Ilustracija: Jorm S / Shutterstock
Često se može čuti da je obrazovanje u krizi, ali to je pogrešno – možda je u krizi aktualno školstvo i njegovo djelovanje, ali nikako ne obrazovanje.
piše: Vedran Zubić
U svojoj burnoj povijesti ljudska civilizacija, a i humanoidi u predcivilizacijsko doba, prolazili su kroz razna stanja i situacije. Danas možemo govoriti i o potencijalnim sustavima koji su dominirali u pojedinim periodima razvoja čovječanstva. Tako će se spominjati robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i socijalizam, sa svim svojim pratećim -izmima koji su se javljali u nekom vremenu ljudske povijesti. Ne možemo ni za jedan od ovih reći da je bio najgori ili najbolji sustav, ali se svaki javio kao posljedica određenog društvenog i ekonomskog stanja zajednice u kojoj je dominirao.
Kako se razvijala ljudska svijest, tako su se i razvijali novi sustavi. Oni su svakako odgovarali potrebama aktivne radne snage, obrade zemlje ili manufakturne i industrijske proizvodnje na traci. Ali, bez obzira na sustav ili na period, na nivo društvene svijesti i ekonomskog razvoja, nikada nije prestala potreba za obrazovanjem, i formalnim i neformalnim.
Najzanimljivije tranzicije bile su one koje su nudile nova buđenja. Ovaj pojam svakako bolje poznajemo pod nazivom renesansa – u svakom prelasku društvene svijesti na novi nivo javljala se neka renesansa. Najpoznatija je ona koju je pokrenuo Dante preko polisa na Apeninima, za koju su osnovu dali učenjaci Arapi na Pirinejskom poluotoku. Ta renesansa je nastupila u svemu, od književnosti do slikarstva, od kiparstva do muzike, ali je uvijek najznačajnija bila ona koja pokreće sve – renesansa u obrazovanju. Ovakav način razmišljanja u prvi plan stavio je čovjeka, njegove biološke i društvene osobnosti i osobenosti, bez obzira na to da li se radilo o pravljenju skulptura ili poemi i prozi. Čovjek je, nakon stoljeća ugnjetavanja, došao u prvi plan i zbog toga taj period zovemo humanizam i renesansa.
Kad se priča o modernom dobu, često se može čuti da je obrazovanje u krizi. Takav aspekt priče iznimno je pogrešan. Možda je u krizi aktualno školstvo i njegovo djelovanje, ali nikako ne obrazovanje. Ono je permanentna kategorija i ne prestaje biti ključ uspjeha svake zajednice. Kad su pojedine države bile u ekonomskoj krizi, najlakša mjera za izlazak iz nje bio je ulaganje u obrazovanje. Najbolji primjeri takve aktivnosti su Japan i Finska, koje su kvalitetom obrazovanja dizale i svoj ekonomski rejting.
Jačanje obrazovnog elementa ima svoju ekonomsku, ali i humanističku predispoziciju. Većina poreskih obveznika i raznih finansijera obrazovanja, formalnog ili neformalnog, permanentno priča o pravljenju radne snage. Takav, čisto ekonomski pristup obrazovanju budućih naraštaja dobar je samo u jednom aspektu, a to je onaj koji vam nudi radnu snagu za određenu privrednu aktivnost. Tako se kod formiranja neke nove obrazovne politike često čuju potencijalne želje privrednika za školovanjem određenog kadra. Kada razmišljate čisto ekonomski, kada razmišljate o kvalitetu i kvantitetu radne snage, o potencijalno većoj zaradi, onda je ovaj aspekt obrazovanja odgovarajući. On čak i remeti formalno obrazovanje jer brzi kursevi nude mogućnost lakše spoznaje za datu aktivnost, bez obzira da li se radi o pravljenju građevinaca, vozača kamiona ili IT inženjerki, princip djelovanja je isti, a produkt je aktivna radna snaga.
U ovom aspektu priče zaboravlja se na humanizam, koji je baza čovjekovog postojanja – radna aktivnost kojim ostvaruje sredstva potrebna za život samo je jedan aspekt čovjekovog života. Tu se javlja prva zamjena teza u kojoj čovjek živi da bi bolje radio u odnosu na onu mnogo normalniju da čovjek radi da bi bolje živio. Kada svedete obrazovanje na stvaranje radno aktivnog stanovništva, zadovoljili ste samo jedan aspekt priče, onaj da naučimo mlade naraštaje šta i kako da rade. Ali sigurno je da obrazovanje ne smijemo svesti na stvaranje strojeva za rad!
Sljedeća industrijska revolucija vjerovatno će biti androrobotika. Posmatrajući napredak robotike, ali i bioinženjeringa od estetske hirurgije do mišićne mase, jasno je čemu se teži. Nova serija robota mogla bi biti ona koja ima kauzalnost i kogniciju. Najveći problem strojeva je što nemaju razum i emociju. Prije dvije godine jedna robotica dobila je državljanstvo Saudijske Arabije. Jasna je poruka da se želi stroj humanizirati. Do koje granice će taj aspekt znanosti napredovati možemo samo zamišljati, ali cilj je jasan: dati robotu i stroju humanistička svojstva!
I dok se od strojeva, onih koji su napravljeni da rade ili proizvode i pružaju uslugu, prave humanoidi, današnje obrazovanje teži suprotnom smjeru. Ukidajući humanistička svojstva i učenje znanosti koje proglašavamo nepotrebnim od čovjeka pravimo robota ili stroj koji je samo sposoban i naučen da obavlja određenu radnu funkciju. Tako u trenutnom društvu pratimo formiranje humanoidnih robota i robotiziranih humanoida, dok se na nekoj crti ne sretnu ta dva dijametralna stanja!
Obrazovanje sebi ne smije dopustiti gubljenje humanoidnosti jer ni ekonomska renesansa ne može dugo opstati bez nje. Ili bez humanosti. Uostalom – i robot ima svoj vijek trajanja. Jedino što je dobro kod stroja je što znamo njegov nivo energije i kolike su mu potrebe za njom. Kod čovjeka je to drugačije – on ili ona se ne hrane samo platom koja služi za biološku prehranu i preživljavanje. On ili ona nisu samo biološko, nego i društveno biće i hrane se šetnjom, putovanjima, znanjem, odmorom ili druženjem sa drugim ljudima. Ne postoji ta utičnica koja će napuniti čovjeka rabotnika. Tu je osnovna razlika između obrazovanja ljudi i pravljenja strojeva za rad! I ako se nastavi ovakav aspekt obrazovne priče, koja to suštinski i nije, dobit ćemo stanje ni humanizma ni renesanse!!! Zbog toga u budućoj reformi (ili reformama) obrazovanja posebnu pažnju treba posvetiti humanističkim naukama.
Svaka reforma obrazovanja posljedica je aktualnosti društva. Budući da je društvena zajednica podložna promjenama i fluidnosti, obrazovni element mora biti njen pratitelj, ali se ne smije dozvoliti da on bude sveden samo na prilagodbu modernoj ekonomiji ili njenom tehnološkom dostignuću, nego mora uvijek biti bazirana na aspektu čovjekovog bića. Svakako je jasno da je društvena zajednica promijenila svoje načine ponašanja i djelovanja, posebno je to bilo vidljivo u socijalnoj distanci koja je pogrešno korištena kao medicinski pojam, jer jedno je fizička distanca, a drugo aspekt društvene izolacije ili potencijalne segregacije.
Ako promatramo današnje društvo, jasno je da je mnogo veća moralna, nego ekonomska kriza. Jačanje svijesti o bitnosti čovjeka kao društvenog bića sigurno je mnogo značajnije nego što se generalno predstavlja kada se priča o modernizaciji obrazovanja. Bez razvoja društvene svijesti, razuma i kognitivne spoznaje koju učenik mora ponijeti iz škole, reforma obrazovanja je suvišna i zadovoljava samo svoju formu. Zbog toga društvene znanosti moraju pronaći svoje mjesto u promjenama obrazovanja i obrazovne paradigme. Nama treba forma reobrazovanja, a ne reforma obrazovanja! Samo tako dobijamo i humanizam i renesansu!
