Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Jedan hljeb, jedna marka. Jest, al malo juče! U toj smo „blagodeti“ mogli uživati prije pet, šest godina. Danas se cijena vekne hljeba opasno približava cifri od dvije marke. Iako i cijene drugih artikala vrtoglavo rastu, poskupljenje hljeba izaziva najžučnije komentare i najveću tjeskobu. Zašto?
piše: Milkica Milojević
Realno, iako skoro polovina „sindikalne potrošačke korpe“ u BiH ide na hranu, učešće hljeba u toj računici nije značajno. Uostalom, veliki broj porodica u BiH više novca troši na meso, benzin, cigarete, čak i na internet, nego na hljeb.
Mada ga i danas zovemo „osnovnom životnom namirnicom“, potrošnja hljeba posljednjih decenija opada, a mnogi su ga, što zbog novih trendova u načinu ishrane, što zbog borbe sa viškom kilograma, potpuno izbacili s menija.
Ali, hljeb nije samo obična namirnica, nego i moćan simbol.
Imati „hljeb na stolu“, znači ne biti gladan. Ako se neko osamostalio, kažemo da „ima svoj hljeb“, ako nekom pomognete da se odškoluje i zaposli, reći ćete da ste mu dali „hljeb u ruke“. Šta znači „oteti hljeb iz usta“, boriti se za „koricu hljeba“, ili tražiti „preko hljeba pogače“, svi znaju.
Uostalom, dragi gosti se dočekuju, simbolično, „hljebom i solju“, mada se u stvarnom životu mnogo češće na trpezi dobrodošlice nađu meze, pivo i rakija.
Tom se simbolikom vješto služe i političari i druge javne ličnosti. Sjećate se kako je nedavno, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović u svom osionom stilu, rekao da u BiH neće biti rata, jer oni, to jest mi, „nemaju ni hljeba da jedu“.
A predsjednica Saveza sindikata RS, Ranka Mišić, prije nekoliko godina je izazvala pravu buru, opisavši mizerno povećanje najnižih plata riječima: „Na šta smo spali da se radujemo povišici od deset vekni hljeba!“
Ali, za mnoge u BiH vekna hljeba, a pogotovo deset vekni, ne znače tek puku simboliku. Oni koji u Republici Srpskoj moraju da prežive od prvog do prvog sa minimalnom platom od 590 KM, ili sa još minimalnijom penzijom, poskupljenje hljeba je ozbiljan egzistencijalni problem. A tek poskupljenje vreće brašna!
Stoga ne treba da čudi što je Fejsbuk status jednog Banjalučanina, koji je objavio fiskalni račun sa najnovijim cijenama hljeba, i pritom žestoko opleo proizvođače istog i poslodavce, zapalio internet.
Za samo dva dana ovu objavu je pročitalo više od 200.000 ljudi, uz stotine komentara najrazličitije vrste.
„Skočilo gorivo, dižimo hljeb. Skočila struja, dižimo hljeb. Posvađali se u Predsjedništvu BiH, dižimo hljeb. Đoković vraćen s turnira, dižimo hljeb. Rusija i zapad oko Ukrajine zakuvali, dižimo hljeb...“ napisao je, između ostalog, dotični Banjalučanin.
I mada ove riječi zvuče ironično, sve navedeno je sušta istina. Osim, naravno, uticaja „slučaja Đoković“ u Australiji, na cijenu hljeba u Republici Srpskoj.
I cijene goriva i struje, i politička nestabilnost, i kriza u Ukrajini, sve to i još ponešto, utiče da hljeb nasušni bude sve skuplji.
Pojednostavljeno rečeno, da bi se proizvelo žito, logično, potrebni su traktori, kombajni i ostala mašinerija koja radi na – gorivo.
Da bi se od tog žita napravio hljeb, valja pokrenuti mlinove i pekarske peći koje, logično, rade na struju.
Država koja ima ovako katastrofalnu politiku i političare, idealno je mjesto za korupciju, devastiranu privredu, i ostale nepodopštine koje automatski poskupljuju proizvodnju svega, pa i hljeba.
Uz to, mi nemamo svoje žito. Tačnije, nemamo ga ni izdaleka dovoljno. A biće ga još manje: ovogodišnja sjetva biće, vele ratari, najskuplja ikad. Pa će mnogi ratari, logično, odustati od ćoravog posla.
I to nije sve. Republika Srpska, kao što je poznato nema robne rezerve. Republika Srpska je, vjerovatno, jedina republika na vascijelom svijetu u kojoj su robne rezerve otišle u stečaj. I to je logično u zemlji caruje korupcija i prateće nepodopštine.
A pošto nemamo svoje žito za svoj komad hljeba, mi ga, logično, uvozimo. Odakle? Pa, recimo, iz Ukrajine.
Ukrajina je, kao što je poznato, najveća žitnica Evrope i jedan od vodećih igrača na svjetskoj berzi žitarica.
Ratne igre u Ukrajini, upozoravaju ozbiljni ekonomisti, dovešće do ozbiljnih poremećaja na globalnom tržištu i do naglog skoka cijena žita.
Dakle, čak i da pšenicu uvozimo iz Mađarske ili Kine, plaćaćemo je papreno! A to znači, logično, da će hljeb naš nasušni biti gorak.
I sad, šta da radimo? Da jedemo kolače? Da se umjesto koricom hljeba hranimo slatkim izjavama naših političara. Znate ono: dobro nam je pa smo razmaženi, nigdje se ne živi tako dobro kao ovdje, i tako dalje i tome slično.
Ili da... Šta? Nemam pojma!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
