. Nakon toga vraća se u Massachusetts i potom kreće u školu za djevojke Cambridge. Njeno je školovanje platio Mark Twain, čovjek koji se divio njenoj inteligenciji, upornosti i borbi.
“Posrćem, padam, ustajem…
Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed…
Sve sam željnija i sve više i više se penjem.
Nazirem sve širi horizont.
Svaka je borba – pobjeda.”
To su riječi kojima je Helen opisala svoj život za vrijeme studiranja na koledžu Radcliff na kojem je 1900. do 1904. godine studirala povijest i englesku književnost. U to vrijeme nastaju i prva njezina djela.
Helen je prva gluha osoba koja je uspjela diplomirati i to s najvišim ocjenama. Nakon toga obranila je i doktorat iz filozofije. Angažirala se kao socijalna radnica, neumorno se borila protiv nejednakosti, za građanska prava, za prava osoba s invaliditetom, za mir, za prava žena. Predano je radila za američku organizaciju za slijepe, putovala zemljom i po svijetu vatreno zagovarajući svoja uvjerenja.
Dobitnica je brojnih priznanja i počasnih titula i što je najvažnije nadahnula tisuće osoba s invaliditetom da pomiču granice i žive život punim plućima svojim ograničenjima usprkos.
Zapravo, ona i nije živjela kao da ima ograničenja. Školovala se, diplomirala i doktorirala, naučila govoriti svom hendikepu usprkos, uz engleski govorila je i francuski i njemački, napisala sedam knjiga, aktivno sudjelovala u borbi protiv nejednakosti, u borbi za mir, putovala, držala predavanja, pisala…
Autobiografska knjiga „Povijest mog života“, njena autobiografska knjiga, postala je svjetski bestseler.
Umrla je 1. lipnja 1968. u 88. godini života.
Neke od njenih najpoznatijih izjava:
„Karakter se ne može razviti kroz lakoću i mir. Jedino kroz iskušenja i patnju se duša može ojačati, vizija pojasniti, ambicija inspirirati i uspjeh postići. Moji prijatelji ispisali su priču mog života. Na bezbroj načina preokrenuli su moje mane u sjajne prednosti i omogućili mi da koračam smireno i sretno pod sjenkom mog nedostatka.„
„Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem.“
„Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu.“
„Sreću nam ne donosi ono što vidimo i dodirujemo, ni ono što drugi rade za nas, nego ono što mislimo da možemo osjetiti i učiniti za drugoga, a onda za sebe same.“
„Samoća i žaljenje su naši najgori neprijatelji i ako im se predamo, nikada nećemo učiniti nešto mudro na ovom svijetu.“
